Temelji interkulturnog dijaloga

U godini koju je Europska unija proglasila Europskom godinom interkulturnog dijaloga, “bijela knjiga” posvećena toj temi prolazi neprimjetno u našoj sredini. Riječ je o Bijeloj knjizi o interkulturnom dijalogu: Živjeti zajedno kao jednaki u dostojanstvu koju su u svibnju ove godine prihvatili ministri vanjskih poslova 47 europskih zemalja članica Vijeća Europe, “kao doprinos aktualnim raspravama o budućoj organizaciji društva”. Bijela knjiga obraća se odgovornima u politici, u obrazovanju, u medijima, kao i organizacijama civilnog društva, organizacijama mladih, socijalnim partnerima.

Vijeće Europe zaokupljeno je pitanjima interkulturnog dijaloga više od trideset godina. U prvo vrijeme usmjerilo je aktivnosti na poticanje svojevrsne diplomacije među narodima i izgradnju ujedinjene Europe, osobito posredstvom i angažmanom mladih i stavljanjem u fokus neformalnog obrazovanja. U osamdesetim godinama Vijeće Europe je istaklo ulogu interkulturnog dijaloga u sprečavanju sukoba i obrazovanju za demokraciju. Godine 2005. šefovi država i vlada zemalja članica Vijeća Europe označili su interkulturni dijalog kao prioritet ove međuvladine organizacije. S prihvaćanjem Deklaracije iz Faroa (Deklaracija o strategiji Vijeća Europe za razvoj interkulturnog dijaloga, Faro, Portugal, listopad 2005.), problematika interkulturnog dijaloga dobila je multidisciplinarnu i međusektorsku dimenziju, obuhvaćajući sve sektore i organe Vijeća Europe.

Vizija društva budućnosti

Brojne su definicije interkulturnog dijaloga, što samo ukazuje na složenost pojma. Stručnjaci okupljeni oko Svjetskog izvještaja o kulturnoj raznolikosti (Understanding Cultural Diversity, 2008., Draft) tumače interkulturni dijalog kao “priznanje i prihvaćanje različitosti u mišljenjima, pogledima i vrijednostima unutar svake kulture i između različitih kultura”. Bijela knjiga Vijeća Europe definira interkulturni dijalog kao “otvorenu i punu poštovanja razmjenu pogleda između pojedinaca i između grupa različitog porijekla i različitih etničkih, kulturnih, religijskih i jezičnih tradicija koja se vodi u duhu međusobnog razumijevanja i uvažavanja”. Prva definicija ističe vrijednosti, druga tradiciju, koje su, obje, u temeljima interkulturnog dijaloga. Dokument Vijeća Europe naglašava dijalog kao proces kroz koji se društvo razvija i transformira.

U preambuli Bijele knjige postavlja se pitanje vizije društva budućnosti. Da li je to društvo u kojem će pojedinci živjeti u odvojenim zajednicama, maglovito povezani međusobnim nepoznavanjem i stereotipovima? Ili će to biti dinamično i otvoreno društvo, bez diskriminacije i uz puno poštovanje ljudskih prava? U ostvarenju ovog drugog, Vijeće Europe ističe značajnu ulogu interkulturnog dijaloga koji “omogućuje prevladavanje ili sprečavanje etničkih, religijskih, jezičnih razdioba, te priznavanje različitih identiteta na konstruktivan i demokratski način”. Interkulturni dijalog pridonosi koheziji kulturno različitih društava. Odvija se na svim razinama – unutar pojedinih društava, između europskih društava i između Europe i ostalog svijeta.

Dio dokumenta posvećen je zaprekama koje onemogućuju interkulturni dijalog, kao što su različiti oblici diskriminacije (rasizam, ksenofobija, netolerancija) ili, na primjer, jezična barijera. Istaknuta je uloga religijskih zajednica u doprinosu razumijevanju između različitih kultura.

Prema Bijeloj knjizi, pet bitnih i međusobno povezanih uvjeta za promicanje interkulturnog dijaloga su demokratsko upravljanje kulturnom raznolikosti, participacija, razvijanje interkulturnih kompetencija, stvaranje prostora otvorenih za dijalog, te međunarodna dimenzija interkulturnog dijaloga. Pozornost je posvećena učenju i poučavanju interkulturnih kompetencija, tj. sposobnosti za interkulturni dijalog: njima nije moguće ovladati automatski, one se stječu, prakticiraju i održavaju tijekom cijelog života. U multikulturnoj Europi obrazovanje ne priprema mlade samo za tržište rada, već također podupire njihov cjelokupni razvoj, koji obuhvaća otvorenost prema drugim kulturama. Naučiti i poučavati interkulturne kompetencije postavlja se kao imperativ cijelom obrazovnom sustavu. Odgojitelji imaju, na svim razinama, ključnu ulogu u jačanju interkulturnog dijaloga i pripremi budućih naraštaja za dijalog.

Hrvatska u interkulturnom dijalogu

Bijela knjiga daje preporuke za buduću akciju u kojima je najvažnija podijeljena odgovornost glavnih aktera. Naglašena je, također, odgovornost organizacija civilnog društva u interkulturnom dijalogu ne samo na nacionalnoj razini, već i na europskoj i međunarodnoj, pristupanjem europskim nevladinim strukturama ili sudjelovanjem u transgraničnim partnerstvima i programima.

U preambuli dokumenta navodi se da je Bijela knjiga proizvod demokratske rasprave i da se inspirirala, između ostalog, radovima stručnjaka, istraživanjima na terenu, te konzultacijama provedenim s različitim sudionicima na europskoj i nacionalnoj razini, uključujući veći broj europskih mreža za kulturu i komunikaciju. Premda je u proljeće 2007. Vijeće Europe provelo anketu koja je obuhvatila niz europskih institucija, znanstvenika, novinara, s osnovnim pitanjem kako promicati interkulturni dijalog unutar i između europskih društava, te Europe i ostalog svijeta (o čemu je Zarez svojedobno pisao), ipak je evidentno da dokument više izražava stav Vijeća Europe nego što se temelji na odgovorima anketiranih institucija. Analiza odgovora na anketu u kojoj su sudjelovale i hrvatske institucije, naglasila bi, bez sumnje, raznolikost pristupa i načina poticanja interkulturnog dijaloga. Ovako, dokument ostaje velikim dijelom načelnog karaktera, kao popis sadašnjih i budućih aktivnosti Vijeća Europe, pisan odviše protokolarnim patosom i birokratskim jezikom.

Međutim, njegova je zasluga jasno isticanje da je interkulturni dijalog neophodan proces u izgradnji novog društvenog i kulturnog modela u Europi koja se mijenja, te da je važnosti obrazovanja za interkulturni dijalog dao mjesto među glavnim preporukama. U situaciji kada se, na primjer, u hrvatskim školama podizanjem zidova i posebnim ulazima odvajaju učenici, te su preporuke Hrvatskoj, koja je među zemljama potpisnicama Bijele knjige, od najvećeg značaja.