Ana Abramović  

Tematski rondo

Jedanaesto izdanje popularnih Kockica u sklopu 14. Zagreb Film Festivala održano je uz tradicionalno dobar odaziv publike. Živ interes za mladi hrvatski film ne može se pripisati isključivo razgranatim obiteljskim i prijateljskim vezama filmaša. Kockice su još jednom zakotrljale raspravu o mogućnostima i zadanim okvirima u polju novog hrvatskog filma te profilaciji autora koji dosad nisu snimili svoj dugometražni film.

Koncept Kockica izbjegava korištenje nezgodne formulacije “autori u nastajanju” (emerging authors), no pretpostavlja da je kratkometražni film polje na kojem će svoje kockice bacati autori prije nego što dobiju priliku raditi na svom dugometražnom filmu. Prošlih se godina mogao čuti komentar da u programu nema dovoljno debitantskih ostvarenja te da prevladavaju filmovi autora već afirmiranih u polju kratkometražnog filma. Tako je ove godine zazvučala i primjedba Tomislava Šobana prilikom predstavljanja njegovog novog filma, ujedno i njegovog četvrtog nastupa u ovom programu. 

Ipak, višestruki nastupi nekih redatelja ne zbunjuju koliko i neprekidno korišten pridjev koji ovdje afirmirane autore etiketira kao mlade redatelje i redateljice (čak i onda kada oni pripadaju generacijama koje su već kročile u svoje tridesete). Takvu generacijsku sliku podržava i stav Akademije prema kojem je uobičajeno da se profesionalnom bavljenju filmu pristupa kasnije, često nakon već završenog fakulteta, čime je obračunavanje s početničkim greškama pomaknuto na nešto zrelije godine. 

U posljednjih jedanaest godina Kockice su pružale dobar uvid u produkcijske mogućnosti i tendencije filmskog prikazivanja u novom hrvatskom filmu. Filmove su pratili komentari vezani za nedovoljno dorađene scenarije ili slabašne produkcijske okvire filmova čija je radnja često ostala zatvorena u četiri zida. Kako god bilo, među onima koji u tehničkom i idejnom smislu funkcioniraju kao solidne cjeline, izdvojio se i dovoljan broj onih filmova koje ćemo pamtiti, a recentni inozemni i domaći uspjesi “mladih” hrvatskih redateljica i redatelja garancija su uzbudljive budućnosti hrvatskog filma. Time ovakvi dugogodišnji programi potvrđuju svoju važnost i zaslužuju komentar. 

Tematski rondo

Na tematskom planu domaći autori su dosad bili usmjereni prema istraživanju pojedinaca ili kompleksnih međusobnih odnosa, ostavljajući likove bez jasnog razumijevanja psiholoških i društvenih ograničenja. Forma kratkometražnog filma činila se dobrom za postavljanje zatvorenih i često pomaknutih svjetova u kojima se sve vrti oko ljubavnih ili obiteljskih odnosa. Ove tematske preokupacije nerijetko je pratila tjeskobna intonacija s jasnom porukom o nezdravoj nemoći pojedinaca, a filmovi su se, osim direktnim i hrabrim pristupom epicentru problema, nastojali istaknuti i stilskim značajkama što je osobito uzbudljivo promatrati kroz daljnji rad istih autora. 

U ovogodišnjem programu prikazano je 11 filmova. Međunarodni žiri je nagradu dodijelio filmu Mliječni zub Saše Bana u produkciji Petnaeste umjetnosti. U manjem dijelu su u programu bili zastupljeni studentski radovi nastali u produkciji matičnih akademija, a među njima filmovi Nikice Zdunić, Marka Jurića i Lovre Mrđena. Prva dva žiri je istaknuo posebnim priznanjima. 

Ovogodišnji tematski mozaik Kockica u dobrom se dijelu oslonio na prepoznatljive elemente: suspregnuti intimni nemiri u kolotečini društvenih i obiteljskih anomalija (rata, nezaposlenosti, bolesti u obitelji), posljedice tih anomalija na intimne živote pojedinca te perspektive pojedinca u odrastanju kao mjestu susreta s kompleksnom stvarnosti koju likovi osjećaju na vlastitoj koži, istodobno je percipirajući s plitkim razumijevanjem. Bilo bi posve neumjesno reći da poruka prikazanih filmova suptilno ostaje lebdjeti u zraku. Bez obzira na manje ili više uspješnu realizaciju formalnih i sadržajnih elemenata, u temelju većine filmskih priča je osjećaj nemoći, a pritom se, paradoksalno, uspješnijim filmovima doimaju oni koji temi pristupaju uz pomoć filmskih poteza koji se doimaju hrabrima i direktnima. S druge strane, naoko slobodniji filmski izrazi razvijaju se u zadanim okvirima ideja, sa zadanim elementima razvoja filmske priče, kroz niz prepoznatljivih situacija. Istražuju se mogućnosti prikaza intimnih iskustva pojedinaca, s prepoznatljivim identitetskim, rodnim, klasnim i generacijskim obilježjima, koji i dalje nastoje ostaviti dojam neistraženih svjetova i neispričanih priča. 

Sve u svemu, dok program prati razvoj domaćeg filma kroz ponavljanje sličnih varijacija, u njemu se može uživati kao u svojevrsnom rondu (komentar pritom sadrži popriličnu dozu blagonaklonosti, dok sam pojam ronda na domaćem terenu, naravno, nosi filmske kao i glazbene konotacije). 

Tako se jedan od ovogodišnjih domaćih kandidata za Oskara, Zvir Miroslava Sikavice, dobro oslanja na film Piknik Jure Pavlovića, dok se Po čovika redateljice Kristine Kumrić nadovezuje na iskustvo Kokoške Une Gunjak. Zvir je već dobio posebno priznanje u sekciji “15 dana autora” u Cannesu te je u programu Kockica prikazan izvan konkurencije. Dramatičan sraz obiteljskih i društvenih kompleksa odvija se u dobro odmjerenoj strukturi filma. Očev autoritet nastanio se unutar “zviri”, sporog i prostorom ograničenog bagera kojim otac (Marko Ban) putuje od zaleđa do Splita gdje ga je dočekao “prljavi posao” rušenja kuće uslijed deložacije obitelji koja tu stanuje. Za njegova sina (Ivan Smoljo) bager ostaje sigurnom točkom promatranja građevinskih “lipotica” te ujedno i simbolom neodgodivog suočavanja dječakove svijesti s nesavršenostima vanjskog svijeta. Kraj filma ima konotaciju tihog povlačenja oba lika u unutrašnju tvrđavu “zviri”. 

Po čovika redateljice Kristine Kumrić jedan je od onih filmova koji se poigravaju pripovjednim mogućnostima u zadanim okvirima baštinjene teme rata. Film iz perspektive djevojčica (Janja Avdagić, Leonarda Živković) prikazuje obiteljsku traumu uslijed ratnih događanja. Perspektiva je zagonetno iznevjerena u situaciji kada majka (Marina Redžepović) govori kako joj se iz rata vratilo “po čovika”, bez glavnih junakinja na vidiku. 

Kako otići iz Hrvatske?

Pobjednički film Saše Bana već na početku ostavlja zanimljiv dojam. Atmosfera obiteljskog ručka se zahuktava kako postaje sve očitije da se ovdje radi o oproštajnom druženju. Janin otac (Vinko Kraljević) je pred odlaskom na tešku operaciju, a pozitivno držanje koje obitelj treba zadržati popušta pred teškim ritualima koje treba obaviti, primjerice uobičajenim uručivanjem “kuverte” osoblju bolnice. Mliječni zub je zasigurno odnio nagradu radi zrelosti filmskog pripovijedanja. Međutim, priča ostaje nekako nespretno uokvirena motivom iz naslova. Kratka epizoda s Janinim (Marija Škaričić) otpalim zubom na početku i kraju filma priči nameće simboliku, dok sam prizor zuba prenosi osjećaj bizarnog i crne slutnje starenja (nasuprot simbolici odrastanja).

Neki od autora su se svojim likovima na dugom pragu zrelosti bavili s većom dozom romantike. Dok se Igor Jelinović u Morskoj pjeni nespretno približava žanru romantične komedije, Marko Jukić kroz atmosferu i ton filma Med i mliko pokazuje nostalgiju za manje opterećenim doživljajem splitske svakodnevice. 13+ Nikice Zdunić impresionira vizualnim jezikom koji opravdava plošni prikaz teme ulaska glavne junakinje (Nataša Dangubić) u pubertet. Posljednja dva filma dojmila su i žiri koji je ova studentska ostvarenja nagradio posebnim priznanjima.

Mračan film Tanja Jasne Nanut prikazuje junakinju (Marina Redžepović) u izlišnom broju situacija s obzirom na zadatak i format kratkog filma, dok film Dijane Mlađenović Grimizno zapinje na vrlo nepopularnom kriteriju filmske analize: vjerodostojnosti zakonima izvanfilmske stvarnosti. Za razvoj radnje ovdje je ključna neuvjerljiva solidarnost između vojnog zapovjednika i silovane žene. Naime, nakon uspješne vojne akcije, zapovjednik (Nikša Butijer) staje na stranu silovane žene (Alma Prica) pružajući joj podršku u prepoznavanju počinitelja u svojim redovima. 

U nastojanju da istraže previranja pojedinaca zatečenih u malicioznom prostornovremenskom kontekstu, u svojim obiteljskim i društvenim okvirima, uspjeha su imali autori koji su najslobodnije uronili u intimu likova. Hrabrim pristupom istaknuo se rad Tomislava Šobana Kako je Iva otišla 16. rujna 2016. Dok se većina filmova bavi otupljenim instinktom likova za intuitivni odgovor na pitanje “što da se radi”, Šobanova priča i kinoklubaški izraz posjeduju intrigantnu drskost. Voajerizam filmske kamere pojačava osjećaj neizrečene nelagode uslijed niza bizarnih i intimnih situacija pred odlaskom glavne junakinje (Nika Mišković) na rad u Norvešku. Film završava odgovorom na pitanje iz naslova filma: bez pozdrava.