Nešto nije kako treba u ovoj šumi, pomišlja. Kaplje s drveća, gusto kao smola.
U njegovom dodiru je, naprotiv, sve u redu. Barem se tako čini. Klupa na kojoj leži s glavom u njegovom krilu vlažna je i trula, uokvirena tamnim lišćem. Čini joj se kao da su duboko u šumi, iako zna da su vrata parka vrlo blizu, da bi ih možda mogla i vidjeti ako bi se pridigla i laktovima uprla o njegova tanka koljena. Iza njih vidjela bi i cestu, automobile.
No, ovo uranjanje u tišinu je sada važnije. Nužno. Podiže pa pušta glavu natrag u njegovo krilo.
– Još te boli? – pita je.
Želi kimnuti, ali čini se kao da joj glava propada kroz njegovo krilo u dubok bunar.
Tišina u lišću isprekidana je cvrkutom. Cvrkut nikada ne prestaje, ne završava, samo tu i tamo zastaje, kao da ptice, same, na granama, rade male pauze. Na granama ima još nečega, samo ne može shvatiti čega. Možda je zbilja smola. Možda bi mogla fotografirati granje, vidjeti o čemu se radi, ali ne može se pomaknuti s klupe na koju su se smjestili, njezina glava u njegovom krilu, njegov pogled uprt o deblo preko puta, a zatim se okreće prema njoj.
Osjeća njegov pogled na sebi i još dublje. Mnogo dublje od granice tijela, od granice mesa. Osjeća kako su u nju utisnuta njegova ticala, kao da netko, nježno i bolno istovremeno, prekopava njezinu nutrinu. Skalpelom lagano reže njezinu utrobu i zatim razmješta organe, preslaguje ih onako kako misli da bi trebalo. Ako se nešto odvije ili otpadne, blagim koncem prišiva taj dio na mjesto. Snažnim ljepilom lijepi otpadnuto. Učvršćuje čitavu instalaciju blagim dodirima.
– Jesi umorna?
Klimne glavom. Kapci je takođe počinju boljeti, kao nakon dugog plača. Nije bolje ni kada ih zatvori, kao da su posoljeni i ostavljeni na suncu.
Ne razumije tijelo. Njegove zakonitosti joj izmiču. Ponekad boli do iznemoglosti, a ponekad je odmorno iako bi trebalo biti umorno. Stari, iz dana u dan, ubrzano. Osjeća kako se ponekad približava vrhuncu, kao da će se raspući od radosti, a ponekad posustaje. U zadnje vrijeme posustaje sve češće. Iznenadi je bol, na različitim mjestima, u različita vremena. Nekada se s njom budi, nekada ode spavati. Pažljivo opipava dijelove tijela u potrazi za znacima opasnosti. Ne pronalazi ih. Ipak, zna da tijelo ima svoju računicu, svoj ritam, svoju strogoću. Zna da to nema veze s njom, s njezinim načinima, ritmovima, pokretima. Ma koliko svi govorili drugačije. Područje oko srca u zadnje vrijeme je posebno osjetljivo. Kao da se na mjestu srca javila bolna gruda. Nije nikome rekla, nije otišla kod doktora. Pregledi i pretrage su je ionako isrcpili. Kako bi to, uostalom zvučalo? Oprostite, srce me užasno boli, pomozite? Sve češće ne može udahnuti. Pluća se sužavaju, kao da nikada i nisu bila tamo. Dotiče ih, ali ništa joj ne poručuju.
– Lakše dišeš? – pita on opet.
Glava joj dublje propada u njegovo krilo i počinje boljeti. Bol se slijeva kao u slapovima iz stražnjeg dijela u oči. Maleni potoci koji ulaze u očne duplje i tamo se odmaraju.
Dodir joj odjednom postaje nužan. Dotiče ga po kosi, to je jedina sigurnost za koju sada zna. Kosa postoji, njezina opipljivost i paučinastost su nepobitne i neumoljive. Gleda u njegove kovrče kao u pojas za spašavanje. Iznad i uokolo njih, lišće postaje sve tamnije.
Okreće glavu prema njegovom trbuhu i upija njegov miris. Možda se ništa i ne može mjeriti ni na koji drugi način osim tijelom. Riječi su štake, tijelo je govor, rekao je netko. Hoće li se ovog trenutka sjećati za mjesec dana? Može li se išta doživjeti u trenutku u kojem se događa ili tek naknadno, u sjećanju na nečiji miris i okus? Onda kada se, u gluho doba noći, u nekom zalogaju, davni osjećaj prema tom trenutku, osobi i udisaju ponovo jave? Sjećanje na to koliko tijelo pored nekoga boli, a koliko iscjeljuje.
Gleda njegovo tijelo, mršavo i bijelo. Voljela bi znati kako je ispod njegove kože, boli li manje. Konačno, ako nam je netko drag, trebali bismo voljeti i njegovo tijelo, osjećati sve one unutarnje procese, pomake, rad crijeva, rad mozga. Makar bili pogrešni.
Gleda njegovo lice. Oči su joj izvan pogleda, ali vidi sitne bore oko usana. Osjeća li ih on? Njegova ticala su i dalje duboko u njoj, mijenjaju njezin raspored, premještaju bol, pomiču granice osjeta. Neke dijelove tijela koje dosad nije osjećala, osjeća jače. Neki dijelovi su teži, kao da ih mora nositi sa sobom uokolo. Neki su novi. A neki, neki više ne postoje. Pokušava se sjetiti kako je sve to izgledalo prije, ali čini se da ni glava, gdje je pohranjeno sjećanje, više ne postoji.
Duboko je u vodi, u bunaru.
Lišće je još tamnije, iako je dan. Još uvijek ne može vidjeti što je na njemu. Osjeća samo toplinu od njegove ruke koja se sada oprezno kreće po njezinoj kosi. Željela bi da ruku snažno utisne u njezino čelo i time bol iz glave prenese drugdje, jednostavno izbaci na travu.
– Stisni! – vikne odjednom.
Ako on shvati što treba napraviti, ako joj stisne glavu do puknuća, a onda popusti stisak, sigurna je da će odnijeti bol. Ali, on to ne učini. Zbunjeno je pogleda, a njegova ticala također zastanu. Ne zna što treba učiniti. On nema prolaza u njezino tijelo, ne razumije njegove procese.
Ticala se polako povlače iz nje, jedno po jedno. Učinio je što je mogao ovaj put. Sada se koža vraća na svoje mjesto, prevlači preko nje kao kabanica. Posjeta je završena. Koliko puta se to već dogodilo, u noćima sa i bez mirisa, u danima, zimi, ljeti? Netko u njoj u jednom trenutku, a zatim daleko izvan, potpuno izvan dohvata.
Koliko su je razna ticala uspjela zaliječiti? Dodiri, po tijelu, po kosi, koliko su joj produžili trajanje?
Rastanci uvijek bole. Zamišlja kako se rastaju, na jednoj ovakvoj klupi. On stavlja ruke oko svoje glave kao malo dijete, i sklupča se, u boli, u šutnji. Zamišlja kako se ovija oko njega i govori mu da se nikada nije željela rastati od njega. Od ikoga. Da je sve to previše bolno. Kada ticala izlaze nema krvi, ali nešto ipak ostaje, nešto što se nikada ne uspije počistiti, pospremiti, vratiti na mjesto. To nešto je sada s njima na klupi, leži i sluša cvrkut, obilazi njezino tijelo kao što mala željeznica, njezina najdraža igračka iz djetinjstva, obilazi tračnice. Tu i tamo zatrubi, i tada joj taj dio tijela probode jaka bol.
Dok s lišća i debala, pored i na klupu, oko i na njih, kaplje gusta, ljepljiva, crvena krv
Jelena Zlatar (1982., Zagreb) diplomirala je sociologiju i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirala 2012. s radom Utjecaj društvenih aktera na urbane transformacije i obnovu Zagreba nakon 2000. godine. Radi u Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu. Bavi se sociologijom sela, grada i prostora. Objavila je knjigu Urbane transformacije suvremenog Zagreba (2013) i zbirku priča Odjavna karta (2014.)