Oba filma više su od pukog prokazivanja zataškane povijesne istine – brutalne priče protagonisti izlažu s uznemirujućom lakoćom
Pogled tišine, r. Joshua Oppenheimer, 2015.
Da je riječ o najslavnijem dokumentaristu današnjice potvrđuje poplava izdašnih intervjua s rječitim Joshuom Oppenheimerom koji, otkako je 2012. njegov Čin smaknuća postao sinonimom za dokumentarni film, izdvaja dovoljno svog vremena za novinare iz svih dijelova svijeta (transkript razgovora s redateljem koji se odvijao u zagrebačkom Dokukinu 12. svibnja objavljen je u prošlom broju Zareza). Čin smaknuća provocira svojom nepodnošljivo iskrenom lakoćom izlaganja, sličnoj onoj s kojom ubojica Anwar pred kamerom, i pred vlastitom unukom, demonstrira scenu smaknuća komunista, uživljavajući se pritom, u gotovo čudovišno cirkuskoj maniri, u ulogu gangstera iz omiljenih hollywoodskih filmova. Film je pogodio u srž moralnog vakuuma kojeg protagonist filma postaje svjestan do kraja snimanja, a iza sebe je ostavio prostor za promišljanje iskustva filmskog gledanja: što i kako dalje nakon gledanja Čina smaknuća? Što uopće očekivati od dokumentarnog filma nakon što je Oppenheimer milom iznudio sva priznanja i od likova i od gledatelja?
Promatračka imaginacija
U Pogledu tišine Joshua Oppenheimer vodi svoje likove kroz proces razumijevanja vlastite traume. Ovoga puta fokus je na protagonistu čiji je brat bio žrtva masovnih smaknuća indonezijskih komunista.
Oba filma više su od pukog prokazivanja zataškane povijesne istine – brutalne priče protagonisti ionako izlažu s uznemirujućom lakoćom. Štoviše, oni se hvale počinjenim brutalnostima. Sam autor je u spomenutom razgovoru istaknuo kako je hvalisanje mehanizam zla – način da se jezivi zločini normaliziraju i opravdaju. Time se bave oba filma, Čin smaknuća čiji je naglasak na prikazu društvene klime u takvoj društvenoj zajednici gdje su zločini normalizirani, te režijski manje inventivan, ali poetičniji Pogled tišine, u kojem protagonist Adi Rakun razmjenjuje svoj pogled na prošla događanja i na život svoje obitelji s pogledom koji ostali sugovornici imaju na brutalne događaje. Adijevi sugovornici u isto su vrijeme i njegovi pacijenti kojima provjerava vid i određuje dioptriju naočala.
Ta dva filma isprepliću se i na razini strukture i izlaganja, zbog toga što se kroz Pogled tišine, iako u manjoj mjeri, provlače scene u kojoj ubojice na obali rijeke demonstriraju kako su točno izvodili ubojstva. U prvom planu Pogleda tišine proces je kroz koji prolazi Adi Rakun dok gleda svjedočanstva ubojica na televizijskom ekranu, dok se suočava s iskustvima brojnih sugovornika na različit način uključenih u zajedničku brutalnu povijest te komunicira s obitelji, ženom, sinom i majkom starijom od sto godina koja skrbi za oca bogalja. Rad s protagonistima u nekim trenucima naoko izmiče kontroli i sugovornici podliježu pritisku Adijevih pitanja optužujući njega i redatelja za neprimjerenu znatiželju ili nepoštivanje ranijih dogovora pa svima postaje očitije da je intencija tih razgovora svojevrsni intervju. Svijest o metodi intervjua pojačava dojam da je riječ o dokumentarcu režijski kudikamo konvencionalnijem nego što je to Čin smaknuća. No tom metodom nitko dosad nije uspio na ovakav način prikazati nijanse između topline i okrutnosti u odnosu između zločinca i žrtve, kao što to uspijeva Oppenheimeru uz pomoć vlastite “promatračke imaginacije“.
Oppenheimer, temi i atmosferi filma unatoč, ne dopušta da vizualni dojam pati. Svjestan je vlastitog pogleda na tu egzotičnu lokaciju pa film čine i scene preuzete iz NBC-evog dokumentarca, filma koji prikazuje Indoneziju kao turistički raj, ali redatelj navodi i nešto manje spektakularnu turističku parolu iz usta lokalnog istrebitelja: “Bali je ljepši i čišći bez komunista.“ Zaboravite na raj, kao da podsjeća Oppenheimer, živimo u svijetu nasilja. “Raj“ koji se rasprostire u Pogledu tišine pun je duhova prošlosti. “Jesi li tu, jesi li živ?“, zaziva Adijeva majka ubijenog sina u zadnjem kadru dok se u njenim naboranim rukama trzaju nekakvi mistični insekti.
Duhovi prošlosti
Kako ostali likovi u filmu komuniciraju s duhovima prošlosti? Gledateljevo iskustvo tek je tihi pogled na uznemirujuće iskreno iznošenje društvene istine. I djeci osnovnoškolskog uzrasta “demokratski“ se ne prešućuje što to znači iskopati čovjeku oči. Demonstrirajući scene smaknuća, ubojice ispuštaju zvukove koje ispušta čovjek na umoru. Uostalom, u ljudskom jeziku za takve demonstracije već postoje geste i onomatopeje. Kao što je redatelj iznio u jednom intervjuu, tijekom snimanja tih scena pomislio je kako se i sovjetski vojnici vjerojatno na sličan način prisjećaju ubojstva nacista. Isto tako bi nacisti prepričavali ubojstva Židova da su pobijedili. Scena ulaska u kineski dućan i prijetnje žrtvinom glavom za ubojicu 50 godina poslije postaje vic.
U svom istraživanju Adi razgovara s ljudima koji su na različite načine sudjelovali u spomenutim zločinima podsjećajući ih pritom da je upravo njegov brat ubijen u tom razdoblju. Reakcije na tu informaciju potresaju: “Ako kopaš po prošlosti i ne želiš se pomiriti sa sadašnjošću, povijest će se ponoviti“, pojasnio je Adiju jedan aktualni političar uz napomenu da on “na izborima nikad ne gubi“. “Komunisti su htjeli biti ubijeni“, kaže jedan od likova iz spomenutog NBC-evog dokumentarca, uz podsjetnik američkim turistima, a sada i nama, da je egzekucija komunista znak indonezijsko-američkog prijateljstva. Naime, za vrijeme Hladnog rata, istodobno s indonezijskim zločinima, u SAD-u je bio aktualan “strah od crvenih“.
Nova priznanja se nižu iz scene u scenu. “Ljudska krv je slatka i slana“, ubacuje jedan od ubojica u otvorenom razgovoru s Adijem. Ta ničim izazvana konstatacija, ispostavlja se kao svojevrsno priznanje zločina. Naime, za vrijeme pogubljenja komunista bilo je rašireno vjerovanje da ispijanje žrtvine krvi ubojicama daje snagu da žive s pritiskom vlastite prošlosti. Oni koji su pod tim pritiskom popustili, nisu ispili dovoljno krvi svojih žrtava.
Nevjerojatnu lakoću iznošenja tih priča u svakoj sceni zamjenjuje težina tišine i pogledâ koje sugovornici razmjenjuju nakon što razgovor utihne, ostavljajući ih da se tiho nose s onim što je upravo izrečeno, i načinom na koji je to izrečeno.
Uzmicanje pred zlom
Svaka kritika Oppenheimerovog rada koja se svodi na to da moralno problematično ukazuje na nedostatke indonezijskog društva, koje jednako tako može prokazati i u slučaju drugih društava, jednostavno nije opravdana. Takva kritika, kakvu je iznio Nick Fraser za The Guardian, dopustila bi uzmicanje pred zlom koje se potvrđuje kao sveprisutno te jednako inherentno i zapadnim liberalnim društvima. Maleni svakodnevni relikti tog nasilja su i naše svakodnevne elektroničke naprave koje proizvode ljudi u drugim dijelovima svijeta, u strahu od režima kojim se bave Oppenheimerovi filmovi. Preostaje pitanje može li Pogled zaustaviti daljnju banalizaciju zla? Umjesto odgovora preostaje jedino nelagoda, kakvu osjećaju i protagonisti filma nakon slijeda teških pitanja i mučnih odgovora.
Adijevi razgovori sa sugovornicima, među kojima su i ljudi koji su direktno odredili sudbinu njegovog brata, nisu samo “traženje nevolja“, “kopanje po prošlosti“ i riskantna provokacija, nego i proces koji svatko individualno treba proći, a onda i cijelo društvo. Protagonist je zato i zaslužio pljesak gledatelja na indonezijskoj premijeri u Jakarti 2014. godine