Terorizam – nova epoha ili zabluda?

Terorizam kao nova “kultura straha”

Ako se nakon 11. rujna povećao broj nečega, onda to zasigurno nisu teroristički napadi, štoviše prema svim statistikama, unatoč tvrdnjama šefova antiterorističke koalicije, možemo vidjeti da je broj terorističkih napada bio najveći sredinom osamdesetih godina, a da je ovaj današnji skoro upola velik u usporedbi s tim razdobljem. Ako se nakon 11. rujna povećao broj nečega onda su to zasigurno knjige o terorizmu. Prema navodima renomiranog britanskog sociologa Franka Furedija od tog datuma osvanulo je najmanje 8000 knjiga o terorizmu. A u taj broj spadaju samo izdanja na engleskom jeziku. Zašto se onda Furedi uopće odlučio napisati knjigu o terorizmu?

Ako u vidu imamo prijašnja djela istog autora, a tu spadaju sada već nezaobilazna djela poput Culture of Fear: Risk Taking and the Morality of Low Expectation (1997) i Politics of Fear: Beyond Left and Right (2005), onda se odgovor nameće sam od sebe. Furedi se, naime, već posljednjih desetak godina ekstenzivno bavi istraživanjem “kulture” i “politike straha” kao dominantnog modusa onoga što bi Karl Jaspers nazvao “duhovnom situacijom vremena”. Prema njegovim tezama, danas živimo u razdoblju koje karakterizira permanentna produkcija straha u svim sferama ljudskog života. To na prvi pogled veoma nalikuje teoriji Ulricha Becka i njegovu “društvu rizika”, međutim, osnovna razlika koja odvaja Furedija od Becka i njemu sličnih je svijest o tome da sama teza o “društvu rizika” može služiti i kao legitimacija za faktičku proizvodnju tog “društva rizika”. Ili, jednostavnije rečeno: sama teorija o društvu rizika može društvo o kojem govori pretvoriti u društvo rizika. Dakle, osnovno je Furedijevo polazište da diskurs o riziku može povećati sam rizik. Pritom on ne koristi riječ “rizik”, već “strah” (fear), što i na terminološkoj razini pokazuje da je Furediju prvenstveno do svojevrsne psihologije, odnosno do onoga što je ljudima u glavi kad govore o riziku od globalnog zatopljenja, ptičje gripe, AIDS-a…, ili pak terorizma.

Osnovna je teza knjige Invitation to terrorism da mi sami (na Zapadu, dakako, a gdje drugdje?) stvaramo preduvjete za ranjivost od terorizma. Tome svjedoči i sveprisutan termin vulnerability koji je inaugurirao nitko drugi nego Bush kad je ustvrdio da je Amerika 11. rujna osjetila svoju ranjivost. Furedi pokazuje kako i taj termin, premda naizgled izgleda “novo”, ima starije porijeklo i da seže u sedamdesete godine kada se njime prvenstveno služio diskurs ekologije, pokušavajući pokazati ranjivost planeta Zemlje i opasnost od ekoloških katastrofa. Na osnovi veoma širokog dijapazona analiziranog materijala (od govora svih važnijih političkih figura do službenih izvještaja tajnih službi i novinskih napisa), Furedi pokazuje kako se upravo diskursom ranjivosti prijetnja projicira u svaki sektor civilnog života: od prometne infrastrukture i vodovoda, preko financijskih i bankovnih sustava, sve do svakodnevne komunikacije i Interneta… Terorizam vreba posvuda.

Još jedna od karakteristika današnje “ere terorizma” je ta da sama oznaka “terorist” postaje neka vrsta plutajućeg označitelja koji se onda najčešće puni subjektivnim konotacijama izrazito negativnog predznaka. Pritom je simptomatično i da se terorizam reprezentira kao suvremena manifestacija totalitarizma usporediva sa Staljinovim i Hitlerovim projektima. Upravo je to, pokazuje Furedi, jedan od načina da se već unaprijed stvori moralizirajuća atmosfera koja će onda pogodovati vladajućim političkim strukturama. Usporedbom terorizma s totalitarizmom se u jednu ruku postiže familijariziranje nečega što nam je nepoznato, a u drugu ruku postiže još veći strah među populacijom koja sada u svojim imaginarnim univerzumima može strahovati i od novoga genocida.

Furedijeva se knjiga izdvaja među morem knjiga o terorizmu time što, premda se ni na jednom mjestu ne poziva na suvremenu francusku filozofiju ili tradiciju strukturalizma i poststrukturalizma, prakticira jedan pristup kojemu je prvenstveno do toga da razazna karakteristike diskursa koji se proizvodi o terorizmu. U tom horizontu Furedi će, primjerice, pokazati kako sve prisutnije floskule o tome da živimo u “novoj eri terorizma” i da pred sobom imamo “novi terorizam”, služe isključivo tome da se proizvode jedna nova “kultura straha” (a kao što znamo, upravo je strah najbolje sredstvo za manipulaciju narodom). Da ovaj današnji “novi terorizam” uopće nije tako nov kao što nam mediji i političari žele reprezentirati, pokazuje i izjava jednog britanskog policijskog službenika iz 1898.: “Ubilačke organizacije povećale su se po opsegu i dosegu; mnogo su poduzetnije, koriste se najstrašnijim oružjima koje omogućuje moderna znanost i svijet je danas suočen sa silama koje bi mogle jednog dana dovesti do masovnog uništenja”. Tako se, dakle, zborilo o terorizmu prije više od jednog stoljeća. A tako se zbori i danas. Jedina je novost da danas terorizam postaje glavni Neprijatelj, dok su to nekad još bili crveni ili nacisti.

Zbog iznimno konciznog stila i analitičkog aparata koji je prije svega usmjeren na značenje terorizma, a dosad je uvelike nedostajao u raspravama o terorizmu, Frank Furedi nije autor tek još jedne knjige o terorizmu. Ipak, ako ćemo biti pošteni, treba reći da završno poglavlje Poziva na teror – kako bi naslov knjige glasio u hrvatskom prijevodu – ostaje pomalo ambivalentno. Je li cijela analiza služila tome da spoznamo kako se zapravo nemamo čega bojati (izuzev nas samih) ili tome da se dekonstruira vladajuće poimanje terorizma?

Od sablasti RAF-a do sablasti Holokausta

Thomas Elsaesser, Terror und Trauma. Zur Gewalt des Vergangenen in der BRD, Kadmos, Berlin, 2007.

Thomas Elsaesser je prije svega poznat kao jedan od najboljih tumača njemačkog novog filma, posebice Fassbindera. Osim toga, napisao je i veliki broj knjiga o vajmarskoj kinematografiji, Fritzu Langu, odnosu europskog filma i Hollywooda, itd. Njegova najnovija knjiga pod nazivom Terror und Trauma, s podnaslovom koji bi u hrvatskom prijevodu glasio “o nasilju prošloga u Njemačkoj”, samo naizgled odudara od njegovih dosadašnjih filmskih studija. Premda je okvirna tema, dakle, terorizam, Elsaesseru je do toga da samom fenomenu terorizma pristupi prvenstveno iz sfere filma, odnosno da se filmska reprezentacija terorizma pojmi kao očitovanje traume.

Osnovno je Elsaesserovo polazište da se “sablast terora i traume ne sastoji u nekom datumu iz prošlosti, već u budućnosti koju ne možemo razumjeti, koja se naznačuje tim događajem”. Kad se u Njemačkoj govori o teroru i traumi onda taj par u pravilu gotovo uvijek asocira na RAF, ili Baader-Meinhof grupu koja je izumila novu vrstu terorizma i nasilje iz pljački banaka, pješačkih zona, aerodroma, otmica, atentata, bombaških napada dovela direktno na male ekrane u dnevne sobe “običnih” Nijemaca. Osim kao reakcija na rat u Vijetnamu, stacioniranje NATO-raketa u Europi i kao dokaz solidarnosti s oslobodilačkim pokretima u Latinskoj Americi, te se akcije mogu interpretirati i kao reakcija na šutnju političkog vrha o nacističkim zločinima. Elsaesser pokazuje kako posmrtni život RAF-a od osamdesetih godina do danas pripada općoj kulturi sjećanja koja uz suočavanje s Holokaustom i nacističkim režimom sada neizostavno sa sobom donosi i suočavanje s RAF-om.

Sam RAF se u tom smislu, kako to pokazuje i film Deutschland im Herbst, pojavljuje kao suočavanje s traumom nacionalsocijalizma. Osvješćivanje i traganje za identitetom otišlo je u Njemačkoj mnogo dalje nego svibanjski događaji 1968.: “Kao da je netko načinio drukčiji ‘potez kraljem’, vraćajući se u njemačku prošlost, ali i krenuvši naprijed u polje bezvremenog političkog prostora”, reći će Elsaesser. Zahvaljujući brojnim filmovima poznatim pod etiketom tada još relativno “novog” njemačkog filma, ta je kriza zapadno-njemačkog samorazumijevanja i samoreprezentacije postala tema i na međunarodnom nivou: publika filmova gledala je ili čitala o Izgubljenoj časti Katarine Blum (1975), Nožu u glavi (1978.), Putu majke Kuster u raj (1979.), Njemačkim sestrama (1981.), Trećoj generaciji (1979), Stammheimu (1986). Među njima je omnibus Njemačka u Jesen (1978), snimljen većinom u vrijeme Schleyerova sprovoda, bio prvi pokušaj filmske zajednice da kroz nekoliko kontekstualizirajućih narativa ukaže na važnost otmica i samoubojstava.

Posebno je u tom kontekstu inspirativna i originalna Elsaesserova analiza Njemačke u jesen kroz uspostavljanje intertekstualnih veza sa Sofoklovom Antigonom. Pokazujući kako Antigona u Njemačkoj ima dugu i složenu povijest još od Hegela i njegovih komentara u Fenomenologiji duha, Elsaesser tvrdi da u “Njemačkoj u jesen” imamo dvije figure Antigone. Jedna je Ulrike Meinhof, koja je prva izgovorila kategorično NE u lice njemačkoj državi, najprije u pisanom obliku kroz časopis Konkret, a zatim i kroz direktnu akciju, te sa naposljetku ubila u zatvoru. Druga je Gudrun Ensslin, čije se samoubojstvo podudarilo sa samoubojstvom njezina ljubavnika, Andreasa Baadera, mogućim Hermonom, dok je Christiane Ensslin, njezina sestra koja se borila za dostojan sprovod terorista, u tom slučaju Ismena, Antigonina sestra. Kako se ti motivi ponavljaju i danas kad se govori o RAF-u, Elsaesser govori o agonizirajućoj “antigonizaciji”.

U sljedećim poglavljima autor, nakon što je secirao njemačku stvarnost sedamdesetih godina, logično prelazi s RAF-a na pitanje Holokausta, kao traume koja je zapravo uvjetovala terorizam i tu novu traumu. Ovdje kao materijal za analizu prije svega služi njemački novi film. Kako ni kod Wendersa ni kod Herzoga praktički ne postoje reference na tu najveću njemačku traumu, Elsaesser se fokusira na Alexandra Klugea. U kontekstu promišljanja suvremenih filmova o Holokausta prirodno se nameće i tema simptomatologije koja se pita zašto je Holokaust upravo u devedesetim godinama postao predmetom komedija, odnosno zašto se o Holokaustu ne može snimiti vjerodostojna tragedija. Ovdje Elsaesser, koji je dakako upućen u sve suvremene teorije o filmu, uvelike referira na Slavoja Žižeka i njegov sada već kultni tekst o Holokaust-komedijama, premda se njegova analiza ne okreće toliko Benigniju koliko nekim – barem našoj publici možda – ne toliko poznatim filmovima. Zaključak je da unatoč dovoljno velikom vremenskom odmaku od vjerojatno najveće tragedije u 20. stoljeću, te unatoč stalnom diskurzivnom prisjećanju, i dan danas Holokaust još funkcionira kao neka vrsta “crne kutije” koja naprosto nadilazi našu moć imaginacije i mogućnost suočavanja.

Premda Elsaesser u tome nije eksplicitan, čini se kako i terorizam predstavlja jednu vrste takve traume, koja jednako poput Holokausta još izmiče pred našim razumijevanjem. No za razliku od mnogih teoretičara (i političara) koji se putem mehanizama političke korektnosti i dalje zalažu da i Holokaust i terorizam postanu Denkverbot i Bildverbot (sjetimo se Adorna i njegove izjave da je nakon Auschwitza pisati poeziju barbarski), Elsaesser se zalaže za jednu novu Traumatheore, teoriju traume, koja će umjesto razumijevanja ponovo zadobivenog sjećanja pružiti okvir za ponovo uspostavljanje referencijalnosti koja se po njemu zagubila u postmodernizmu kao nečemu što se možda može razumjeti i kao proces žalovanja 20. stoljeća. Premda Elsaesser upravo pri toj zanimljivoj tezi, koja bi mogla pokrenuti i jedno novo iščitavanje postmodernizma (da se gubitak referencijalnosti razumije kao posljedica velikih tragedija 20. stoljeća, pa tako i Holokausta), završava svoju knjigu, Terror und Trauma je iznimno inspirativno štivo koje pokazuje da filmologija ne mora uvijek biti suhoparno dešifriranje filmova, nego i potkovano i višeslojno tumačenje svijeta. Elsaesser svakako spada u sam vrh takve teorije filma, i premda je i u ovoj knjizi pokazao zavidno poznavanje psihoanalitičke teorije (traumu je nemoguće odvojiti od Freuda!), on i dalje nije prešao granicu u koju nerijetko upada Slavoj Žižek koji većinu filmova tumači upravo putem aparata psihoanalize, pritom zanemarujući i druge plodotvorne interpretativne metode.

Nasljeđe Unabombera?

Lutz Dammbeck, Das Netz: die Konstruktion des Unabombers, Nautilus, Hamburg, 2005.

Za razliku od Furedija i Elsaessera, Lutz Dammbeck fenomenu terorizma ne pristupa iz teorijske oblasti. On je prije svega filmaš i njegova je knjiga plod istoimenog dokumentarnog filma koji je snimio – Das Netz: Unabomber, LSD und Internet. No i njegov pristup, kao i Elsaesserov, nam pokazuje kako je film danas vjerojatno jedan od podatnijih medija za tumačenje suvremenog terorizma. I to ne samo zato jer u posljednje vrijeme holivudski filmovi (sjetimo se samo vala “postrujanskih filmova” koji su unatrag posljednjih nekoliko godina preplavili kino) kao da ne mogu bez barem nekakvog terorizma, nego i zato jer je i sam terorizam zapravo danas nemoguće odvojiti od bujice slika koja izvire iz malih ekrana.

Tema kojom se bavi Dammbeck je Ted Kaczynski poznatiji i kao Unabomber. Taj je američki matematičar od kasnih sedamdesetih do sredine devedesetih odaslao nekoliko pisma-bombi na nekoliko sveučilišta i aerodroma, a 1995. Kaczynski je vodećim novinama poslao svoj manifest pod naslovom Industrijsko društvo i njegova budućnost u kojem je tvrdio kako je za dekadenciju i sva zla ovoga doba kriva moderna tehnologija. Anarhizmu bliže čitateljstvo vjerojatno je o Unabomberu i sličnim stavovima već čula i čitala kod Johna Zerzana, vodeće figure anarhoprimitivizma, koji je upravo čitanjem njegova Manifesta započeo vlastiti misaoni projekt.

Za razliku od Zerzana, Dammbeck fenomenu i osobi Unabombera pristupa iz jedne druge perspektive, reklo bi se “dokumentarističke”. Knjiga u principu i služi kao proširenje dokumentarca i sastavljena je od tri dijela. U prvom dijelu prepričava se nastajanje samog filma, ali i temeljna ideja koja stoji iza cijelog projekta. Dammbecku je do toga da pokaže kako je rođenje onoga što se naziva modernom nastalo u prošlom stoljeću iz kompleksne mreže kibernetike, multimedijalne umjetnosti i vojnih istraživanja. Tako je došlo do Mreže, kako glasi i naslov knjige. U tu svrhu Dammbeck je kontaktirao i intervjuirao mnoge ključne figure u nastajanju Mreže, a među njima i biofizičara Heinza von Foerstera ili izumitelja proto-interneta Roberta W. Talyora. Naposljetku, Dammbeck stupa i u kontakt s Kaczynskim i u prvom dijelu knjige možemo pratiti njihovu prepisku. Unabomber je i dalje uvjeren kako naše tehnološko društvo srlja u propast, premda mu je žao sredstva koja je upotrijebio da bi ljude naveo na razmišljanje. Naime, onomad je ubio troje ljudi i ranio još 23, premda je pred njime, kako svi kažu, bila izvrsna matematička karijera.

Treći, najveći dio knjige, čini transkript i njemački prijevod Manifesta. Dammbeck je s Unabomberom bio u kontaktu od 2001., i ovaj mu je 2002. ponudio autentičnu i korigiranu verziju teksta. Naime, dosad su, tvrdi Unabomber, sve verzije bile iskrivljene – i ako ćemo mu vjerovati sada smo u njemačkom prijevodu prvi put dobili autentičnu verziju teksta koji nije samo svjedočanstvo jednog vremena, osobnog koraka u terorizam, već i teorijska studija tehnološkog doba. Naravno, ne bez prigovora. No za razliku od Zerzana, Kaczynski barem ne završava u jednom neostvarljivom romantiziranju “prirodnog stanja” ili nesuvislim kritikama suvremenih francuskih filozofa. Štoviše, njegov se dokument treba shvatiti u kontekstu ideja ljevice nakon ‘68., te u tom smislu predstavlja bitni segment koji nam može pružiti cjelokupnu sliku o postšezdesetosmaškoj generaciji koja je nerijetko znala zalutati u terorizam. U tom horizontu iza njegovih ideja nerijetko odzvanjaju Herbert Marcuse, Jacques Ellul, Lewis Mumford i Neil Postman. Premda je Manifest kao cjelina dosta predvidljiv, neki su dijelovi posebice inspirativni. Uzmimo, recimo, sljedeći pasus, koji potvrđuje anticipacijsku širinu Kacynskijeva zahvata: “Oni koji najosjetljivije reagiraju na ‘politički nekorektnu’ terminologiju nisu prosječni crni stanovnik getoa, azijatski imigrant, zloupotrijebljena žena ili invalid, nego manjina aktivista od kojih velika većina niti ne pripada nekoj ‘potlačenoj’ skupini, već privilegiranim slojevima društva. Tvrđavu ‘političke korektnosti’ sačinjavaju sveučilišni profesori i u heteroseksualni bijeli muškarci iz srednje ili više klase”. Ima tu još bisera, neredigirana verzija može se u cijelosti naći i na engleskom diljem interneta.

Unabomber danas još sjedi u zatvoru, a knjiga Lutza Dammbecka nije korisno štivo samo zbog autentičnog materijala, već i stoga što nudi širi pogled na američku disidentsku povijest u koju spadaju ne samo Noam Chomsky i Howard Zinn nego i radikalnije skupine poput – u nas malo tematiziranog, ako uopće – Weathermana.