Terorizam u ime Boga

Stvarno suočavanje sa zlom zahtijeva da se od njega ne distanciramo jednostavnim demoniziranjem onih koji čine zlodjela. Da bi mogao pisati o zlu, pisac ga mora spoznati, iznutra prema van, razumjeti počinitelje i ne nužno suosjećati s njima. No, Amerikanci, čini se, vrlo teško prepoznaju razliku između razumijevanja i suosjećanja. Nekako vjerujemo da su pokušaji kojima se nastojimo informirati o tome što dovodi do zla istodobno i pokušaji da ga objasnimo i odagnamo. Vjerujem da je istina upravo suprotna i da je neznanje naš najveći neprijatelj u suočavanju sa zlom.

– Kathleen Norris

Predajem kolegij Terorizam na Kennedy School of Government Sveučilišta Harvard. Godinama sam proučavala terorizam obavljajući razne dužnosti – kao vladina službenica, znanstvenica i sveučilišni predavač. Prije nekoliko godina odlučila sam učiniti ono što znanstvenici rijetko čine – odlučila sam razgovarati s teroristima.

Ljudi su mi oduvijek otkrivali svoje tajne. Vozači taksija govorili su mi o svojim snovima, odnosima sa šefovima ili obiteljima, o svojim poslovima. Znanac na poslu jednom mi je priznao kako je u samoobrani nekoga ubio, i da to nikada nikome nije rekao. A ja ću priznati da sam izrazito znatiželjna, osobito o duhovnim i emotivnim temama. Uvjerena sam da oni koji vole s drugima podijeliti svoje tajne to osjete. Ta crta mog karaktera bila je jednako korisna u razgovoru s teroristima koliko i moje akademsko obrazovanje i iskustvo rada u državnim službama za nacionalnu sigurnost.

Svi mi u raznim razdobljima našeg života osjetimo duhovnu čežnju. Ovaj sam projekt započela u takvoj životnoj fazi. Posjećivala sam sinagoge, crkve i džamije. Ne zato da bih prisustvovala vjerskim obredima ili barem ne često. Željela sam boraviti u prostorijama koje odzvanjanju molitvama, osjetiti molitvene tepihe pod bosim nogama, čuti pjesme slavlja i psalme koje vjernici pjevaju. Čeznula sam za time da mogu reći da poznajem Boga, da u svakom trenutku osjećam Njegovu nazočnost, posvuda, pa i dok pišem pred zaslonom računala. Zavidim ljudima koje su roditelji odgajali da vjeruju i koji ne moraju pokoravati svoj um da bi pronašli prostor za vjeru.

Razgovor s vjerskim teroristom

U ožujku 1998. prvi put sam dugo razgovarala s vjerskim teroristom. On je Amerikanac, otpušten iz zatvora, a u vrijeme kad smo razgovarali živio je u Teksasu u naselju kamp-kućica. Nazvala sam ga radi jednog ranijeg projekta o mogućnostima terorista da uporabe oružje za masovno uništenje. Iako sam do tada godinama proučavala i bila zaokupljena terorizmom ništa od onog što sam čula ili pročitala nije me pripremilo za taj razgovor o vjeri i nasilju.

Kerry Noble bio je dozapovjednik nasilnog apokaliptičnog kulta aktivnog osamdesetih godina prošlog stoljeća čiji su članovi bili osuđeni za umorstva, raketiranje sinagoge i crkve koja je prihvaćala homoseksualce, zavjere likvidiranja vladinih službenika te druge zločine. Uskladištili su goleme zalihe cijanida s namjerom da zagade glavni vodovod jednog velikog američkog grada i, kao Timothy McVeigh deset godina prije, planirali su dići u zrak vladinu zgradu u Oklahoma Cityju. Njihovi su politički ciljevi uključivali rasno pročišćavanje Sjedinjenih Država, svrgavanje američke “cionističke” vlade i njezino zamijenjivanje kršćanskom, uništenje multilateralnih institucija poput Ujedinjenih naroda i Svjetske banke, institucija koje će Al Qaida nazvati instrumentima dominacije Zapada, te zaustaviti stvaranje novog svjetskog poretka utemeljenog na “humanizmu” i “materijalizmu”. Vjerovali su da će oslobođenje svijeta od svih Židova, crnaca i grešnika ubrzati apokalipsu te da će se Mesija vratiti. “Veliki gradovi nama su bili kao Sodoma i Gomora, kao Babilonska kula”, tumačio je Noble. “Komu će se suditi? Homoseksualcima, liberalima, idolatrijskim propovjednicima, službenicima na visokim položajima, trgovcima robom i zelenašima i svima koji odbijaju Gospodnju riječ. Oni su bili neprijatelj. Dakle, morali su umrijeti… Željeli smo mir, ali ako mu mora prethoditi pročišćenje, neka čistka započne”.

Za vrijeme našeg prvog razgovora, Noble mi je kazao kako mnogo vremena provodi u meditaciji i molitvi. Svestrani je izučavatelj Svetog pisma i zna napamet cijela poglavlja Biblije. Smatra da ima osoban odnos s Bogom. U potpunosti je uvjeren da Bog postoji i da je Bog dobar, iako je u ranijem razdoblju svog života slušajući Boga završio živeći u naoružanoj zajednici u ruralnom dijelu Arkansasa, čineći stvari za koje danas smatra da su bile pogrešne. Na moje veliko zaprepaštenje, osjećala sam zavist prema Nobleovoj vjeri, premda sam se užasavala zavjera i zločina njegovog kulta. Željela sam nastaviti razgovor s njim. Željela sam razumjeti kako se osobu toliko opsjednutu dobrom i zlom, s tako snažnom vjerom, može zavesti na tako pogrešan put.

Čuo je Božji glas

U vrijeme kad sam započela projekt bila sam stipendistica za “superterorizam” Vijeća za vanjske poslove u Washingtonu. Neprestano sam gnjavila psihologa čiji je ured bio u blizini. Steve Kull radi kao istraživač javnog mnijenja, no zanimala ga je duhovnost i katkad je pomagao ljudima koji su imali zastrašujuća mistična iskustva. Taj mi čovjek govori da je u vizijama vidio Božju ruku, rekla sam Steveu. Čuo je Božji glas. Iskusio je objavljenja. Dan mu je dar govora. No mislio je da će ubijajući ljude uvjeriti Mesiju da se što prije vrati. Je li moguće da je doista imao duhovna iskustva, ali ih je pogrešno protumačio? Ili je jednostavno lud? Nakon što se susreo s Nobleom, Steve mi je rekao da, po njegovu shvaćanju, Noble nije mentalno bolestan. To je fenomen skupine. Nakon što pristupe organizaciji čiji ciljevi obuhvaćaju ubijanje, obični ljudi mogu počiniti naizgled demonska djela. Prema mišljenu psihijatra Roberta J. Liftona, koji je proučavao nacističke i druge nasilne fanatične skupine, članovi kulta postaju dvostruke ličnosti: ona koja jesu i neka nova osoba, ubojica oslobođen svih moralnih obveza. Neki su ljudi prijemljiviji na tu podvojenost od ostalih, često zbog neke traume. Određena zvanja, uključujući medicinu, psihijatriju, vojne poslove i istraživanja podrazumijevaju podvajanje barem do određenog stupnja. Kirurg koji ne može potisnuti sposobnost poistovjećivanja imao bi problema s otvaranjem prsnog koša svog pacijenta. Djelomično, knjiga govori i kako terorističke organizacije podržavaju krajnju podvojenost, gušeći sposobnost novaka da se podsvjesno poistovjete sa svojom žrtvom, potičući ga na stvaranje identiteta utemeljenoga na suprotnosti onom drugom.

Steve mi je tada rekao nekoliko stvari koje sam teško prihvatila, a koje danas imaju savršen smisao. Slušao me dok sam mu prepričavala svoje razgovore s Nobleom. Objašnjavala sam kako je bilo iscrpljujuće razgovarati s njime jer, da bi se on osjećao ugodno, smatrala sam da se moram doista potruditi da svijet promatram njegovim očima. Morala sam potisnuti osuđivanje, pokušati razumjeti njegov stav da je ubijanje rasno mješovitih parova, homoseksualaca, crnaca i Židova način štovanja Boga. Steve je zamijetio moju dvojbu i rekao mi da neću moći drugima objasniti terorizam ako se potpuno ne poistovjetim s patnjom i frustracijama koje ga uzrokuju. “Moraš se zamisliti kako se pridružuješ skupinama koje istražuješ. To ne smije biti površan osjećaj”, rekao je. Dok razgovaraš s njima, moraš se osjećati kao da si spremna pridružiti im se. Moraš potaknuti taj osjećaj – prepustiti mu se – istodobno se uzdajući da ćeš ga svladati nakon što razgovor završi.

To mi se tada činilo neizvedivim zadatkom. Nije mi bilo teško pribrati se nakon razgovora – neizvedivom mi se činila mogućnost poistovjećivanja. Pojedinci koje sam do tada susretala ili proučavala činili su mi se toliko nerazumnima, a zločini koje su počinili strašnima. Kako bih ja, kao Židovka, mogla zamisliti da postajem nacistica? Kako bih mogla povjerovati – makar i na trenutak – da je ubijanje način štovanja Boga?

Dijeliti emocije koje uzrokuju terorizam

To je riskantno moralno stajalište. Svjesna sam da bi čitatelja moglo zanimati moje osobno moralno stajališta u odnosu na ta pitanja, tako da na kraju ovog poglavlja navodim sažeto obrazloženje. Unatoč složenosti tog pitanja, i dalje ustrajno smatram da je spoznaja o tome što dovodi do zla, kako predlaže Kathleen Norris “iznutra prema van”, najbolji način da se protiv njega bori.

Važno je istaknuti da poistovjećivanje s drugima nužno ne podrazumijeva suosjećanje. Poistovjetiti se s drugim znači “razumjeti i dijeliti tuđe osjećaje”, bez nužnog osjećaja žalosti ili tuge zbog njihove nesreće, prihvaćanja njihovih osjećaja ili stavova ili pristranosti prema njima – što su osjećaji koji određuju suosjećanje. To je neka vrsta posredne introspekcije. Iako je teško poistovjetiti se s ekstremnim vjerskim ubojicom, otkrila sam da se to može naučiti. Moguće je razumjeti i posredno dijeliti emocije koje uzrokuju terorizam – barem nakratko – a ipak smatrati da su djela terorista nemoralna ili štoviše zla.

Najteže je bilo suočiti se s vjerskim aspektom, kazala sam Steveu. Premda sam bila odgojena u sekularnom domaćinstvu, kad sam počela ovaj projekt, bila sam pristrana prema vjeri. Moje zamišljanje vjere bilo je utemeljeno na dva iskustva koja su me oblikovala – srednjoškolskom čitanju o Simone Weil i doticaju s redovnicom sestrom Miriam Therese. Simone Weil dojmila me se (a nesumnjivo i mnogih djevojaka u toj dobi) kao izrazito romantična osoba. Bila je sjajna francuska Židovka, rođena u obitelji svjetovnih intelektualaca. U dobi od pet godina na glas je obitelji čitala novine, a do trinaeste je godine svladala grčki i nekoliko živih jezika. Njezina odlučnost da shvati prirodu patnje navela ju je da privremeno zapostavi svoju profesiju nastavnice filozofije kako bi radila kao pomoćnica u tvornici, radnica na seoskom imanju i kao kuharica na bojišnici u Španjolskom građanskom ratu. Iako ju je fizička nezgrapnost spriječila da briljira u nekom od tih poslova (njezino najčešće citirano postignuće kao kuharice bilo je prolijevanje kipuće vode po vlastitim nogama), taj je rad učvrstio njezino suosjećanje i zanimanje za pomoć onima koji su bili lošije sreće. Nastojala je vjerovati u Boga pronalazeći vjeru kroz glazbu i poeziju. Postala je kršćankom nakon što je čula gregorijance kako pjevaju i pročitala poeziju Johna Donnea i Georgea Herberta. Da je prihvatila krštenje, vjerojatno bi je proglasili sveticom na temelju njezinog rada sa sirotinjom i filozofskih djela koje je napisala.

Sestra Miriam Therese bila je najbolja prijateljica moje bake. Vidjela sam kako njezina vjera potiče njezinu želju da pomogne siromašnima i napuštenima u bakinom rodnom gradu New Rochelleu, u saveznoj državi New York. Moju je baku smatrala svojom “židovskom majkom” i često je nju, djeda, moju sestru i mene pozivala u svoj samostan koji me se dojmio kao “lječilište dobrote” u kojem bi neka osoba mogla postati savršeno dobrom ukoliko bi provela dovoljno vremena u kontemplaciji.

Nezadovoljstva vjerskih ekstremista diljem svijeta

Ukratko, činilo mi se da vjera ljude čini boljima – širokogrudnijima, sposobnijima za ljubav. Susret s Nobleom potaknuo me da razmotrim taj stav. Noble i drugi kršćanski teroristi s kojima sam razgovarala duboko su pobožni. Mnogo vremena provode u meditaciji i molitvi. Zanima ih dobro i zlo, iako su, iz moje perspektive, zbunjeni oko toga što je što. Neki su i intelektualci. Kako se ljude koji zagovaraju snažne moralne vrijednosti i koji se u nekim slučajevima čine iznimno motivirani tim vrijednostima može nagnati da čine zla djela? Postoji li nešto opasno što je svojstveno religiji? Kako je moguće da je vjera u Boga koja je inspirirala Michelangela, Mozarta, Simone Weil i sestru Miriam Therese nadahnula i tako opake zločine? Kako objasniti to da čitajući vjerske tekstove teroristi pronalaze opravdanje za ubijanje nedužnih gdje drugi nalaze nadahnuće za milostivost?

To su pitanja koja su nadahnula ovu knjigu – i nakon što su mi se nametnula, nisam ih mogla zaboraviti. Nisam mogla prestati tragati za odgovorima. Moja me znatiželja potaknula na putovanja, daleko od teksaškog naselja kamp-kućica Kerryja Noblea, u Libanon, Jordan, Palestinu, Izrael, Indiju, Indoneziju i Pakistan. Ne mogu se pretvarati da sam jasno odgovorila na ta pitanja, no naučila sam nešto o njima i to bih željela podijeliti s drugima koje kao tema zanima terorizam.

Ubrzo sam shvatila da su nezadovoljstva koja je Noble opisivao slična nezadovoljstvima vjerskih ekstremista diljem svijeta. Al Qaidine pritužbe na novi svjetski poredak vrlo su slične onima Kerryja Noblea, primjerice. Ayman Zawahiri, dozapovjednik Osame bin Ladena, optužuje snage Zapada da koriste međunarodne institucije kao što su Ujedinjeni narodi, multinacionalne korporacije i međunarodne novinske agencije kao oružja u svom “novom križarskom ratu” kako bi zavladale islamskim svijetom. Taj novi svjetski poredak “ponižavajući” je za muslimane, piše on. Vjerski ekstremisti smatraju da su izloženi napadu globalnog širenja postprosvjetiteljskih vrijednosti Zapada kao što su svjetovni humanizma i usredotočenost na slobode pojedinca. Zawahiri optužuje “nove križare” za širenje “nemorala” pod sloganima napretka, slobode i oslobođenja. Mnogi smatraju da je američki način života motiviralo zlo, “Sotona”, da je “loš za ljudsko biće” i pretjerano materijalistički. “Globalizacija je”, rekao mi je jedan vojnik Hezbollaha, “sinonim za mekdonaldizaciju”. Često odbacuju feminizam u korist “obiteljskih vrijednosti”, bez obzira na to jesu li njihove obitelji u Oklahomi ili Peshawaru. Sebe vide kao branitelje svetih teritorija ili zaštitnike prava svojih suvjernika. Ljude koji prakticiraju druge inačice njihove vjere ili druga vjerska uvjerenja smatraju nevjernicima ili grešnicima. Budući da je prava vjera tobože u opasnosti, krizne okolnosti prevladavaju i ubijanje nedužnih postaje, po njihovom shvaćanju, vjerski i moralno dopustivo. Cilj je vjerskog terorizma očistiti svijet od tih nemoralnih utjecaja.

No što je ispod površine tih stajališta? S vremenom sam počela uviđati da ta nezadovoljstva često prikrivaju dublju vrstu tjeskobe i straha. Straha od svemira bez Boga, kaosa, neodređenih pravila, samoće – straha s kojim smo u određenom stupnju svi suočeni. Tjeskoba vjerskih ekstremista je poznata, kao i njihov strah. Najviše me iznenadilo moje otkriće kako ti slogani ponekad skrivaju ne samo strah i poniženje, već često i pohlepu – pohlepu za političkom moći, zemljom, novcem. Oni često prikrivaju ranjenu muževnost. Ovo je knjiga o tim dubokim osjećajima – otuđenju, poniženju i pohlepi koji pokreću terorizam. O tome kako vođe namjerno pojačavaju te osjećaje da bi potaknule svete ratove.

Škole koje novače topovsko meso za “džihade”

Knjiga pristupa problemu s dvije strane. Temu vjerskog terorizma prvo razmatramo iz perspektive pojedinaca. Koja su to nezadovoljstva što pojedince navode da se pridruže organizacijama svetog rata? A nakon što im se pridruže, zašto u njima ostaju? Zašto riskiraju svoje živote zbog očuvanja navodnog javnog dobra i zašto se ne “švercaju” na račun vojaštva drugih? Zatim razmatramo organizacije. Što je vođi potrebno da bi vodio učinkovitu terorističku organizaciju? Kako su predvodnici terorizma izgradili svoje organizacije odgovarajući na izazove i prilike koje im pružaju tehnološke promjene i globalizacija?

Ta sam pitanja proučavala na nekoliko načina. Posjećivala sam škole koje novače topovsko meso za “džihade”. Razgovarala sam s vođama, časnicima za promidžbu, obučavateljima i operativcima. Razgovarala sam s teroristima u zatvorima, u njihovim domovima i na njihovim terenima za obuku. Razgovarala sam s vladinim dužnosnicima i vjerskim vođama – sa simpatizerima i protivnicima terorističkih skupina koje sam proučavala. Organizirala sam lokalno stanovništvo da dijeli detaljne upitnike, propitujući teroriste o njihovoj motivaciji.

S engleskoga prevela Natalija Topić Popović