Priča sa Zarezovog i Kultipraktikovog natječaja "Prozak" za najbolju prozu autora do 35 godina starosti.
Na stolu u Daytonu babuške su složene u gusjenicu. Alma ih je ostavila da se pretvore u leptira i odlete na Majevicu. Stanari koji ne vole podrume također su poput gusjenica, zakukuljuju se u stanovima za vrijeme opće opasnosti. Kad padne mrak, zure u sijevanje na brdu, odijevaju kapute kao dlakava krila, pretvaraju se u crne leptire pa u jatu jurišaju na svjetlost. Predvečer ne vidim rastopljene zgrade. I one se pretvaraju u leteće kukce i srljaju na vatru koje trne na planini. Dok ostali u skloništima igraju poker međusobno, gubari poker igraju s Majevicom. Planina uvijek pobjeđuje.
Majka me budi na rani sabah, vodi me adži Nurudinu jer ona mora biti u kasarni u vojničkoj kuhinji. Prije je kuhala za ljude koji s Majevice ispaljuju projektile. Pozdravljali smo ih kad su se vozili magistralom prema planini, netko s dva, netko s tri prsta. Sad hrani gubare koji na krilima nose zlatne ljiljane.
Miris Nurudinove kahve osjećamo već sprat niže, miriše poput nagorjelog drveća i zemlje, kao orasi i pepeo na lijehama u bašti. Adžo završava jutarnji namaz. Drži dlanove u zraku pa njima prelazi preko lica. Izgovara molitvu i zatim ih stavlja preko mojeg lica. Dlanovi mu mirišu na cimet.
„Alah je na njih pustio blagoslov.“
Prima mi lijevu ruku i preko nje stavlja desnu, kao da su svezane, i pritišće mi ih pod prsa.
„Reci 'Ja Rabb' i kaži što ti je na srcu.“
„Ja Rabb, ne dozvoli da danas ostanem bez svijesti.“
S mandale uzima fildžan, nudi mi rahatlokum. Odmahujem glavom i otvaram usku bočicu. Moj vrat je cijev slanog bunara u koju ulijevam vodu s Kiseljaka.
„Mršav si i vjetar te raznosi po Stupinama. Kad se oznojiš, gubiš vodu, sol se taloži i izjeda te, uništava krv. Zato se rušiš. Ti si kao Tuzla, ležiš na slanici. Kad smo iscrpili vodu, grad je počeo tonuti.“
Gledam kako tetka Zahira na sunđer ulijeva Čarli. Adžo Nurudin zaustavlja dah, pruža ruku oko naslona stolice i s klupe uzima knjigu. Svi su u stanju opreza, kreću se graciozno, jer razvučenog tijesta ima po cijelom stanu, vuče se po stolovima i kadicama i visi s naslona stolica poput satova Salvadora Dalija. Bit će sirnica, bureka i krumpiruša. Moja majka, kuharica, ne zna napraviti pitu kakvu peče supruga adže Nurudina.
Alma joj pomaže prati suđe. Teta Zahira balončiće sapunice stavlja na Alminu ruku. Alma promatra mjehuriće, male planete uronjene u dugine boje. Oči su joj opet crne rupe. Puše u sapunicu, dio balončića otpuhuje na adžu i mene. Kako svjetovi pucaju, tako se Alma smije. Crne rupe razaraju planete. Njezin smijeh zvecka kao tanjuri, miriše na sapunicu i ima okus vode s Kiseljaka.
„Puniš se elektrolitima kao akumulator u Yugu. Lice ti je kao da si popio kiselinu.“, kaže Adžo, govori neka ne osjećam bijes zato što me zovu Melez. Kaže da se Tuzla ponosi takvima, miješanima.
„Naučili smo se voljeti jer smo različiti. Kad nas tuku, razjarimo se kao rudari iz Kreke. Zato ni vojska ne smije u grad.“
Kažem mu da razumijem. Uniforme koje gledamo na televiziji u skloništu viču i dižu pesnice, poput Mastikose, ali ne mogu nam ništa, zatvoreni su u kutiji kao Mastikosa u kockicama.
„Naš je grad tvrdoglava koza, zbaci svakoga tko joj zajaši na vrat.“
Odlaže fildžan i čita mi iz knjige Meše Selimovića.
„Meša je Tuzlak. I u jeziku i vjeri bio je melez, kao i ti. Ateist koji se moli.“
Moja škola nosi Mešino ime.
Nakon podneva zgrade guta smog, zakukuljuju se u magli i zatim se tope. S Almom i tetkom Zahirom u podrum nosim pite. Adžo ostaje u čahuri u potkrovlju, oprašta se dodirom dlana, čeka metarmofozu. Ne boji se ni soli ni granata. Skriva se sam, on je gubar.
U podrumu dječaci razmjenjuju gelere. Iz džepa vadim svoj. Oznaka dvadeset na njemu odgovara broju našeg stana. Nije uspio naći put do njega. Dječaci stručnjaci upozoravaju me da uz dvadeset nedostaje jedinica, da je broj zapravo sto dvadeset, zato nije završio u našem stanu. Mijenjam ga za komad repa granate. Taj izgleda kao rebarca školjke. Pružam ga Almi. Stavlja ga među puževe kućice poredane po veličini. Alma voli školjke jer su građene bez greške. Voli i šišarke i suncokrete.
Tetka Zahira dijeli nam pite i prženice.
Zgradu uskoro hvata groznica, guta previše gelera, šrapneli se talože na beton. Trese se kao moje tijelo kad se u njemu nakupi natrij. Zgrada je živa. Nije svjesna nas koji smo dolje, u podsvijesti. Mi smo potisnuti, žudnja smo koja želi van, a ne smije. Zgrada javu i misli dijeli samo s Nurudinom i leptirima.
Televizor govori da će opća opasnost potrajati. Galamu zamjenjuje muk. Stanari su uvukli ticala. Rečeno je sve važno. U kutiji gledamo kako pada ćuprija u Mostaru. Strah je zarazan. Alma se neće zaraziti, do nje ne dopiru osjećaji drugih. Mene bolesti lako hvataju. Sklanjam se od straha, trčim Nurudinu u mrak potkrovlja. Nagone zatvaram u podrumu. Adžo mi govori zašto se ne treba bojati mraka.
„U tami uši su mačje, hvataju zvukove kao radar, a oči kao u psa, vide duhove.“ Urarskim pokretom popravlja ciljnik na snajperu. Usmjeren je u zvijezde. Noć je mračna i kroz njega gledamo galaksiju, bijelu traku preko neba. Iza nje je jezgra Mliječne staze. Adžo Nurudin govori mi od čega je sazdan svemir i opisuje središte galaksije.
„To je crna rupa koja proždire obližnje zvijezde.“
Pomislim na Almine oči dok se rasipam poput soli.
***
Nikola Leskovar (Mostar, 1983.) završio je studij hrvatskog jezika i književnosti u Rijeci. Živio je u Tuzli. Radi kao novinar i lektor u županijskom tjedniku Varaždinske vijesti. Član književne udruge Katapult. Objavljivao u fanzinima i časopisima Sloboda, Zarez, Ulaznica, Književnost uživo, u zbirci Izvan koridora – najbolja kratka priča 2011. Dobitnik je 1. nagrade Slavko Kolar za kratku priču-satiru (2015.)