Ivan Antonovski
REBUS OD SMISLENIH NEDOREČENOSTI
Pod ladicom u kojoj su bile
zaglavljene nedogorjele svijeće
svih mojih prošlih rođendana,
u mramornom sarkofagu
zatvorenom lokotom
amaneta i kletvi
jedan džepni sat
ostavljen tamo
u nekom drugom vremenu
čekao je da dođe dan
kad je bilo rečeno
da će mi priopćiti
veliku obiteljsku tajnu
kojoj sam morao
dorasti.
Osluškivao sam kako otkucava –
to je bio zvuk
mog odrastanja.
I kad jedva puhnuh
na onoliko svijeća
koliko je zapisano
na posljednjoj korici
obiteljskog albuma
u kojem nije bilo moje fotografije,
prvi puta dodirnuh sarkofag –
otvorih ga ključem
iskovanim od patnji.
Pod prašinom promišljenosti
umotan u časopis
s datumom iz prošlog stoljeća
između stranice s nekrolozima,
u kojima nije bilo ni imena ni godina
i stranice s poluriješenom križaljkom,
u kojoj se nalazio lik
za koji rješenje nije bilo napisano
nađoh obiteljski sat.
Prvi put uzeh ga u ruku –
sekundarica je bila pokojnica,
a otkucavanje se još čulo
iz neke dubine sarkofaga.
Kazaljke na jedan i dvadeset
skamenile se zauvijek –
u Knjizi rođenih
piše da je to sat
u koji sam se nekad rodio.
Nije izdržao, a potrebno mu je bilo
samo još nekoliko sekundi.
I otad ne znam
ni koje vrijeme bijaše tad
ni koje vrijeme je danas
ni koje vrijeme će biti
nekog nepoznatog jutra –
završilo je vrijeme vremena.
Za mene, tajna još uvijek je tajna –
rebus smislenih nedorečenosti
o jednoj istinskoj istini.
(Iz zbirke Krikovi iz neiskopanog groba, 2012.)
Prevela Dijana Malić.
DON QUIJOTE NIJE IMAO STVARNIH NASLJEDNIKA
Nikad nisam pomislio
da se poklonim Hefestu,
ni da mu prinesem žrtvu –
za moj rat
nije mi potrebno oružje
kakvo on
iskova Ahilu,
jer nitko se nije sjetio
oprati mene
u vodama Stiksa.
Oružje svoje imam –
za radnoga dana,
kad ne radiše nitko
iz kovačnice Cervantesa,
besramno ga ukradoh,
jer znao sam:
za tu krađu
nitko me neće progoniti –
Don Quijote nije imao
stvarnih nasljednika.
I, evo, spreman sam
svakog trena krenuti
i Vjetrenjačama
se suprotstaviti,
iako znam –
sve ludnice tad će i za mnom
potjernicu raspisati,
no nitko ne pristaje
vjerni Sancho Pansa biti.
(Iz zbirke Krikovi iz neiskopanog groba, 2012.)
Prevela Lana Krstulović.
Jovica Tasevski – Eternijan
PLIMA. POKRETAČ
Praznina,
ništavna visina,
vrhunska tama
Rađa ju
i ona beskonačno pada
u tjesnace
Zavodi stijene,
ljubi ih, grize ih
i u nepovrat ih povlači
Hladni oblici
zasićeni od sebe
žude za njenim dodirom
Pred plimom
što bez zaustavljanja preobražava,
treperi Sve!
(Iz zbirke Ishod, 2012.)
GOZBA
Тametina luda tametina nezasitna
baca crno sidro u hladno more
po jezivom miru se širi
kao bezgranična tutnjava
ruši mramorne stubove
oblike grize
padaju carstva nijema
oblake razdire
prema Istoku grabi
razgrabljuje bezobzirno
zvjezdano mlijeko
i sve je nepovratno
tamnetina nezasitna
tamnetina ružna
tamnetina luda
tamnetina bezgranična
beskrajna
(Iz zbirke Nebeske straže, 2004.)
EVO NAS
Noć mrvimo u pozlaćenom tanjuru
i po njoj razlijevamo mliječni ritam
duha
Hoćemo li naći
Hoćemo li premjestiti
ishodište
Mjesečina nas gleda
Ljepljive niti nam vezuju
krhke arterije u čvor
Gorke su sjene barbarskog ključa
kad se raspada sito
što krijepi
Neće se staložiti
ova tamna plima u našoj jezgri
Divljamo!
NiTI
Ne podiže me
više, niti mi erupciju
straha izaziva
u ovoj nabrekloj čaši,
sve što iza mene
leži
Niti me boli više
ijedan kamen,
srcu ravan,
u glavu bačen
Jer ljusku ispuni
Tajac, rešetaka više nema,
jer lik što ga poznavaste
niti je moj, niti će ga ikad
vidjeti
ponovno
(Iz zbirke Klatno, 2001.)
Prevela Lana Krstulović.