Serija motela Ivana Vitića uz jadransku magistralu pored Rijeke, Biograda i Trogira jedinstveni su primjeri specifične turističke tipologije i rezultat su procesa urbanizacije jadranske obale pokrenutih razvojem masovnog turizma započevši od prve polovice 1960-ih. Sažet i konzistentan arhitektonski jezik motela sukladan je nekima od drugih najboljih Vitićevih projekata: Stambenom bloku u Laginjinoj ulici u Zagrebu ili pak bivšim Domovima JNA u Šibeniku i u Komiži s kojima dijeli “mondrianovski” pristup kompozicijama pročelja. Također razgovor s kontekstom, čitljiv u korištenju kamena, povezuje motele i s ranijim radovima poput Pionirskog grada u Zagrebu. U opusu Ivana Vitića serija motela se ističe kao skladno komponirani mikrourbanistički ansambl koji uz centralnu zgradu uključuje i smještajne kapacitete u zasebnim volumenima-jedinicama. Svaki ansambl složen je lokalnim datostima parcela i topografiji. U slučaju Trogira, ravan teren usmjerio je Vitića prema vrlo preciznoj kompoziciji kubičnih i izduženih volumena gdje je postignut izvrstan balans između volumena i prostora između. Naročito je dojmljiva dispozicija smještajnih jedinica u kojima se u identičnom ritmu izmjenjuju “puno” i “prazno”. Organizacija svih prostora uzoran je primjer ekonomičnosti, ali i zanimljivih prostornih međuodnosa u interijeru, kao i prijelaznih prostora između unutarnjeg i javnog poput galerija i natkrivenih prolaza. Nažalost, moteli u Rijeci i Trogiru prepušteni su propadanju, a motel u Biogradu je preoblikovan do neprepoznatljivosti.Serija Vitićevih motela vrhunski je primjer visokomodernističke arhitekture u Hrvatskoj (za motel u Rijeci Vitić je i nagrađen prvom nagradom novina Borba što je u socijalističkoj Jugoslaviji bilo najprestižnije arhitektonsko priznanje) koji zaslužuje i internacionalnu valorizaciju, a svakako i prikladnu obnovu koja će biti što bliža izvornom projektu.
(Maroje Mrduljaš)
Ivan Vitić je autor ikoničkih arhitektonskih djela hrvatske moderne koja su način brendiranja i vizualne prepoznatljivosti hrvatske kulture. Posljednjih godina prepoznaje se značaj suvremene konceptualne umjetnosti i performansa, kao i kompjuterski generirane, te umjetnosti u javnom prostoru koji Hrvatsku stavljaju u poziciju progresivne i inovativne sredine, umjetničkog centra, a ne provincije, od polovice 20. stoljeća. Sličnu bi potenciranu valorizaciju, koja bi bila dijelom kulturne i znanstvene politike te ekonomske (turističke) strategije zemlje, trebala imati moderna hrvatska arhitektura. Razvremenjenjem, zatvaranjem te gubitkom izvorne namjene, ti objekati načinjeni od modernih materijala najčešće su u stanju devastacije – zapuštanjem ili radikalnom adaptacijom, za što je primjer proširenje maksimirskog stadiona. Projekt motela u Trogiru je izvanredan primjer vernakularne interpretacije (u skladu s autohtonim okolišem i uz korištenje lokanog materijala, a to je na krasu svakako kamen), internacionalnog stila, istodobne s doktrinom racionalizma Ernesta Nathana Rogersa. Kulturni centar u Komiži Ivana Vitića ove je godine obnovljen nakon uspješno provedene akcije pod nazivom “Tisuću pixela”, pokrenute od strane Udruženja hrvatskih arhitekata, nakladnika monografskog izdanja znanstveno-stručnog časopisa Arhitektura posvećenog tom autoru (monografija objavljena 2006. godine). No privatne donacije ne mogu biti jedini način obnove spomenika moderne, u stanju intenzivnog propadanja uslijed delapidacije i vandalizma. Vitićev motel u Trogiru za lokalnu je sredinu jednako važan dio identiteta kao i srednjovjekovni i renesansni spomenici.