Marko Lucić  

Tex Willer kao odgajatelj

Dana 26. rujna 2011. povodom smrti Sergia Bonellija u 79. godini života oglasio se gradonačelnik Milana, koristeći prvo lice množine u opraštanju od velikana stripa i zahvaljivanju za junake “o čijim smo doživljajima sanjali”. I u večernjem Dnevniku HTV-a Zoran Šprajc je upriličio oproštaj rekavši: “Hvala ti za sve one divne priče!”. Srpski B92, bosanski Dnevni avaz, francuski Le Figaro, najveći brazilski mediji i nekoliko turskih portala također su popratili smrt Sergia Bonellija sličnim lijepim riječima. Upravo u ovim zemljama Tex i Zagor, po dugovječnosti, popularnosti i mjestu radnje (Divlji Zapad) amblematski Bonellijevi junaci, danas uživaju najveću čitanost. Iako informacije o tome nisu precizne, može se reći da otprilike po tome slijede Indija, Finska, Norveška, Španjolska, Grčka, Nizozemska i Njemačka, s tim da je popularnost Bonellijevih stripova u tim zemljama bila osjetno kraćeg daha (uglavnom 1970-e i dio 1980-ih), s izuzetkom Finske i Indije, gdje se na kioscima i danas redovito pojavljuje Tex Willer o kojemu će ovdje biti riječi.

Zašto Tex?

Zašto pišem o Bonelliju, i zašto baš o Texu Willeru od svih njegovih junaka? Stekao sam dojam da mnogo ljudi koji rade u stripu i za strip u Hrvatskoj, ili se barem oko njega motaju, Bonellijeve stripove više ne mogu smisliti, bez zadrške ih otpisujući kao nevrijedni “treš” u usporedbi s drugim dostignućima u stripu, odnosno grafičkoj noveli, koja po njihovom mišljenju neusporedivo bolje svjedoče o vrijednosti devete umjetnosti. Smatra se da stoga gotovo da ih treba nametnuti čitateljstvu nauštrb već “zacementirane” potražnje za Bonellijevim stripovima na hrvatskim kioscima. Kad se i priča o Bonelliju, dio upućenije stripaške javnosti tolerira samo spomen onih junaka čije epizode konsenzualno smatraju umjetnički uspjelijima, poput Kena Parkera i Dylana Doga. Međutim, nikako ne treba podcijeniti činjenicu da Tex Willer u Italiji neprekidno izlazi od 1948., u nas od 1968., a u Brazilu od 1971. godine. Također, u posljednjih je desetak godina raznim gostovanjima svjetski priznatih umjetnika i posebno usmjerenim scenarističkim i crtačkim naporima autora iz kuće Bonelli van ritma redovitih epizoda stvoren umjetnički neosporno vrijedan udio zasad ispričanih priča o Texu i njegovom svijetu. Na tim velikim albumima (Tex gigant, u Italiji popularno zvan Texone) radili su ljudi čija imena u svijetu stripa imaju univerzalnu težinu: Alfonso Font, Jordi Bernet, José Ortiz, Joe Kubert. Tu se našao i Goran Parlov, naše gore list. Druga je stvar što ta činjenica autora ovih redaka veseli mnogo više od bilo kojeg Mandžukićevog pogotka: sve se to ne bi moglo dogoditi da pripovjedni svijet Texa Willera nije “otprije” u sebi sačuvao jedinstvene kvalitete kakve ne možemo naći u drugim western stripovima.

Tex je prvi od najvećih junaka iz radionice čije su temelje udarili Giovanni Luigi i Tea Bonelli, Sergiovi otac i majka, te crtač Aurelio Galepini koji je crtao Texove naslovnice dok je god mogao držati olovku u ruci. G. L. Bonelli i A. Galepini Texa su osmislili 1948. godine, isprva ga tretirajući kao manje važan pothvat: Galepini ga je crtao noću, nakon što bi dan posvetio stripovima od kojih se očekivao veći uspjeh. Tex se nije dao, ni na tržištu, ni na svom fikcionalnom životnom putu, bremenitom nedaćama. Prvo siroče bijelog rančera i (nagađa se) Indijanke koje su ubili razbojnici, zatim usamljeni osvetnik, pa teksaški rendžer i naskoro poglavica Navaja pod imenom Noćni orao. U međuvremenu je Tex sudjelovao u američkom građanskom ratu, kao izvidnik i gerilac pri Sedmoj konjaničkoj regimenti vojske Unije. U redovnoj vojsci nije htio služiti zbog svojih problema s autoritetima. Iako se njegov Texas priklonio Konfederaciji koja je nastojala očuvati instituciju ropstva, Tex je odabrao drugu stranu zbog jasnog načela: “Za mene su svi ljudi jednaki”. Nakon jedne bitke među umirućima je našao svog predratnog druga koji se borio na južnjačkoj strani. Stisnuvši Texovu ruku na samrti, on je prokleo “rat koji razdvaja prijatelje”.

Zadnji je pečat Texovoj osobnosti udarila smrt njegove žene Lilit, Indijanke zelenih očiju i bjelačkog imena koja ga je spasila od pogibije na stupu za mučenje kad je prvi put došao među Navajoe. Umrla je od velikih boginja prenesenih s prekrivača koje su Navajoima prodala dva zlotvora, politički protežirana krijumčara. Kasnije će Texov sin Kit Willer proći veoma sličnu kalvariju, ne mogavši spriječiti bijele razbojnike da ubiju njegovu zaručnicu Mjesečev cvijet. Kraće i prepoznatljivije može se kazati da je Lilit umrla od “zaražene ćebadi” – uz “vatrenu vodu”, rak-ranu na dostojanstvu naše crvene braće, te “vatrene štapove” i “željeznog konja”, za Indijance impozantne “argumente” u “civiliziranju” američke divljine, zaražena ćebad opće je mjesto među vjernim čitateljima Zlatne serije izdavača Dnevnik iz Novog sada, koji je Texa počeo izdavati znakovite 1968. godine. U krajnjem slučaju te “biografske” odrednice svjedoče o tematskoj, ali i alegorijskoj okosnici čitavog serijala o Texu Willeru do danas: crveni i bijeli, mi i oni, mogućnost suživota nas s njima, opravdanost sredstava za postizanje mira i pravde, napetost između potonjeg dvoga. Drugi, iako obujmom stranica redovito manji, značenjem gotovo jednako važan dio Texovog pripovjednog svijeta je fantastika. Osim uz Texovog prijatelja maga El Morisca, elementi fantastike u Texa su narativno najčešće vezani uz drevno naslijeđe indijanskih naroda: mitska izgubljena blaga i civilizacije, koja kao da svojom veličanstvenom i zastrašujućom mistikom nastoje kompenzirati slabiju poziciju Indijanaca u primarnom pripovjednom vremenu.

Evviva Tex e la libertà!

Već je podosta pisano o kontekstu nastanka Texa1. Poslijeratna i postfašistička Italija u svojoj je popularnoj kulturi doživjela veliki revival američkog Divljeg zapada. Sad već mitska nepregledna američka divljina Talijanima je bila ostrašćeni simbol nadanja i snova o boljem životu u slobodi. Drugi vid te svježine i otvorenosti Divljeg zapada za nesputanu individuaciju je ideal “plemenitog divljaka” vezan uz Indijance, drugost nesvodiva na racionalne kategorije bijelog čovjeka. Stvarna i mitska Amerika u nedostatku objektivnih informacija ispreplitale su se u putopisima, turističkim vodičima, stripovima i romanima s kioska, među kojima nije uvijek bilo lako uočiti razliku. Međutim, uz sav taj kičeraj u popularnim predodžbama Amerike u 19. i 20. stoljeću, Bonelli i društvo nisu imali iluzija o mračnim temeljima SAD-a. Kako smionija idealizacija, tako i prodornija kritika često dolazi izvana, a ne iznutra. Junaci koji su bili voljni i kadri oduprijeti se pogubnim autoritetima i besmislu organiziranog nasilja koje i jest mračni temelj modernih nacija država nisu se mogli naći u velikoj većini američkih westerna: likovi koje je tumačio John Wayne nikad nisu pucali na “plave košulje”, nikad se iz principa nisu usprotivili zakonu i ne bi se nikad mogli svojevoljno oženiti Indijankom. Tex, ali i njegov tvorac druga su priča. Riječima G. L. Bonellija, koji se stripom bavio i prije rata, proživjevši fašizam u Italiji: “Ljudi mrze arogantnu vojsku, moćnog čovjeka, bankara. Ljudi mrze moć, ili kao što mi danas kažemo, ‘il palazzo’. Svi smo mi anarhisti, pobunjenici, mučeni tisućama problema”2.

Kad je riječ o žrvnju između dužnosti nametnutih propisanim ulogama u ljudskom društvu i moralne dužnosti koja proizlazi iz autentičnog, ali opet univerzalnog osjećaja za pravdu, Tex je zaista u nezavidnoj poziciji. Teksaški je rendžer (dobro poznat svima), upućen na strogo provođenje (bjelačkog) zakona, ali i poglavica Navajoa, čiji su interesi često u suprotnosti s interesima nadiruće bjelačke civilizacije. Ipak, najčešće nastupa brzo i odlučno, ne pateći od dvojbi. U svijetu koji je barem u kasnijim epizodama više siv nego crno bijel, sudi i odluke donosi u trenutku. Kolateralne žrtve, ljude koji nisu sasvim loši, ali su se našli na pogrešnoj strani, priznaje no ne oplakuje. Život na granici previše je opasan i tvrd da bi se npr. opravdanost čitavog kaznenog pohoda na počinitelje teških ubojstava mjerila pojedinačnim pogrešnim procjenama. Istina, to Texa ne razlikuje puno od tipičnog western junaka, ali ono što doista čini razliku njegova je snažno izražena antirasistička orijentacija u prosuđivanju dobrog i zlog koja čini protutežu vrijednostima prevladavajućim na bjelačkom Divljem Zapadu.

Texova prava svijest

Druga Texova jedinstvenost isprepliće njegov lik i prirodu pripovjednog svijeta kojim se kreće: promišljanje pojedinačnog na fonu šire historijske slike. Može se reći da američki western generalno svoju zavodljivost duguje neosviještenoj egzotici, izmještenosti ambijenta iz repertoara pojmova o svijetu u kojem se nalazi čitatelj ili gledatelj. U tom svijetu likovi poprimaju određene dekontekstualizirane kvalitete jakih, slabih, dobrih, zlih, kažnjenih i (zasad) nekažnjenih. Nasuprot tome, Tex je u znatnom dijelu svojih epizoda (osobito kasnijih) uvijek bio svjestan većeg rasporeda figura na karti Divljeg zapada, u stoljeću koje  prema Karlu Polanyiju krije “političke i ekonomske izvore našeg vremena”, kako kaže podnaslov njegove knjige3. Indijanci gube rat koji nikad nisu htjeli. Stoga kažnjava “usijane glave” među Indijancima i odgovara ih od ratne staze prvenstveno iz straha za Indijance, a ne za bijelce koji će se ionako sami snaći. U tom je smislu zanimljivo da Tex nikad nije privukao pažnju američke publike i da su zemlje u kojima još uvijek jest ili je bio popularan barem u danom trenutku bile nekako po strani od glavne matice svjetskih geopolitičkih zbivanja ili su barem bile daleko od odlučujuće uloge u njima. Kao da se samo u takvim zemljama moglo konstituirati ono “mi” u koje su se emfatično svrstali milanski gradonačelnik i urednik Dnevnika HTV-a isprativši Sergia Bonellija na vječna lovišta.

Ta se Texova historijska svijest lijepo vidi u jednome od spomenutih Texonea, Patagoniji, koji je, uzgred budi rečeno, poučan za dio svjetske povijesti o kojemu se malo zna i govori, kao što to Bonellijevi stripovi nekad znaju biti. Texa je Mendoza, stari prijatelj iz meksičke revolucije, sada major u argentinskoj vojsci pozvao da mu pomogne u mirovnim pregovorima s patagonskim Indijancima koji ugrožavaju argentinske doseljenike, davši mu visok čin posebno za taj zadatak. Texu je jasno da je kotač povijesti neumoljiv – cilj pohoda je otimanje indijanske zemlje baš kao što se to događa u američkoj preriji, samo što trenutni liberalni argentinski predsjednik Alsina želi da to bude milom, a ne silom, uz mnogo prolivene indijanske krvi. U danim okolnostima to je zapravo hvalevrijedan pothvat. Iz toga slijedi da Tex može jedino preuzeti ulogu jezičca na vagi osjetljive političke neravnoteže u neminovnom odstupanju Indijanaca sa svoje zemlje, a nikako se ne može zauzeti za indijanske interese u potpunosti. Međutim, kada zbog dolaska rasističke struje na vlast u argentinskoj vojsci i politici stvari krenu ukrivo i steknu se svi uvjeti za masakr nad Indijancima, Tex stavlja na glavu wampum poglavice Navaja i stoji spreman umrijeti rame uz rame sa svojom braćom s juga, stavljajući se nasuprot svom prijatelju koji je vezan vojničkom dužnošću. Dok Mendoza zbog toga gorko žali, pokušavajući se uvjeriti da je postigao sve kompromise koje je mogao i da ovu mračnu odgovornost netko mora preuzeti, Tex kao i uvijek moralno profitira od svoje pozicije koja u startu odbija pokoravanje bilo kakvim autoritetima, zapovjednom lancu ili “patriotskim” vrijednostima. Zato njegov lik služi ocrtavanju drugih likova u konstelacijama interesnih i vrijednosnih odnosa.

Jedna od najvažnijih kontura u tom svijetu svakako je razdjelnica između dobrih i zlih. Koliko god svijet ontološki bio siv, deontološki je tu razdjelnicu važno povući kad se suoče jači i slabiji. U tome se može tražiti pouka “osviještenog” westerna kao što je Tex Willer ako je netko želi tražiti. Međutim, sva njegova popularnost u bivšoj Jugoslaviji nije bila dovoljna da spriječi belaj. Tko zna, možda voždovi i generali ipak nisu čitali Texa, a “prašinare” su uspjeli uvjeriti da su baš oni na strani potlačenih Indijanaca i protiv “plavih košulja”.