S izvanrednim profesorom s Odsjeka za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, razgovaramo o njegovoj najnovijoj knjizi Sjeme zla: uvod u studije terorizma (Despot infinitus, 2014.)
Prošle ste godine objavili knjigu Sjeme zla: uvod u studije terorizma. Kakvo je stanje što se tiče teorijskoga proučavanja terorizma kod nas i, s obzirom na to da predajete kolegije u kojima problematizirate terorizam, protuterorizam i antiterorizam, kakvo je stanje navedene interdisciplinarne teme, problematike na drugim odsjecima, fakultetima? Tako npr. u svojoj knjizi navodite kako je terorizam predmet interesa npr. religijskih studija, psihologije, antropologije, filozofije, etike itd.
Od trenutka pojave na svjetskoj socijalnoj i političkoj sceni terorizam je, u manjem ili većem opsegu, predmet znanstvenog interesa, u suvremenoj fazi niza znanstvenih disciplina. Nije riječ samo o složenoj pojavi, već je terorizam najopasniji politički i sigurnosni fenomen današnjice. Do kraja 20. stoljeća terorizam je smatran marginalnom prijetnjom međunarodnoj sigurnosti i nacionalnim sigurnostima država. No od početka 21. stoljeća (prutu)terorizam je središnje pitanje organiziranja međunarodne sigurnosti, zauzeo je mjesto koje je ranije imao Hladni rat. Štoviše, uvjerljive su procjene da će terorizam i dalje zauzimati središnje mjesto na agendi međunarodne sigurnosti i sigurnosti nacionalnih država. Upravo stoga, posljednjih desetljeća interes akademske zajednice za terorizam bitno je povećan. Taj proces obilježen je iznimnom produkcijom znanja, znanstvenika i eksperata te bitnim utjecajem predmeta znanja i ekspertiza na javni i politički diskurs te političke i policy akcije.
Konačan rezultat jest ustanovljavanje studija terorizma koje su jedno od najbrže rastućih područja socijalnoznanstvenih istraživanja na Zapadu. Studije terorizma nisu nastale na temeljima neke discipline ili prethodno institucionaliziranog polja znanja/znanstvenog polja, već kao amalgam eksperata i znanja različitog backgrounda. Terorizam u suvremenom shvaćanju (dominantno protudržavni) nastao je početkom 1970-ih kada se diferencirao iz pobunjeničkog diskursa. Presudan događaj bilo je teroristički akt na Olimpijskim igrama u Münchenu. Terorizam je dijagnosticiran kao socijalni problem povezan s akterima – teroristima. Oblikovan je, kako tvrdi američka sociologinja Lisa Stampnitzky, kao problem javne sfere i objekt ekspertnog znanja.
Bio je to uvod u sustavna istraživanja međunarodnog terorizma, ili preciznije, to je početak razvoja studija o terorizmu koje su još uvijek u procesu sazrijevanja i odrastanja. Prema kriterijima sociologije znanosti ne može se govoriti o zasebnom, neovisnom istraživačkom području, institucionaliziranom znanstvenom području. Studije terorizma nemaju zadovoljene dimenzije koje sociolozi znanosti očekuju od ustanovljenog znanstvenog područja kao što su formalne strukture, regulirane granice znanstvenog područja te definirani kriteriji certificiranja i standardizacije. Više su područje konstruirano i dogovoreno u međuprostoru između akademije, države i medija. Studije terorizma su tipičan primjer organizirane proizvodnje ekspertiza, ne u striktno institucionaliziranom, već u liminalnom području. One nisu tipična akademska disciplina, već međuprostorna arena koja prelazi višestruke institucionalne i organizacijske granice, odnosno tendiraju zauzimanju dijelova ili prelasku granica drugih uspostavljenih znanstvenih područja. Hrvatska država i akademska zajednica nisu u dostatnom koraku za svijetom. Akademska zajednica i ekspertni krug, kada su u pitanju studije terorizma, tek su u začecima, prepušteni pojedincima i pojedinačnim inicijativama.
IZVEDBENI STUDIJI I TERORIZAM
Borut Šeparović u nekoliko je navrata isticao, povodom određenih svojih projekata u okviru izvedbene trupe Montažstroj, i ulogu proučavanja terorizma kao izvedbe u izvedbenim studijima. Koliko su Vam poticajna i takva performativna istraživanja koja se temelje na aspektu izvedbenosti terorističkih akcija?
Itekako su poticajna. Kultura i umjetnost nepobitno pridonose shvaćanju terorizma. Posebno je to evidentno u formuliranju protuterorističkih strategija kada se kulturni i umjetnički uradci u nizu država koriste kao podloga u okvirima analiza scenarija u pokušaju anticipiranja i sprječavanja budućih terorističkih akata, odnosno predviđanja kreativnosti modus operandija terorista.
BORBA PROTIV TERORA (NASILJA) VS. BORBA PROTIV TERORIZMA
U svojoj najnovijoj knjizi postavljate i pitanje o tome koji su učinci američkog “rata protiv terora” (str. 290)? Dakle, kakvi su učinci s obzirom na najnoviju humanitarnu, izbjegličku krizu na Bliskom istoku?
Očigledno je da su i “prvi” i “drugi rat protiv terora” koji su na sceni od udara al-Kaide na SAD 2001. godine, odnosno 2014. kao odgovor na nastanak Islamske države neefikasni. Terorizam je u svijetu eskalirao i sve se više dokazuje kao efikasno sredstvo za ostvarenje političkih ciljeva. Države i međunarodna zajednica moraju pronaći efikasan odgovor protiv terorizma, tog najopasnijeg političkog i sigurnosnog fenomena današnjice. No je li suvremeni svijet za to spreman i sposoban?
Najefikasnija protuteroristička strategija, najefikasnija strategija za iskorjenjivanje terorizma jest eliminacija uzroka koji dovode do terorizma. Terorizam se ne događa slučajno, svaki terorizam ima duboke uzroke. Naravno, ostaje pitanje je li u svim slučajevima moguće otkloniti uzroke terorizma i da li bi njihovo otklanjanje zaista i dovelo do nestanka terorizma? Bez obzira na negativan odgovor na to pitanje nemoguće je izbjeći konstataciju da će tako dugo dok postoje političke, ekonomske i socijalne nejednakosti i nepravde i tako dugo dok postoje pojedinci i skupine, koji, u reakciji na takvo stanje, a s ciljem njegovog otklanjanja i ostvarenja vlastitih ciljeva, tendiraju uporabi nasilja, postojati i terorizam. Dodatnim utiranjem vjerske dimenzije u političke procese i krajnje političke ciljeve, pretvaranjem, primjerice, islama (ali u nekim slučajevima i drugih vjerskih orijentacija) u radikalnu oružanu ideologiju, terorizam ne samo da je učinjen još složenijom fenomenom, već je teroristička prijetnja posljednjih godina još više pojačana. Kako svjedoči suvremena politička praksa i društveni realitet, iz tog zatvorenog kruga suvremeni svijet teško pronalazi izlaz.
Protuterorističke strategija mnogih država, ali i međunarodne zajednice, nedostatno su (ako su uopće) usmjerene na eliminaciju uzroka koji dovode do terorizma. One su prije svega usmjerene na borbu protiv terora (nasilja), a ne terorizma.
Sprječavanje izvođenja konkretnih terorističkih akata tek je jedan od elemenata terorizma kao fenomena u njegovoj ukupnosti. Terorizam je spoj politike i nasilja. Stoga će za njegovo iskorjenjivanje definitivno biti neophodno eliminirati i uzroke koji dovode do terorizma. Rješavanje tog problema za države i međunarodnu zajednicu bit će mnogo teže i mukotrpnije nego definiranje strategija i stvaranje međunarodnih koalicija za borbu protiv konkretnih terorističkih akata. Protuterorističke strategije u konačnici ne uključuju samo vojnu pobjedu, oružano uništenje terorističkih mreža, uhićenja i kaznena procesuiranja ili likvidacije pripadnika terorističkih organizacija ili sprječavanje izvršenja terorističkih akata. Koncept protuterorizma nameće državama i međunarodnoj zajednici obavezu stvaranja uvjeta koji pružaju uvjerljivo uvjerenje da su u stanju ostvariti zadovoljavajući stupanj sigurnosti ili pak osjećaj sigurnosti stanovništva i društvene zajednice, da su u stanju uvjerljivo eliminirati buduće terorističke prijetnje te obeshrabriti sve one koji u budućnosti namjeravaju pružiti podršku teroristima. Teroristi su pobjednici sve do trenutka dok ne izgube, a vlast gubitnici sve do trenutka ostvarenja pobjede. Na nacionalnim državama i međunarodnoj zajednici ostaje obaveza poduzimanja svih zakonitih i demokratskih sredstava kako bi se takvo stanje promijenilo.
“ANTI/TERORISTIČKA HISTERIJA”
Pritom s američkim “ratom protiv terora” jednako tako povezujete i fenomen “antiterorističke histerije”, upućujući kako razumijevanje terorizma zahtijeva objektivno znanje o društvenim okolnostima koji ga produciraju, odnosno, u knjizi ste istražili, kako ističete, elemente terorističkog u društvenom i društvenoga u terorističkom. Molim Vas, kontekstualizirajte društvenu i terorističku matricu na primjeru Sirije.
Nijedan “slučaj terorizma” ne nastaje slučajno. Svaki ima svoje uzroke, proces trajanja i prestanka. Ako primjerice promatramo nedržavni terorizam, uočava se da je teroristička organizacija dinamična, procesna kategorija koja djeluje u socijalnom kontinuumu. U određenom trenutku, uvjetima i okruženju nastaje, djeluje i u konačnici nestaje sa scene. Njezin su nastanak i djelovanje očigledno ovisni o ukupnim sociopolitičkim okolnostima. Sirijsku “matricu” moguće je odrediti na dvije dimenzije: širu koja uključuje odnose na relaciji Zapad – politički islam i užu, koja se odnosi na američku intervenciju u Iraku i pokušaje rušenja sirijskog režima, što se ne može promatrati izvan strateškog rusko-američkog utjecaja na Bliskom istoku. Islamska država, možda i najmoćnija teroristička organizacija u povijesti, nastala je u kaotičnim okolnostima iračke i sirijske krize. Ekspanziju je postupno doživljavala netom nakon što je “prvi rat protiv terora” islamistima nanio ozbiljne udarce, gotovo do razine operativnog uništenja. No, irački i sirijski kaos i američko povlačenje iz Iraka, kojeg je američki predsjednik tada označio “demokratskim uspjehom”, odredili su drugi smjer. Okupacija i nastali protuamerikanizam unutar muslimanskog svijeta zbog okupacije Iraka uvjetovali su stvaranje druge generacije pripadnika al-Kaide pri čemu Irak za al-Kaidu i islamiste ima veće značenje nego Afganistan. Bila je to al-Kaidi “zlatna prilika” za ekspanziju sukoba sa SAD-om i dokazivanje vrhovne uloge unatoč nizu ozbiljnih udara diljem svijeta. Sunitski islamisti moć su stekli u okvirima antiamerikanizma, šijitskog trijumfalizma nastalog nakon američkog rušenja dotadašnjih sunitskih iračkih vlasti i disfunkcionalnosti iračke i sirijske države.
Inicijalno nastala kao al-Kaidina franšiza, Islamska država u Iraku i Siriji (ISIS), korijene ima u kontekstu američkog udara na Irak. Islamisti okupljeni pod vodstvom Jordanca Abu Musab al-Zarqawija u al-Kaidi u Mezopotamiji su imali tri cilja: istjerati Amerikance, uspostaviti islamski emirat na sunitskim dijelovima Iraka te koristiti taj teritorij za planiranje novih udara. Provedbeni pristup bila je strategija “upravljanja divljaštvom/zvjerstvom” kao prostor u kojem vladaju strah, nesigurnost i zvjerstva, to je stvaranje anarhije kojom upravljaju militanti (islamisti) koji se nameću kao subjekt koji jedini može uspostaviti red i smijeniti nesposobne vlasti te stvoriti novi poredak na načelima šerijata, iskustva i tradicije muslimanskih naroda. Sektaškim nasiljem nastojalo se destabilizirati Irak i onemogućiti uspostavu (proameričke) vlasti i sudioništvo šijita u njoj, a time i utjecaj Irana u Iraku te natjerati sunite u zagrljaj al-Zarqawija kao njihovog zaštitnika. Brutalnost i opseg nasilja i ubijanja bili su zastrašujući. Koalicijske snage u razdoblju od 2008. do 2011. godine nanijele su ozbiljne gubitke al-Kaidi u Mezopotamiji. Američki odlazak iz Iraka poklopio se sa sirijskom krizom i sirijskim građanskim ratom. Početne američke orijentacije usmjerene na rušenje režima Bashara al-Assada ubrzo su zaustavljene ili bar usporene. Zapad je shvatio da potpomaganje sirijske opozicije jača i moć islamističkih sunitskih grupacija unutar nje koje se pokazuju kao realna alternativa režimu. U međuvremenu islamisti su bitno ojačali, povezali se u Siriji i Iraku i pojavio se mnogo ozbiljniji problem: Islamska država.
“Drugi rat protiv terora”, rat 60 članica međunarodne koalicije protiv Islamske države nije riješio situaciju. Deseci tisuća vojnih zračnih udara nisu skršili Islamsku državu. Možda je tek zaustavljen njezin blitzkrieg. Istodobno “rat” definitivno znači novo miješanje geopolitičkih i geostrateških karata na turbulentnom Bliskom istoku. Osvajanjem vlasti od klasične terorističke organizacije Islamska država prerasta u gerilski pokret/paravojnu grupaciju ili stranu u sukobu koja budući da predstavlja “efektivnu vlast” nad populacijom na određenom teritoriju ima i stanoviti oblik “državnosti”. Istodobno, krvava sirijska kriza čiji je ishod neizvjestan već ima dramatične učinke: prema podacima Amnesty Internationala 220.000 ubijenih, 12,8 milijuna raseljenih i 4 milijuna izbjeglih osoba. Pobuna naroda protiv diktatorskog režima koja je započela u ožujku 2011. postupno je, i posredstvom vanjskih intervencija i “zastupničkih/zamjenskih ratova” (proxy wars) regionalnih država, transformirana u krvavi oružani sukob. Rječnikom Thomasa Hobbesa, radi se o predruštvenom stanju “rata svih protiv svih”. Sirija, taj nekadašnji kandidat za vodeću regionalnu političku silu, kojeg stručnjaci označavaju kao povijesni lokus arapskog kalifata, paladin arapskog pannacionalizma ili sidro arapskog Levanta, kao država de facto ne postoji.
Kada i kako ste se počeli baviti teorijom i poviješću terorizma; u samom predmetu istraživanja zasigurno mora negdje počivati i fascinacija njegovom izvedbom kao što su sredinom sedamdesetih godina npr. neki pripadnici Kugla glumišta bili fascinirani političkim izvedbenim učincima gerile Baader-Meinhof.
Izučavanjem terorizma počeo sam se baviti sredinom 1990-ih “fasciniran” medijskim izvješćima koji su sukob u Sjevernoj Irskoj prikazivali kao religijski sukob katolika i protestanata. Prema tim izvješćima bio sam sumnjičav i ta me sumnjičavost odvela na izradu doktorske disertacije o Sjevernoj Irskoj. Shvatio sam da je u srži sukoba u Sjevernoj Irskoj politika i terorizam. S druge strane, fasciniranost umjetnika i umjetnosti terorističkim izvedbama povijesna je konstanta. No, s druge strane, postoji i čvrsta veza terorizma i umjetnosti i kulture. Ističući moć terora kao sredstva zastrašivanja javnosti, stručnjaci terorizam uspoređuju s kazalištem. To je scena na kojoj igra mali broj glumaca, a gleda poveći broj gledatelja kojima glumci šalju zastrašujuće poruke, poruke terora. Suvremene su, pak, paradigme promijenjene. Posebno islamističke terorističke organizacije nastoje da “mnogi ljudi gledaju i mnogi umiru”. Pri tome, izvršenjem terorističkih akata nastoje povećati razinu “meke moći”, odnosno inspirirati gledatelje na poduzimanje slične neovisne akcije u budućnosti.
Steven Best i Anthony J. Nocella ističu da iz opće prihvaćenih definicija terorizma iz oportunističkih su razloga izostavljena dva ključna aspekta nasilja: državni terorizam i terorizam pod državnim pokroviteljstvom te ljudski terorizam nad životinjama. Slažete li se s njihovom zamjedbom koja dolazi iz pozicija kritičkih animalističkih studija?
Takva teza djelomično je prihvatljiva. Istraživanje nedržavnog terorizma, terorizma koji provode nedržavne terorističke organizacije mainstream je u nizu znanstvenih disciplina. Narativ i znanje o nedržavnom terorizmu kao ozbiljnom sigurnosnom izazovu i sigurnosnoj prijetnji državama, društvima i međunarodnom poretku nisu upitni. Akademska zajednica time je dominantno “državno orijentirana”, usredotočena na rješavanje problema nedržavnog nasilja. No to ipak ne pruža cjelovitu sliku. Znanje o terorizmu, kao proizvod akademskog rada, konstruira terorizam kao socijalni problem koji rješava država, a nikako kao problem državnog nasilja kao takvog. Jesu li time studije terorizma objektivne i sveobuhvatne ili su na neki način parcijalne i pristrane? Analizom geneze terorizma uočava se njegova transformacija: od izvorno poželjnog oblika državnog ponašanja do nepoželjnog antidržavnog ponašanja. Kada je terorizam kao pojam uveden u sociopolitički rječnik odnosio se na strahovladu uspostavljenu u vrijeme Francuske revolucije. Terorizam je nastao kao državni terorizam, bio je poželjan oblik ponašanja za tadašnje državne vlasti, sredstvo za konsolidaciju i uspostavu vlasti. Državni je terorizam “najčistija” i originalna forma terorizma kao fenomena koja podosta ukazuje na uzroke i efekte terorizma. Obilje dokumentirane sociopolitičke empirije upućuje na zaključak da uporaba državnog terorizma nije ovisna o političkom sustavu: tim oblikom državnog djelovanja koriste se totalitarne, autoritarne i demokratske države. Povijesno, kontekstualno, utilitarno i instrumentalno racionalno to je stanovita univerzalna forma državnog djelovanja. S druge strane, empirija ne dokazuje postojanje terorizma ljudi nad životinjama. Moguće je tek u određenim slučajevima govoriti o uporabi o nasilju nad životinjama koje može imati efekte terora.
NAJGORA IZBJEGLIČKA KRIZA OD DRUGOG SVJETSKOG RATA
I završno, kakvo je Vaše viđenje ove migracijske, izbjegličke krize što se tiče lokalnoga konteksta ili kako se to neutralno voli reći – regije?
Europa je suočena s najgorom izbjegličkom krizom od Drugog svjetskog rata, pri čemu se krizi ne nazire kraj, nikakvi indikatori ne ukazuju na zaustavljanje egzodusa. Kretanja stanovništva ili migracije nisu povijesna novost. Represija, sukobi, ratovi, socijalne disolucije, političke nestabilnosti i gospodarske nejednakosti oduvijek su generatori prekograničnih kretanja ljudi. Stručnjaci procjenjuju da migranti (prisilni i dobrovoljni) danas čine oko 3 posto svjetske populacije (230 milijuna 2013.) i kada bi svi živjeli na jednom mjestu, bili bi peta najveća država na svijetu. No ono što je posebno zabrinjavajuće jesu kretanja stanovništva pod prisilom. Izbjeglicama se uobičajeno nazivaju ljudi koji su zbog ratnih stanja, represija i kriznih žarišta prisiljeni napustiti svoje domove. Visoko povjerenstvo UN-a za izbjeglice (UNHCR) u svojem izvješću Global Trends Forced Displacement in 2014. iz lipnja 2015. objavilo je da je u svijetu 60 milijuna ljudi koji su prisilno napustili svoje domove. Taj podatak dostatno govori o međunarodnoj (ne)sigurnosti. Migracije su ranije tretirane kao socijalni i ekonomski problem. Raspadom komunističkog bloka i promjenom paradigmi međunarodne i nacionalne sigurnosti migracije se postupno smatraju i sigurnosnim problemom. Svoje mjesto na agendi sigurnosnih izazova definitivno su zauzele nakon brutalnog terorističkog udara na SAD 2001. godine. Štoviše, migracije su našle svoje mjesto u sferi sekuritiziranih fenomena: određene su kao prijetnja egzistencijalnog karaktera. Takvo shvaćanje postavilo je izazov državama u odgovoru na migracijska kretanja kakvima upravo svjedočimo.
Trebaju li države bliskoistočne izbjeglice tretirati kroz humanitarnu prizmu ili prizmu nacionalne sigurnosti? Humanitarizam bi podrazumijevao zaštitu ranjive populacije i tretiranje izbjeglica kao bespomoćnih žrtava. Dominacija užeg shvaćanja nacionalne sigurnosti znači tretiranje izbjeglica kao sigurnosnog izazova i prijetnje nacionalnoj sigurnosti. Migracije nepobitno uvijek imaju implikacije za nacionalnu sigurnost, no jesu li zaista i sigurnosna prijetnja, k tome i sekuritizirana? Na općoj razini migracije su izazov suverenitetu država. Migranti “krše” fizičke i metaforičke granice država zbog čega automatski predstavljaju prijetnju budući da su njihove stvarne i krajnje namjere, barem inicijalno, nepoznanica. Migracije dugoročno mogu postati prijetnja socijalnoj koheziji i stabilnosti države domaćina. Pitanje integracije migranata u društva domaćinskih država ili pak socijalne otuđenosti i ekskluzije, nisu bez sigurnosnih posljedica. Ti procesi mogu rezultirati ili kriminogenim dimenzijama ili izravnim ugrožavanjem nacionalne sigurnosti. Migracije se smatraju i mogućim nasilnim političkim faktorom u državi domaćinu što može imati i negativne posljedice za odnose s matičnom državom migranata. Svaka od ovih teorijskih postavki ima svoju empirijsku primjenu kada su u pitanju izbjeglice s Bliskog istoka. Očito je da strah niza država EU od izbjegličkih valova i njihovo shvaćanje kao prijetnje nacionalnoj sigurnosti nisu neutemeljeni. Taj novi izazov EU je dočekao nespreman i razjedinjen. Zašto? Je li taj proces bio predvidiv? Sirijska kriza i sirijski “rat svih protiv svih” traje pet godina i to je ishodište aktualne izbjegličke krize. Sirijske izbjeglice dominantno su još uvijek regionalni sigurnosni problem. Oko polovine (12-13 milijuna) sirijskog stanovništva je raseljeno, a četiri milijuna njih su izbjeglice.
Prema Amnesty Internationalu (rujan 2015.) 95 posto izbjeglica smješteno je u pet regionalnih država: Turska (2 milijuna), Libanon (1,2 milijuna), Jordan, Egipat i Irak. Dakle, samo 5 posto izbjeglica (200.000) napustilo je to područje posljednjih godina. Očevidno je bilo da će se valovi usmjeriti i prema Europi. Izbjeglička kriza ipak je dominantno humanitarno pitanje, ali sa značajnim kratkoročnim i dugoročnim posljedicama za nacionalnu sigurnost niza država, europsku sigurnost te međunarodnu sigurnost. To je proces kojem se za sada ne vidi kraj. A može li i eskalirati? Primjerice, Libanon je konfesionalna konsocijacijska država s 5 milijuna stanovnika u kojoj je vlast podijeljena između kršćanskih maronita, sunita i šiita. Sirijske izbjeglice, njih više od milijun, čine 20 posto libanonskog stanovništva pri čemu je promijenjena etnička/vjerska struktura Libanona. Ironija je sudbine, života i politike da je Sirija 30 godina upravljala Libanonom, dok danas sirijske izbjeglice bježe u Libanon. Mogu li i destabilizirati Libanon i izazvati nove valove izbjeglica? Ključ za zaustavljanje izbjegličke krize jest rješavanje bliskoistočnih problema. To je neizvjestan proces s još neizvjesnijim ishodima. Čini se stoga da su nove izbjegličke krize izvjesne. One svakako ne smiju prerasti u katastrofe. To je izazov za međunarodnu i europsku sigurnost. Racionalna strategija sigurnosti treba zadovoljiti humanitarne standarde, ostvariti ljudsku sigurnost izbjeglica te, s tim povezano, posebno sigurnost društva i države u koje dolaze ili kroz koje migriraju.