Test slobode govora leži u onome što je najteže braniti

Okej, da vidimo mogu li nešto razjasniti. Jedne su danske desničarske novine objavile zlonamjerne, rasističke antimuslimanske karikature nadajući se da će time izazvati neprilike. (Kažem “rasističke” jer su karikature uključivale stereotipne “etničke” slike koje su bile jasno usmjerene protiv Arapa, a ne samo protiv muslimanskih vjernika bez obzira na rasu ili narodnost). Novinama ta provokacija uspijeva, dok nasilni protesti naglo naviru u arapskom i muslimanskom svijetu. (Te su proteste diktatorske vlade često cinično raspirivale, a oni se isključivo usredotočuju na vrijeđanje muslimanske vjere, ni na koji način ne spominjući rasistički element koji je uključen u njih). Širom Europe i Sjeverne Amerike izbio je val protesta koji podržava slobodu govora; karikature su doživjele mnoga reizdanja kao izraz potpore slobodi govora i solidarnosti s danskim novinama protiv tobožnjih cenzora iz arapskoga i muslimanskoga svijeta, za koje se kaže da ne dijele niti da razumiju zapadnjačke vrijednosti i toleranciju.

Povjesničar David Irving u međuvremenu je u Austriji osuđen na tri godine zatvora zbog nijekanja Holokausta. Irving je opaki ultradesničarski provokator i, zapravo, apologet Hitlerova i nacističkoga režima. (Ne znam do koje je mjere Irving davao osobito antižidovske izjave; no smatram da je već i samo nijekanje stvarnoga Holokausta antisemitsko). Ali svi oni koji su snažno kritizirali različite arapske i muslimanske vlade i narode zbog njihovih protesta protiv danskih karikatura u ovom veoma sličnom slučaju neobično su tihi. Nisam primijetio da su novine diljem Zapada ponovo objavljivale Irvingove govore i članke iz solidarnosti s njegovom slobodom govora. Nisam čuo da je itko kazao kako osuda upućuje na to da Europljani i kršćani nisu u stanju podijeliti, ili razumjeti, vrijednosti slobode i tolerancije.

Doista vjerujem u slobodu govora kao univerzalnu vrijednost. Doista vjerujem da moramo podržati pravo na slobodu govora čak i za rasiste, čak i za ljude koji daju provokativne izjave u namjeri da izazovu nasilje i neprilike. (Govor je, naravno, sam po sebi djelovanje i uvijek će biti potrebno negdje staviti granicu; no ja sam za produljenje stvari koliko je god moguće, u smjeru reguliranja i limitiranja govornoga čina što je manje moguće). Ono što ne volim je dvostruki kriterij prema kojemu su neki govori mržnje (poput onoga danskih karikatura) vrjedniji od drugih (poput Irvingova). Svatko tko kaže “koliko god ja bio za pravo otvorenog izražavanja nečijeg mišljenja, ne smije se dopustiti nijekanje Holokausta skrivajući se iza prekomjerne slobode izražavanja” morao bi zauzeti slično energično stajalište prema danskim novinama Jyllands-Posten. I tkogod će (poput mene) braniti pravo tih novina da objavi svoje besramno smeće, na sličan bi način trebao braniti pravo Davida Irvinga da objavi svoje besramno smeće. Kao što je Warren Ellis neki dan kazao: “Test slobode govora uvijek leži u onome što je najteže braniti. Odista bi bilo lijepo kad mušice poput ovih nas ostale ne bi tjerale na toliko naporan posao”.

S engleskoga prevela Gioia-Ana Ulrich