Teorija i užitak

Izlazak u demonski svijet teorije književnosti po mišljenju mnogih nužno znači rastanak s arkadijskim svijetom neopterećena užitka u čitanju, svijetom u kojem se od čitatelja ne traži specijalizirano znanje ni ikakvo mozganje o tome što je književnost, kakav je odnos zbilje i fikcije, kakva je pozicija autora i sl. Po tom mišljenju, prije silaska u podzemlje teorije presudno je bilo ono što vam je govorio čitateljski zdravi razum i instinkt, a nakon toga perspektiva se dubinski izmijenila i čitanje opteretilo težinom kompleksnog pojmovlja i nerazmrsivim klupkom interpretacija. Slično se događa i u drugim područjima kada prelazite na višu razinu profesionalizacije na kojoj se gube privlačnost nepoznatoga i magičnost neodredivoga, a to bi – prigovori će doći iz istih usta – u umjetnosti i književnosti trebalo izbjeći. Profesionalizacija i strukovni diskurs u književnosti na lošem su glasu i kod onih koji se njome profesionalno bave, tako je npr. u nekim književnim kritikama primjetno glorificiranje tzv. nevinog čitanja ili forsiranje neke predteorijske pozicije. Suprotno od toga, iskustvo iz teorijskog podzemlja neke je toliko preobrazilo da su se izgubili u šumi pojmova i tumačenja zaboravljujući da je ishodište teorije redovito književni tekst, čak i u slučajevima kada se ona unutar sebe perpetuira ili slaže u grozdove metainterpretacija.

U svakom slučaju, za cijelu frku s teorijom dijelom je odgovorna sama teorija, tj. određeni teže komunikativni teoretičari; dijelom su odgovorni i čitatelji koji očekuju lak prolaz kroz čud(oviš)ni svijet književnosti, a dijelom oni koji predaju književnost na sveučilištima na način da inertno, hermetično, nezainteresirano... prenose teorijsko znanje. U našem kontekstu treba pridodati i nedovoljno prijevoda s područja teorije književnosti, osobito općih pregleda ili sinteza, pa kao ono najbolje već godinama vrijede teorijski pregledi Milivoja Solara, dva zbornika prijevoda ključnih tekstova kroz povijest, uz kanonsko djelo Welleka i Warrena, vrckavog Terryja Eagletona i još ponešto.

Oporbeni duh teorije

Nedavno na hrvatski prevedena knjiga Demon teorije Antoinea Compagnona (srpski prijevod 2001.), francuskog teoretičara i profesora na Sorbonnei, Columbiji i College de France, iznimno je teorijsko djelo, i po pristupu temi, autorskom diskursu, upućenosti i širini zahvata, pa bi ona mogla donekle umanjiti nepoznavanje teorije književnosti, ali i čitateljski zazor. U knjizi se ne daje školski pregled teorija, nema znanstvenog svrstavanja u ladice i tumačenja teorija kao međusobno izoliranih refleksija. Ishodište Compagnonova tumačenja je jednostavno, ali rijetko primjenjivano stajalište da se različite teorije književnosti zapravo bave istim problemima, pa je moguće sintetizirati njihove postavke kroz ključne teme i pojmove. 

Da bi se uhvatio ukoštac s demonom teorije i proniknuo u dubinska značenja književnosti, Compagnon teoriju promatra u presjeku, prema temeljnim pojmovima kojima su se bavili različiti autori od Aristotela, Platona, retoričara i onih kojima je pojam teoretičar bio sasvim dalek, do osamdesetih godina 20. stoljeća i početka poststrukturalizma i dekonstrukcije. Naglasak je očekivano stavljen na dvadesetostoljetnu teoriju, kao i na francuske autore, pa je vidljivo da Compagnon ovom knjigom želi potaknuti polemiku s tamošnjom tradicijom promišljanja književnosti, osobito onom strukturalizma. 

Temeljna pitanja za razumijevanje književnosti za njega su: što je književnost, i u kakvim su odnosima književnost i autor, književnost i zbilja, književnost i čitatelj, književnost i jezik. Iz njih izvlači glavne sastojke svakog teorijskog diskursa o književnosti, ali i svakog čitateljskog iskustva, i prema tim sastojcima naziva poglavlja knjige: književnost (literarnost), autor (namjera), svijet (predstavljanje), čitatelj (recepcija) i stil. Nakon analiza tih pet osnovnih sastojaka slijede poglavlja u kojima se raspravlja o još dva ključna pojma: povijesti i vrijednosti, koji određuju odnose teorije prema povijesti književnosti i književnoj kritici.

Svodeći cijelu teoriju književnosti na niz naoko jednostavnih pojmova, Compagnon već u uvodu knjige izaziva interes i jamči čitatelju svoje teorije o teoriji da mu neće dosađivati, iako će ga suočiti sa složenim teorijskim izvodima koji zahtijevaju određeno predznanje. Da bi se provela tako zamišljena sinteza, potrebno je odlično poznavanje postojećih teorija; a da bi se razdrmala stereotipna i akademski suhoparna tumačenja književnosti, potreban je izraženi polemički nerv – oboje Compagnonu ne nedostaje.

Companon svojim pristupom – što je posebno važno – želi vratiti dinamiku teoriji, pa nas već u uvodu podsjeća da je “oko 1970. godine teorija bila oporbeni diskurs, koji je dovodio u pitanje pretpostavke tradicionalne kritike”, kao i da su pojedine teorije redovito nastajale u polemičkoj atmosferi, pa i sukobu s drugim teorijama, književnom poviješću ili kritikom. Danas se “teorija institucionalizirala, pretvorila u metodu”, što je dovelo do discipliniranja i otupljivanja njezinih osnovnih postavki, pa možemo i mi požaliti za vremenima kada je teorija imala revolucionarni polet. S druge strane, danas opada zanimanje za teoriju, što je povezano i s gubitkom društvene pozicije književnosti, no Compagnon sugerira citirajući Philippea Sollersa: “kako će se teorija vratiti, kao što se sve vraća, i iznova će se otkrivati njezini problemi kad neznanje bude toliko uznapredovalo da će izazvati jedino dosadu”.

Lažne dileme i umjetni dualizam

Sedam osnovnih sastojaka teorije književnosti u sedam narednih poglavlja Compagnon analizira tako da najprije utvrdi za svaku dva oprečna teorijska stajališta, a zatim postavljenu binarnost destruira i upućuje na kompleksnost određenog problema. Binarnost je doista prokletstvo humanistike, i pojavljuje se u različitim područjima kao groteskni rezultat nekritičke primjene strukturalističke analize. Teoretičari književnosti, smatra Compagnon, često insistiraju na paradoksu i napinju preko mjere svoj teorijski luk kako bi postigli određeni efekt ili uzvratili drugome, a rezultat toga je stvaranje lažnih dilema i umjetnog dualizma, poput onih autor-djelo, jezik-misao, izraz-sadržaj...

U poglavlju Književnost Compagnon iznosi kakve je sve odgovore stoljećima teorija davala na pitanje što je to književnost, koji je njezin opseg, funkcija i koja svojstva mora imati tekst da bi postao književnim. No, tu se ne zadržava dugo na problemima definiranja, već kreće u demistificiranje kanona i dobacuje ispravan i provokativan zaključak da su vrijednosni kriteriji uvrštavanja u književnost uvijek bili etički, društveni i ideološki, tj. izvanknjiževni.

Poglavlje Autor posvećeno je odnosu teksta i autora, točnije problemu namjere (intencije) u književnosti, i s razlogom je najduže u cijeloj knjizi, s obzirom na to da su se oko autorske uloge vodile žučne polemike i teorijske rasprave. I tu Compagnon najprije iznosi temeljni lažni antagonizam: po starom tumačenju smisao djela jednak je autorovoj namjeri (pozitivizam, historizam), a po modernom moguće je samo govoriti o smislovima djela (formalizam, strukturalizam). Naznačuje i treći put, jednako isključiv, koji u pogledu namjere naglasak stavlja na interpretaciju pa je čitatelj navodno ključ smisla djela. Takvu konstrukciju on u nastavku sasvim rastavlja, pri čemu detaljno kritički razmatra francuske teoretičare poput Barthesa i Foucaulta koji su u djelima Smrt autora i Što je autor? uspostavili modernu paradigmu po kojoj je jezik isključiva građa književnosti i svi smislovi proizlaze iz njega (autor je tek “slučaj pisanja”), tj. po kojoj je autor samo povijesna i ideološka konstrukcija. Compagnon iscrpno iznosi povijesne rasprave o odnosu misli i jezika kod Platona, Augustina i drugih retoričara, rasprave o alegoriji, kao i hermeneutičke i filološke rasprave o izvornim i kasnijim značenjima djela, razlikama između značenja i smisla, plana i namjere i sl. Nastoji dokazati da autorsku namjeru nije moguće svesti na biografizam i otpisati je u interpretaciji djela kao što se često čini u suvremenijem shvaćanju, razrađujući to i na primjeru polemike između Raymonda Picarda i Rolanda Barthesa. Barthes je inače jedan od najčešće spominjanih teoretičara u knjizi i Compagnon ponegdje pretjerano insistira na razobličavanju njegove, kako je naziva, “radikalne teorije”; pretjerano zato što doslovno tumači Barthesove sintagme i prikazuje ih kao isključive, ne uvažavajući literarnost njegovih teorijskih tekstova, jer mu to treba u metodologiji i postavljanju temeljnih binarnosti od kojih kreće u analizu.

Kritika strukturalizma

Na raspravu o ulozi autora vrlo dobro se nadovezuje ona o odnosu književnosti i svijeta, teksta i zbilje, u središtu koje su pojmovi poput mimeze, reprezentacije i referencije, te uobičajena binarnost: uspostavlja li književnost ikakav odnos prema svijetu ili je autoreferencijalna, dakle govori li književnost o svijetu ili govori sama o sebi. Compagnon iznova kritici podvrgava modernu misao koja negira svaku referenciju književnosti na stvarnost te iznosi reinterpretacije Aristotelove Poetike i mimeze poput one u kojoj se ona “odvaja od slikovnog obrasca, s oponašanja se prešlo na predstavljanje, sa zbilje na konvenciju, kôd, opsjenu, realizam kao oblikovni učinak”; ili one u kojoj mimeza “nije pasivna, već aktivna”, ne kopija svijeta, nego spoznaja. Strukturalizmu se prilično kritički pristupa i u raspravi o čitatelju, s obzirom na to da je naglašavao objektivno, neutralno funkcioniranje teksta, iz čega se izbacivao čitatelj. U teoriji je čitanje zadobilo važnost najviše s usponom tzv. estetike recepcije koja je u središte interesa postavila odnos između onoga što je tekstom zadano i onoga što je ovisno o čitatelju, dakle između “prisile i slobode”.

U poglavlju o stilu Compagnon po isprobanom receptu suprotstavlja dvije teze, prvu u kojoj je stil “izvjesnost koja zakonito pripada naslijeđenim nazorima o književnosti”, i drugu u kojoj je on “tlapnja koje se, kao i namjere, kao i referencije, obavezno treba osloboditi”. No, koliko god pojedini teoretičari negirali stil kao relevantan književni pojam – osobito u lingvistici koja ga smatra dvoznačnim i nejasnim – on se neminovno pojavljuje u analizama ili kritičkim vrednovanjima, pa ga već i zato, smatra Compagnon, treba uvažavati.

Sumnja kao doktrina

Pomoću tih, ovdje ukratko naznačenih, temeljnih sastojaka, Compagnon uspijeva obuhvatiti većinu onoga čime se bavila i bavi teorija književnosti, a mogući prigovori tiču se najviše neuvrštavanja aktualnije teorije književnosti i kulture. U knjizi se uglavnom ne spominju britanski osnivači kulturnih studija s kraja šezdesetih, teoretičari/ke feminizma i postkolonijalizma; ne govori se o utjecajima drugih disciplina poput npr. psihoanalize, a premalo je pozornosti posvećeno odnosu književnosti i ideologije, osobito u vezi s autorskom namjerom i svijetom djela. Compagnon se naime bavi kanonima teorije književnosti, djelima čija je važnost s vremenom neupitno potvrđena; on bira sigurne mete svoje kritike i ne uvrštava autore koji bi mu razdrmali precizno posloženu konstrukciju. On je po razumijevanju književnosti i njezine uloge u društvu pripadnik starije znanstvene garde koja vjeruje u sustav, harmoničan i racionalan pristup te odvojivost disciplina; a na pitanje koja je njegova teorija odgovara: “nemam doktrine, osim doktrine hiperbolične sumnje u svaki diskurs o književnosti”.

No, bez obzira na navedene prigovore, u cjelini je riječ o iznimnoj knjizi koja zbog dubine i širine promišljanja književnosti ostavlja upečatljiv trag nakon čitanja i potiče daljnje kritičko propitivanje različitih teorija kao i vlastita razumijevanja književnosti. Uz pohvale za urednički odabir, posebno priznanje zaslužuje prevoditeljica knjige na hrvatski Morana Čale za postignutu razumljivost, jasnoću, pojmovnu izbrušenost i dosljednost, jer manje vješt/a i upućen/a prevoditelj/ica zasigurno bi od ovog zahtjevnog a preciznog teksta napravili neodgonetljiv teorijski rebus.

Vratimo se sada početnim sumnjama: je li nužno pružiti otpor teoriji kako bi se sačuvale neke temeljne pretpostavke književnosti, i podrazumijeva li ulazak u teoriju doista gubitak čitateljskog užitka? Compagnon podsjeća da su teorija i otpor vezani jedno uz drugo, da se međusobno hrane, i da svako negiranje teorije na neki način osigurava teorijsku dinamiku. Znači, teoriju nije moguće pobijediti, a i čemu? Temeljna su pitanja književnosti ista i za teoretičara i za običnog čitatelja; a njihovi diskursi, znanja, interpretacije...  bitno se razlikuju. “Teorija postoji da bismo njome prošli i iz nje se vratili, da bismo se odmaknuli, a ne da bismo uzmaknuli” – piše u ovoj knjizi. A užitak? Njega ni jedna teorija ne bi smijela uništiti, jasno, pod uvjetom da ste odan čitatelj.