Doktorandica etnologije i kulturne antropologije opisuje svoju posvećenost tetoviranju vlastitoga tijela
Prvu tetovažu, stiliziranog minijaturnog crvenog kolibrića, dala sam napraviti sa 17 godina na maturalcu u Budimpešti. Isti motiv na istom mjestu, na lijevoj ruci toga dana tetovirali su moja prijateljica i još dva dečka. Oni su bili učenici druge srednje škole čiji su razredi s nama išli na maturalno putovanje. Kolibrić koji je ustvari trebao biti mrav, ali nije – jer tattoo majstor nije znao engleski pa je “ant” postao “kolibri” – trebao je simbolizirati zajedništvo nas četvero. Nedugo nakon povratka kući veze s dečkima su pukle, a prijateljica i ja i dan danas se družimo. U kojem su pravcu otišli njihovi život i kako oni sada doživljavaju crvenog kolibrića na lijevoj ruci nije mi poznato.
Nakon kolibrića Sljedeći pothvat bio je godinu kasnije, dakle s 18 godina. Na stražnjici sam dala tetovirati prema želji ondašnjeg dečka njegov nadimak u crvenoj boji. U jednoj od faza prekida, poslije dvije godine zamolila sam tatu da mi da novce za tetovažu koja bi prekrila ta četiri crvena slova, tako da sam na tom mjestu dobila veliki tribal. S tim radom ne osjećam nikakvu povezanost, vjerojatno zbog toga jer sam došla u studio za tetoviranje bez ideje tako da je majstor realizirao svoju. Danas, odnosno 12 godina kasnije, više ne dopuštam da mi netko sugerira što bih trebala tetovirati, već sama unaprijed biram motive, radim kompozicije i naravno određujem poziciju na tijelu na koju će se slika aplicirati.
Novi val tetoviranja kreće s 21 godinu kada na desnoj ruci dajem napraviti zvjezdicu. Ubrzo nakon nje u nizu oko šake iste te ruke tetoviram nekoliko različitih dimenzija i verzija zvijezda. U tom trenutku taj izbor mi se činio kao najbolja ideja, međutim svih 13 zvijezda sada se izgubilo među drugim tetovažama. U tom periodu nastaje i velika zvijezda oko lakta koja je sada također prekrivena drugom slikom u boji – crvenom maćuhicom. Istaknula bih da sam, kada sam dala tetovirati tu zadnju zvijezdu, razmišljala kako bi bilo dobro da sva mjesta na tijelu gdje se ističu kosti obilježim tim motivom, no vrlo brzo me napustila ta zamisao. Ideja da bih sljedećih nekoliko godina trebala tetovirati jedno te isto nije mi bila prihvatljiva, činilo mi se poprilično dosadno ograničiti se identičnim sadržajem.
Početak tetoviranja šaka Naredne godine odlazim preko ljeta u Pariz gdje kupujem jednu haljinu zapadnjačkog kroja, ali s printovima tradicionalnih indijskih motiva. Da su ti ornamenti uistinu bili tradicionalni potvrdio mi je sadržaj iz literature o indijskoj umjetnosti koju sam proučavala naknadno jer sam među uzorcima s haljine vidjela jedan koji sam željela tetovirati. Kako mi cilj nije bila tetovaža samo tog isječka s tkanine, odlučila sam neko vrijeme pričekati dok ne pronađem sliku koju ću povezati s njime. Međutim, da bih mogla donijeti konačnu odluku o kompoziciji slike, trebala sam definirati dio tijela na koji ću je aplicirati. Zaključila sam da bi bilo praktično da se orijentiram na šake jer sam primijetila da već dugo razmišljam kako bih rado nosila izvezene rukavice, neovisno o godišnjem dobu ili prilici. Za početnu poziciju odabrala sam palac lijeve ruke na kojem sam zamislila cvijet. Indijski ornament koji sam maloprije spomenula iskoristila sam za stapku, a glavu cvijeta zamijenio je simbol jelenske glave koji su žene u BiH uobičavale tetovirati u vrijeme osmanlijske vlasti. Ne mogu reći da me je privukla pozadina priče o ženi koju se tetovažom htjelo zaštiti od Turaka; više je riječ o vezi mojeg imena i naziva te životinje.
Dvije kompozicije Godinu dana kasnije tata odlazi na put u Moskvu i donosi mi veliku babušku, a ja još uvijek želim nositi rukavice. Slika cvijeća na trbuhu lutke u prvom redu mi se svidjela zbog boja, a kada sam vidjela spiralne ornamente na njezinoj glavi, shvatila sam da se želim upravo s ta dva sadržaja nadovezati na “priču” o rukavicama. Dogovaram termin za tetoviranje. Uskoro moja lijeva šaka dobiva crteže s babuške, cvijeće, šest spiralnih ornamenata raspoređenih na prstima i četiri na početku ruke. Rukavicu na lijevoj ruci završavam poslije dvije godine jer u međuvremenu shvaćam da me neke nošnje različitih slavenskih naroda podsjećaju na sadržaje iz časopisa Burda koje sam gledala kao mala dok je baka krojila i šivala. Nazvala sam baku i zamolila je da pronađe Burde i da mi ih pošalje. Ubrzo sam pred sobom imala “hrpu” shema za heklanje stolnjaka i miljea i onih za goblene. U ovoj sam fazi ostala dvije godine i tetovirala sam dvije kompozicije. Prva kompozicija se nalazi na desnoj ruci, a proteže se jednim dijelom oko šake i ide prema prstima. Tek poslije sam saznala kada su mi starije žene počele prilaziti i komentirati tu moju tetovažu da se radi o tzv. križićima po kojima su one vezle dok su bile mlade. Budući da sam tada s 25 godina već poprilično ispunila šake, krenula sam na podlakticu desne ruke gdje sam dala tetovirati shemu za goblen. Riječ je o prikazu cvijeta s lišćem. Da se orijentiram na goblene, odlučila sam zbog toga jer sam bila sita križića koje sam gledala proteklih godinu dana. Te sheme su me zainteresirale zbog različitih geometrijskih formi koje svaka za sebe simbolizira neku boju kako bi se onaj tko izrađuje goblen mogao lakše snaći.
Rist lijeve noge S 26 godina usmjerila sam se na rist lijeve noge. U početku sam mislila da ću i dalje ostati u tradicionalnim motivima. Kako sam bila dugo vremena okružena literaturom u kojoj sam imala priliku vidjeti takav sadržaj, prvo sam mislila da ću tetovirati srca s uskršnjih jaja koja se izrađuju s voskom, a koje sam uočila na onima čije je porijeklo iz određenog dijela Rusije. Međutim, došlo je do preokreta iz meni sada nepoznatog razloga. Odlučujem si tetovirati paunovo perje. S paunom sam se povezala jer su mi se svidjele boje njegovog perja, makar ovaj rad nije u boji. Razlog zbog kojeg su mi tetovaže većinom crno-bijele je taj što pigment moje kože koji je nešto tamniji ne dopušta da intenzitet boja ostane jednak kao nakon samog tetoviranja. S vremenom se boja pomiješa s “podlogom” i ako nije u potpunosti bijela, slike dobiju zagasiti ton. U 27 godini vratila sam se na ideju o rukavicama. Cilj mi je završiti “priču” na lijevoj ruci, stoga se vraćam na narodne nošnje i cvjetne uzorke. Biram jedan primjerak s nošnje ukrajinskih Roma koji stavljam s unutarnje strane ruke i uokvirujem ga spiralama s babuške. Ovim činom završavam s lijevom rukavicom. Što se tiče desne strane, mislim da imam još prostora za neke ideje, ali unazad tri godine u fazi sam slika većih dimenzija tako da za te manje trenutno nemam inspiraciju.
Tetovaže u boji A sada o tetovažama u boji koje obilježavaju prekretnicu iz faze tradicionalnih i geometrijskih motiva u realistične ilustracije. Dakle, s 28 godina odlučujem ispuniti međuprostore između zvijezda i shema za heklanje na desnoj ruci s tri kompozicije uzorka zmijske kože. U svaki pojedini kolaž ukomponirala sam jednu sliku. Kažem kolaž jer sam prilikom pripremanja tetovaže izrađivala kolaže od zmijskog uzorka i različitih motiva. Kada sam konačno izabrala one koje ću inkorporirati u zmijsku podlogu (ruže, školjku, ljiljan), izrezala sam dovršene kompozicije tako da se mogu uklopiti između postojećih tetovaža. Na tu sam ideju došla nakon dužeg promatranja tkanina na kojima su bili isprintani uzorci životinjskih koža i cvijeća.
Kako mi 2011. nije bilo u potpunosti jasno što dodati na sebe, zaključila sam da bi bilo najbolje da izaberem neke dekorativne motive s kojima ću ispuniti još ono malo “prazne” kože koja mi je ostala na desnoj ruci. Odlučujem se za simbole s engleskih karata i potkovu, a koje dajem tetovirati u boji. Ne znam kako bih se mogla identificirati, makar ne svjesno, s tim sadržajem – radije bih rekla da su bili efikasno rješenje u procesu izrade mojeg “rukava”, a i potrebe da održim tradiciju proljetnog tetoviranja.
Dogovaram termin za kraj travnja 2012. godine. Poslije pet sati tetoviranja moja desna lopatica dobiva veliki nautilus (vrsta školjke) okružen ružičasto-ljubičastim orhidejama. Nakon te jako fizički bolne “akcije” odlučujem da neću zadugo tetovirati slike u boji, ali da ću imati još neku školjku na sebi – u potpunosti sam sigurna.
Ženski konj Krajem 2012. počinjem razmišljati o proljetnoj kolekciji za narednu godinu. Znam da će biti nešto monokromatski, da ću se preorijentirati na noge i da će biti portret životinje. Početkom svibnja 2013. odlazim tetovirati portret ženskog konja na vanjskom dijelu lijevog bedra. Nadolazeća 2014. godina rezervirana je opet za dekorativne ispune i ponavljanje nekih boja koje su izgubile intenzitet. Vraćam se na desnu ruku. Iako sam prije tri godine mislila da sam s tom rukom gotova, u međuvremenu sam shvatila da imam još praznog prostora i da ga želim dekorirati. Biram sljedeće motive: bodež, trešnja, lubanja i oko s trepavicama. Tog trena mi se čini da sam uistinu riješila pitanje desne ruke, iako povremeno još provjeravam jesam li zaista završila s njom.
Zaboravljeni detalji Posljednja ovogodišnja tetovaža predstavlja dvije ptice, navodno zaljubljene, a nalazi se na stražnjem dijelu bedra desne noge. Riječ “navodno” koristim jer nigdje u kontekstu te slike nije stajalo da su ptice uistinu povezane na taj način, no meni se to tako čini. Slika je inače motiv s božićne razglednice 1960-ih.
Oko lijevog boka imam desetak zvijezda različitih verzija i dimenzija. Njihova sadašnja svrha je obilježiti mjesto neke sljedeće tetovaže, ali i biti dio te buduće kompozicije. To što sam ih zaboravila očito je pokazatelj da nemaju neko veće značenje u mojem životu. Leptiri na desnoj nadlaktici iz faze “križića”, tj. mustri za heklanje ne doživljavam da postoje jer su se stopili s okruženjem. Okruženje u tom slučaju simbolizira veće tetovaže u boji koje su došle naknadno.