T'ga za jug ili kamo idu laste koje čine proljeće

Pod zvijezdama su legla brda i poljem niske razbacane kuće Iz plave tame stabla strše

Na cesti više nikog nema

Cesta stala sa zaronjenom glavom u mrak bezglasne doline

U noći stabla maknuti se neće Tek nebom sporo i bez šuma koračanje zvijezda

Premda je Šimić u svojoj pjesmi opjevao rodnu grudu (i Grude), te ju stoga i nazvao “Hercegovina”, zlorabit ću je nakratko i grubo (znajući za njegovo uvjerenje da je umjetnost najintenzivniji doživljaj svijeta koji stoga ne smije i ne može biti angažiran u službi bilo koje tendencije). Općenito, ovakvi citati u kurzivu na početku novinskih (i drugih) tekstova atraktivna su udica, pozivnica u tekst u kojem se autor tobože skromno odriče dijela autorskog prostora, a da bi zapravo svome autorstvu dodatno podigao cjenovni razred. Takve su udice simpatičan i imponirajući uvid u ono što kao čitatelji možda i nismo pročitali, u aforizam koji nismo zapamtili, u mudrost koju nismo znali sami urječiti. Uvodni stihovi jedna su od dviju Hercegovina u jedinoj Šimićevoj pjesničkoj zbirci, a Preobraženja su, vjerujem, i dalje dio školske lektire. Dakle, posebno i ništa posebno u jednom. Međutim, kurzivne udice na početku teksta ponad svega su dekor. A dekore, i Šimić drži, treba odbaciti, pa ću do zadnje točke (ili uskličnika) nekako to i pokušati učiniti.

Između crne kronike i prognoze

Cest is d’Best, grafemski autorski kršten festival, održava se u Zagrebu već dvanaestu godinu. Najčešće gost gradskih rubrika novinskih listova, televizijskih županijskih panorama i mozaičnih minuta na radiju, on se medijski već deklarirao, ili je barem takvim deklariran, kao zabavna vjestica na začelju izvještaja o ružnoj svakodnevici, crtica za razveseljavanje naroda, poezija o dugi i proljeću, ili barem uvod u vremensku prognozu (kao izvanredni most između crnokronikaške smrti na cesti i prorokovanja što nas to očekuje sutra). Kao takav, ovaj festival uličnih performera, glazbenika, sportaša, likovnjaka..., to šareno predljetno veselje logično priziva i najveselije među nama, da ga pokriju ili barem prerežu vrpcu, neposredno prije puštanja šarenih balona u zrak kao poruke mira. Bez grlice u šaci, to je gradonačelnik Milan Bandić, redoviti govornik s pozornice Cest is d’Besta, popravljač zubi hrvatskih predstavnika na Eurosongu, neskromni obećavatelj boljeg života ulici, pa onda i njezinim kraljevima. Bandić na otvorenju festivala – e, tu se iscrpljuje svaka usporedba Cest is d’Besta s, primjerice, Festivalom svjetskog kazališta. Jer ulični festival teško prodire u rubriku kulture, on je samodefinirano zabavljaštvo, neproblematično sanjarenje, kruha i igara za modernu, a opet jednako gladnu publiku. Nije to iskonsko mjesto ispitivanja granica, kritike stvarnosti, oslobađanja riječi, što ulica još od antičkih vremena simbolizira. I zato ga se, takvog, nijedna vlast nema razloga pribojavati, ona radije bira tapšanje. Pa i srednjovjekovni su vladari na dvoru držali lude, slobodnogovoreće klaune koji su to mogli biti upravo zbog svoje smiješne kape ili definirane društvene pozicije. Kao savjetnicima bi im letjele glave.

Gušenje u turistizmu

Naravno, zabavljačka nihilizacija javnog prostora događa se i kad isti taj Grad Zagreb podupre koncert diva s Čikole ili kad Ljuština sjedne u prvi red boksačkog meča pod sabljom bana Jelačića. Ali problem Cest is d’Besta nije njegov zabavni karakter koji kulturno precizan građanin želi rabiti kao točku distance prema kulturi “niže vrijednosti”, ne bi li svojoj malograđanštini napudrao nos. Zabava hrvatskoj ulici neminovno treba. Dok se pitamo kakva nam to zabava treba, odgovor već stiže s istočne strane Trga bana Jelačića, informativnog punkta za strane i domaće gradske lutalice – centralni ulični festival velikim je dijelom, naime, budžetiran upravo iz turističkoga proračuna. On je, dakle, turistički proizvod.

Onaj mrak u kakvom je stala i Šimićeva cesta, na kojoj više nikog nema, ovdje guta svoju suštinu. Medijski prepoznat kao festival uličnih performera, on je to najmanje. Već godinama zatvoren u vlastitu matricu, sa samoreprizirajućim programima, s uvijek istim leopardmanima, istim večerima Drage Britvića, istim utrkama beba za sponzorskim slatkišima, istim likovnim instalacijama... Ovaj se festival transformirao u raritetan (ako ne i endemičan) primjer zamrznutog trenutka u vremenu koji ne da nema svojstvo vakuuma u tupperwareu, već upravo potpomaže da ono čemu se nametnuo – trune. I dok iste one gradske rubrike i županijske panorame radosno plješću ručicama jer nam se “grad na tjedan dana zašareni i živne”, dugoročno takvo samodovoljno, a u biti letargično pozicioniranje Cest is d’Besta, po mome dubokom uvjerenju, dovodi upravo do umrtvljenja onog što si je stavio u fokus – performerske scene. Umjesto da stimulira stvaranje hrvatskih performera (ako ih već tobože nema), što se događa? Gdje su na toj hiperaustraliziranoj zagrebačkoj ulici hrvatski performeri? Pod rizikom da zazvučim kao Zlatko Vitez, reći ću da je ovaj ulični festival zatvorena, iz godine u godinu, autoklonirajuća prezentacija (rekli bismo, showcase sakriven iza krinke “selekcije”) jedne te iste performerske imigracije, jednih te istih performansa, jednog te istog frigidnog izvedbenog oklopa u koji prodiru samo rijetki i iznimno uporni penetratori. Gdje je većina? Većina je, recimo, u Skopju.

Baskerfest

U vrijeme ovogodišnjeg Cest is d’Besta boravio sam na makedonskom Baskerfestu, okupljalištu baskera, uličnih zabavljača koje publika financira donacijom u šešir – formalno, dakle, vrlo sličnom događaju. S razlikom da je ovdje riječ o daleko jeftinijem, a programski bogatijem festivalu, s gomilom istodobnih performerskih programa, i što je najbizarnije – s više hrvatskih performera negoli ih je na zagrebačkom festivalu nastupilo u posljednjih nekoliko godina zajedno. To domaće performersko emigriranje prema jugu vrlo je indikativno. Riječ je o destimuliranoj skupini mladih ljudi koji, svjesni situacije, pronalaze potrebu za realizacijom na drugim mjestima. T’ga za jug, rekli bi makedonski proizvođači vina i autor istoimene pjesme Konstantin Miladinov.

Program Cesta prvenstveno je domaći. Dominiraju domaći pjevači, domaći plesači, domaći sportaši, domaće likovne instalacije... Jedino se ulični performeri uvoze kao istinska vrijednost. Zagreb kao kulturna metropola (upotrijebimo floskulu) mora, naravno, biti otvoren inozemnim umjetnicima, ali problematično je istodobno ignoriranje domaće performerske scene koja bi se (koliko god mala i u razvoju) u takvom festivalu sigurno mogla i morala pronaći (ne čekajući samo ipak sekundarne ulične pozornice kao sto je FAKI festival, koji ima posve drukčiju i politički važnu festivalsku koncepciju, ili jednokratni prošlogodišnji projekt Male performerske scene Umjetnost na ulice).

Da bih legitimirao (i objektivizirao) svoju izlagačku poziciju, moram istaknuti da sam i sam nekoć nastupao na Cestu, kao autor performansa “Peglanje grada” (kad je skupina izvođača s peglama u rukama “uklanjala” arhitektonske barijere zagrebačkog urbanističkog neplaniranja) i “Klupa” (plesni performans na Strossmayerovu šetalištu). Pokušavam minimalizirati osobnu upletenost jer ne smatram da je ova problematika važna zbog moje osobne pozicije. Smatram da taj ulični festival, pozicioniran kao centralni (i jedini) ulični festival hrvatske metropole, osim mogućnosti da nas iz lipnja u lipanj zabavlja, ima i svojevrsnu odgovornost prema razvoju performerske scene, onoga s čime se vrlo jasno uhvatio u programski koštac. On, međutim, uopće ne realizira niti prepoznaje tu svoju kulturnu odgovornost. Za kulturnu vlast on je svojevrsni alibi za sufinanciranje urbanih kulturnih formi, kulture mladih... On pokazuje da smo “dio Europe”. A zapravo, u cijeloj Europi teško ćemo naići na ijedan sličan primjer obezvređivanja vlastitog identiteta i anuliranja programskog napretka doslovnim reprizama izvođača, bendova, pa čak i likovnih instalacija. Pitanje “street arta” daleko je kompleksnije, a osjećam bliskost prema tome sektoru, pa me stoga i zabrinjava ta centralna hrvatska pozicija festivala-uzora. Naime, već su se pojavile adaptirane verzije Cest is d’Besta u drugim malim gradovima, pa se čak niti Edvin Liverić ne libi potpisati programsku selekciju Street Art Festivala u Poreču, čak i kad je ona doslovno prepisani program zagrebačkog festivala. Jer to nisu festivali s promišljanjem selekcije, to su tek geografski toposi gdje će putujuća trupa, vrlo konkretna i uglavnom identična postava jedne jednako konkretne performerske agencije i njezinih partnera, zaustaviti svoju karavanu. Za umjetničkog selektora naizgled ekonomična, ali i najlakša stvar. Poražavajuća za njegov umjetnički diskurs, dodao bih.

Izostanak planiranja

Favoriziranje inozemnih performera (u čiju kvalitetu čak ne treba niti ulaziti), a istodobno gotovo apsolutno ignoriranje hrvatske stvarnosti, postavlja pitanje o izostanku dugoročnog planiranja. Nalikuje to zaluđenosti Snježnom kraljicom. U zemlji bez snijega. Moram otvoreno reći kako je, umjesto ovoga teksta, trebalo nastati jedno mnogo hladnokrvnije napisano pismo inicijative koje bi organizatorima tog centralnog, pa tako i uzoritog, hrvatskog uličnog festivala po ne prvi put sugeriralo otvaranje programa i transparentniju metodu pristupa. Iako se većina hrvatskih uličnih performera, ili onih koji se takvima osjećaju (a tu ima i onih koji se ne bave isključivo izvedbenim umjetnostima, nego i primjerice likovnim), privatno složila o kritičnosti problema, njihova želja za aktivnošću umire upravo u trenutku identifikacije pred prozvanim. U toj inertnoj poziciji brige za vlastito tretiranje na središnjem uličnom festivalu prepoznajem istu pasivizaciju i letargiju koju takva festivalska politika može samo potencirati. Jer konfrontiranje neodgovornoj i nonšalantnoj kulturnoj praksi, ustaljenoj i sad već ustajaloj, nije destruktivni, već upravo konstruktivni doprinos da i sam taj festival spozna o koliko dugosežnim posljedicama vjerojatno i nesvjesno (ne) vodi računa. Ta pitanja nadrastaju obično uplitanje u selekcijsku politiku nekog festivala (koja bi uostalom trebala biti autonomna) i zato me činjenica neokupljanja kritične mase performera, koja bi svoja inertna gunđanja u kafićima zamijenila i imenom potpisanim tekstom, na neki način vrlo žalosti.

Istraživanja koja je na europskoj razini radio Eunetstar pokazuju da publika uličnih festivala – stari. To istraživanje publike, provedeno 2004., nije na žalost obuhvatilo i publiku hrvatskog uličnog festivala (Cest is d’Best se ne uključuje u takve međunarodne mreže, a o podjednakoj (ne)otvorenosti i prema inozemnome programu dovoljno govori činjenica da su web stranice, dvanaest godina nakon pokretanja festivala, i dalje isključivo – na hrvatskom jeziku). Međutim, istraživanje je pokazalo jasnu podjelu istočne i zapadne Europe, iz koje ipak možemo izvlačiti neke pouke. Festivali u Poznanu, Ljubljani, Sibiu, čine tzv. mladu frontu, dok primjerice festivali u Terschellingu, Namuru ili Cognacu bilježe nadzastupljenost ljudi iz dobne kategorije 35-49. Ta je podjela istoka i zapada iznenadila istraživače. Zaključili su da se u istočnome bloku često radi o “konzumaciji trenutka”, više negoli o stvaranju lojalnosti. Primjerice, iako je 73 posto ispitanika na festivalu Ana Desetnica u Ljubljani odgovorilo kako “obožava ulične predstave”, samo se 23 posto slovenskih ispitanika smatra redovitim posjetiteljima tog festivala. Ne vraćaju mu se, nego dolaze neki drugi? To je najniži postotak od svih postotaka istraživanih festivala.

Autoreprize

Karakteristično je, naime, da ulični festivali emitiraju katkad nestvarnu sliku o brojnosti svoje publike. Neskromno baratanje pobacanim copy/paste brojkama o satima programa, broju izvođača ili publike emitira lažnu sigurnost. Ulice i trgovi i inače su, pogotovo u predljetnom razdoblju, okupljališta ljudi – prava se razina etabliranosti nekog festivala prepoznaje na festivalima izmještenima iz gradskih središta (Oerol festival odvija se primjerice na otoku Terschellingu sa svega nekoliko stalno nastanjenih domorodaca, tako da sva publika mora stići brodom i važnije – s namjerom). Festival Ana Desetnica prepoznao je problem uočen pri ovom istraživanju. Imaju najmlađu publiku u Europi, ali riječ je o publici koja se “zatekla u gradu”. Zabrinutost nastaje u onom trenutku kad neki festival zaključi kako ne generira svoju publiku (čak i unatoč tome što iz godine u godinu Ani Desetnici naizgled, baš kao ni Cestu, publike uopće ne manjka). Upravo zbog toga, prošle je godine u Ljubljani pokrenuta ŠUGLA, “škola uličnoga gledališča”, u nadi da stvaranjem nove, mlade performerske generacije mogu potencirati i bujanje prave, istinske festivalske (mlade) publike.

Ta uzročno-posljedična veza publike i performera nije uočena u hrvatskim okvirima. Ne osjeća se problem, pa tako ni potreba da se pruže modeli edukacije i prezentacije (pa makar u kontekstu neke festivalske radionice ili “off programa”, ako ćemo onaj pravi baš nazvati “on”). Reperkusije po kulturni identitet na ovom su području dalekosežne jer izostanak kreiranja ulične publike i uličnih performera neizbježno se priključuje istom meandru zakočenom u vremenu kojem već godinama robuje zagrebački festival. Autoreprize vlastitih programa (ne samo performerskih nego i svih ostalih...) samo su jedan od kritičnih simptoma stagnacije razvoja street arta (a stagnacija je u svakom dinamičnom okruženju nazadovanje), i to je jedini razlog zbog kojeg želim i imam potrebu izraziti zabrinutost, te razbiti, ovako barem za sebe (dok performeri još skupljaju hrabrost i misao), zid šutnje preko kojeg se anemično promatra nedogađanje i istinska kriza hrvatskog street arta (reći će neki, možda i točno, nije se još ni rodio, a već umire).

Cesta je stala, a u noći stabla maknuti se neće. Zato svjetlo treba paliti. Kad je Šimić pozivao na radikalizaciju književnog stvaranja, pisao je ovako: “Treba jedanput da bacimo sa sebe svu tu laž, ‘otmjenost’, dekorativnost, pa ako je potrebno i odijelo sa sebe, kragne, manšete, kravate, šalove, i sve ono drugo, da bacimo iz sebe sve trope, figure, metonimije, aliteracije, asonance, klimakse, sve ono što je ukus, što je retorika i ‘ljepota’, to će reći, sve ono što je suvišno – i da govorimo istinu”.