Autor filma Sickfuckpeople govori o dokumentarizmu, drogama, ljudima i sebi
Moram reći da mi je Sickfuckpeople bio zastrašujuć, pogotovo prvi dio, i to na više razina. Je li vaša namjera bila napraviti hororac?
Kad sam počeo film nisam imao jasnih namjera. Nisam radio ni horor, ni tužan film, ni film "o nečemu", ni film "s porukom". Ništa od tih sranja. Prvi dio je takav kakav jest zbog vrlo jednostavnog principa rada: Pokušao sam prikazati realnost svojih protagonista onako kako sam je percipirao. Što su ritam filma i izrez kadra bliže mojim prvim dojmovima, time je priča iskrenija. Nisam nikoga pokušao prestrašiti. Jednostavno sam ušao u to podzemlje i već prvog dana svjedočio prizoru konzumacije te specifične vrste droge, što je za mene bio poprilični šok. Nikad to nisam vidio iz takve blizine. Bilo je teško zamisliti da to rade djeca te dobi. Bio sam paraliziran. Sve u meni je vrištalo. Imao sam ogroman broj simultanih poriva – htio sam zaustaviti to, htio sam pobjeći, zažmiriti. Ali nisam mogao. Kao da sam bio hipnotiziran. Percepcija mi se svela na krupne kadrove igala, supstance koju su konzumirali, i njihovih lica.
Tko sam ja da sudim?
Scena konzumacije izgleda doslovno onako kako bi izgledala da ste tamo i proživljavate to iz prve ruke, i ta je scena zaradila mnogo oštrih kritika. Ljudima je bilo neugodno: "Zašto su kadrovi tako krupni? Zašto toliko puno detalja? Zašto je sve tako realistično? ". Takva se scena može snimiti na tisuće načina. Mogu se snimiti samo lica, može se prekinuti snimanje, izaći iz prostorije... Ali zašto bih to učinio? Tako to izgleda u stvarnosti. Dokumentarni film služi dijeljenju iskustva. To iskustvo nije uvijek smiješno, nije uvijek ugodno. Ovo su prizori koji uzrokuju šok, strah i bol.
Jeste li bili u iskušenju da i sami probate to što su konzumirali?
Jesam. Ali nisam probao, i to iz više razloga. Znao sam kako djeluje. To što uzimaju se zapravo teško može nazvati drogom, prije se radi o otrovu. Dobro sam znao rizike. Nakon prve uporabe možete "zaboraviti" kako pričati i kako hodati.
O kakvoj vrsti supstance je riječ?
Radi se o drogi iz kućne radinosti, među djecom popularne zato što se njome najjeftinije postiže narkotički "high". Sastojke možete kupiti u svakoj ljekarni. Potpuno su legalni.
Možete li nam reći o kojim se točno sastojcima radi?
Mogu. Glavni sastojak je neka vrsta umjetnog adrenalina. Uđe ti u krvotok i umrtvljuje dijelove mozga. Radi se o efektu poput onog koji stvara snifanje ljepila, samo je ovo mnogo jače. Dok snifaš ljepilo gledaš "crtiće". Moždane ćelije odumiru velikom brzinom i to ti pruža vrlo slikovite halucinacije. Ovo sranje koje klinci u mom filmu uzimaju radi istu stvar, samo na jednoj višoj razini. Nema crtića i halucinacija, jer je supstanca po naravi bliža ozbiljnijim drogama negoli psihodelicima, ali "high" je vrlo sličan.
Radi se o djeci koja žive kao beskućnici. Okupljaju se u nekorištenom podrumu stambene zgrade. Do podruma dolaze provlačeći se kroz onaj uski prolaz...
Da! A tako smo i mi ulazili. Jer nije bilo drugog načina. Radi se o vrlo neugodnom iskustvu, jer svaki put kad ulaziš unutra imaš osjećaj da ćeš zapeti. Istovremeno svojim tijelom blokiraš jedini izvor svjetlosti! to je nešto poput skoka u potpunu tamu. I metaforički i doslovno. Moraš skočiti u prostor u kojem je pod puno niže od razine zemlje. Uz to, kad smo se prvi put spuštali, nismo znali hoće li nas pustiti unutra ili nam nečim razbiti lubanju.
Njima nije smetalo to što ih snimate? Izgledali su vrlo prirodno.
Moj recept je bio vrlo jednostavan. Da biste postigli prirodnost kod ljudi koje snimate, morate uložiti vrijeme i morate biti otvoreni prema njima. Morate stvoriti atmosferu povjerenja, sprijateljiti se. Kroz taj proces puno saznajete o njima, ali i oni o vama.
Teško je ostati isti
Koga kriviti za stanje protagonista vašeg filma?
To je jedno od najkompliciranijih pitanja. I nemam odgovor. Neki kažu da je društvo. Neki krive karakter pojedinca. Ali da budem iskren: tko sam ja da sudim? Ne osuđujem pojedince. Ali ne krivim ni društvo.
Mogli bismo okriviti "sistem".
Sistem je sjeban! Ali su sjebani i protagonisti ovog filma! Ljudi koji ih osuđuju su također sjebani. Imam blagi osjećaj da sam i ja sjeban. Svi smo sjebani i svaki sistem koji izgradimo bit će sick-fuck. Svi smo mi sick-fuck-people.
Pratite što se događa s vašim protagonistima. Je li se ikome od njih dogodila značajnija promjena?
Možda se sjećate Yegora, onog dečka koji u filmu traži svoju majku... Unatoč svemu što je prošao, unatoč svim preprekama, unatoč mržnji svuda oko njega – ništa od toga ga nije izmijenilo. Nije izgubio sposobnost praštanja. Nije postao zao, iskvaren. A to je nešto izuzetno. Svi drugi su na neki način izgubili inicijalnu nevinost. Neki u zatvoru, neki kroz sudare sa životnim preprekama, neki zbog policijskih premlaćivanja, zbog droge, alkohola... Okolnosti je teško promijeniti, i bilo je predvidljivo da nitko neće uspjeti drastično promijeniti svoju situaciju. Ali zato je situacija uglavnom promijeni njih. Teško je ne izgubiti humanost.
Zanimljiv obrat. Vrijednost nalazimo u ne-promjeni.
Upravo tako. Teško je promijeniti takve okolnosti. Ali je još teže – unatoč takvim okolnostima – ostati isti iznutra.
Vlastiti rad najbolja je referenca
Kad smo već kod unutrašnjosti, što vas je potaknulo na snimanje ovog filma? Ne želim biti vulgaran i pitati Vas o "osobnoj motivaciji", ali me zanima koji bi bio najdirektniji odgovor na pitanje: kako je došlo do filma Sickfuckpeople?
Za mene je ova priča počela s jednim dugim periodom privatnih sranja i privatnog pakla. Nakon što se, poslije izvjesnih turbulencija, situacija u mojoj obitelji konačno stabilizirala, shvatio sam da se ne mogu vratiti prijašnjem načinu života. Zato što se nisam imao čemu vratiti. Stoga sam odlučio nekamo pobjeći. Tražio sam neko duboko i mračno mjesto u kojem me nitko neće smetati.
Ljudi to obično učine na psihološkoj razini, ali vi ste odlučili to učiniti doslovno.
Točno. Kad sam pronašao taj podrum i tu djecu, kad sam prvi put iz njega izašao, shvatio sam da na neki način želim participirati u njihovim životima, u njihovoj situaciji. A jedini način sudjelovanja bio je kroz film. Kad sam počeo snimati nisam razmišljao o publici, o festivalima, o nagradama... Moj interes je bio sasvim drugačije naravi. Zato nisam imao ni strategiju ni "pristup". Nisam odredio da će film biti sniman u stilu fly on the wall ili cinéma vérité. Takvo što se ne može samo tako odrediti. Na prvi dan snimanja vođa grupe je dobio epileptični napad. Da smo bili "muhe na zidu" umro bi. Ali nismo bili muhe, bili smo ljudska bića koja su se našla u toj situaciji. Ja sam mu držao jezik, a snimatelj je vikao: "Da pomognem ili da snimam?". Na kraju je radio oboje. Kameru je ostavio upaljenu i pridržavao je trbuhom, dok je rukama pridržavao glavu tog dečka. Znate, od kad s ovim filmom obilazim festivale ljudi me pitaju imam li kakav savjet za ljude koji tek počinju s filmskim djelovanjem. Kad smo počeli snimati ovaj film bilo nas je dvoje. Na kraju smo završili s velikim timom ljudi koji nam je pomagao bez primisli o komercijalnoj dobiti. Osjetili su vrijednost ideje i to ih je "zapalilo". Jedini pravi savjet je da treba izgarati s idejom i kretati se s njom, pratiti je što dalje, a ostalo će doći samo po sebi. I producenti i pare i festivali. A ako ne dođu, nije ni bitno. To nije najvažnija stvar. Ali savjeti su zeznuta stvar, općenito govoreći.
Slažem se, savjeti su opasni. Ne kažem da ne treba znati čuti dobar savjet. Ali savjeti spadaju u jedan mentalni pretinac u kojem su dostupni za korištenje, poput alata. No, ne smiju nas oblikovati.
Da, vrlo je loše kad savjeti oblikuju našu viziju ili naš stav. Mi moramo biti oblikovatelji. Neki savjeti se dobro uklapaju u naš stvaralački proces, i takvi savjeti mogu funkcionirati. Ali vlastiti rad je najbolja referenca. Ponekad nemaš sistem rada; nemaš oblik, čist si od savjeta, slobodan od pravila, jednostavno se baciš u situaciju i djeluješ. Ne kao filmaš, već kao osoba. Ovaj film je dokaz da takav pristup funkcionira. Barem je to tako u mom slučaju, subjektivno gledano. Ne znam kako to ide s drugim ljudima, s drugim filmašima, niti kako oni doživljavaju ovaj film. Nemam pojma. Mene je proces snimanja ovog filma naučio mnogo, ne samo o filmskom stvaralaštvu, već i o bilo kojoj vrsti odluka koje u životu donosimo. Bile one male ili velike. Veliko pitanje je, kod donošenja odluke, koji glas slušati. Ruski pjesnik Joseph Brodsky je, govoreći o poeziji, rekao vrlo zanimljivu stvar. Rekao je da postoje tri kognitivna moda; tri izvora koje možemo slušati: analiza, intuicija, i mod koji je bio poznat biblijskim prorocima – otkrivenje. Smatrao je da je poezija posebna po tome što koristi sva tri moda istovremeno. U radu na dokumentarnim filmovima oduvijek sam bio u nedoumici: koji glas slijediti? Npr., izlaziš iz podruma. Jedan od likova ode lijevo, drugi ode desno. Moraš odlučiti koga pratiti. Analitički um viče: slijedi lijevog! Ali intuicija ti govori da slijediš desnog. Mnogo puta sam pogriješio slušajući "mozak", analitičku stranu. Ponekad se prevariš i kad poslušaš intuiciju. Ali to se rijetko događa, barem u mom slučaju. Npr., ovaj film čine tri priče. Na prve dvije priče sam potrošio dvije godine, a na treću samo trideset sati. Pokazalo se kako je treća priča najmoćnija priča ovog filma, a nju sam snimio zahvaljujući slušanju intuicije.
Smatrate li da i proces snimanja dokumentarnog filma mora objediniti sva tri moda, baš kao i poezija?
Dokumentarni film ima mnogo formi i toliko mnogo različitih pristupa, tako da ne možemo govoriti o dokumentarnom filmu u cjelini. Ali mogu govoriti o svojim dokumentarcima. I ne samo o dokumentarcima. O svojim filmovima općenito. Moj se pristup temelji na blizini. Na emocionalnoj i fizičkoj prisutnosti i na bivanju dijelom situacije. I na slušanju intuicije. Naprimjer, ne mogu zamisliti snimanje filma prema storyboard-u.
Svi značajni redatelji su protiv storyboarda, osim Scorsesea, ali on je štreberski tip. Većina kaže da je storyboard sredstvo za smirenje producenata; kako bi mislili da znaš što radiš.
Baš kao i scenarij.
Možete li pojasniti zadnju scenu filma Sickfuckpeople? Yegor hrani labudove...
Zadnja scena filma je zadnja i jedina zraka nade. Zato što se Yegor, nakon svega, još uvijek smije. Potom se oko kamere okreće nebu, čime je na neki način upućeno pitanje. Ali pitanje nije upućeno ljudskom svijetu. Zato što ljudski svijet nema odgovore. Pitanje je upućeno nebesima. Ne znam jesu li ona živa ili mrtva. Ali im zadnji kadar upućuje pitanje. Radi se o vapaju za rješenjem koje mi nemamo.