Debitantska pjesnička zbirka slavonske pjesnikinje
Kad uzmem prvi puta neku knjigu u ruke, nakon razgledavanja naslovnice prelazim na impressum, a potom na bilješku o autoru. Što se tiče vizualnog dijela, radi se o nekakvim linijama horizonta koje bi trebale konotirati naslov zbirke, a koji je već intrigantniji. U bilješci o autorici stoji da je rođena 5. ožujka 1974. godine u Otoku gradu, da se školovala u Vinkovcima i Osijeku, da je po zanimanju upravni referent i... da je “sklonost poeziji, kao recipijent i kao autorica počela pokazivati vrlo rano. Da posjeduje opus od gotovo 700 pjesama, ne ubrajajući rane radove. Da objavljuje u elektronskim medijima i da je poezija njezina velika ljubav i neizostavni dio života”. Provincijske početničke fraze stida i skromnosti rekli bismo. A zbog nemuštog pogovora stanovite M. T. koji je na razini domaćeg uratka iz hrvatskog za 8. b razred (pisala mama) ne vrijedi mrčiti zaslon. O čemu se onda radi? Prijehavši na fejsbuk, zadovoljstva svega rad, na djevojku iz Otoka naletio sam tad... naime, zapeše mi za oko te njezine ne odveć lirske, ne odveć nježne, ne odveć mucave i uzdrhtale pjesme-bodeži, onako nazubljene (grafički) s desne strane spremne posjeći i zarezati i do samih kostiju.
Linija ove poezije, često je linija tijela, tog jedinog staništa svih lirskih “nemira i čežnji” te će ono u nemalom broju ovih pjesama biti predmetom pjesnikinjinog bavljenja njim, boravljenjem u njemu i izvan njega dok je pjesma međuprostor; Arijadnina nit, “jagodice kao dekubitus, posječeš ruku, krvariš iz prsa”... međuprostor između Zemlje i neba po kojemu bi se također dalo pisati “kad bi bilo imalo mudrije, ali nije...”
Odbijanje riječi Uronjenost lirskog subjekta u prazninu (naizust), u bešćutnost svijeta (a kada je bilo drugačije) porodit će pjesmu dojmljivu, snažnu, a nemoćnu (Šutnja nakon plača, Molitva prst upire u nebu/nikad se ne javi). Pa, iako će decidirano “odbiti riječ”, odbit će i vjerovanje u smrt pjesme. Cijela zbirka prožeta je tom tipičnom “početničkom” opsjednutošću poezijom i njezinom pozicijom unutar spleta idioma, lirskih fraza, i naglih pokreta duše koji bi trebali biti ono što se obično zove nadahnućem te s druge strane šuma vaseljene, vlastite krvi i živčanog sustava. “Postoje dva zvuka od kojih čovjek ne može nikada pobjeći; jedan je taman, dubok i podmukao, to je šum vlastite krvi. Drugi je visok, piskutav i histeričan, to je rad živčanog sustava”. Ova poezija kao da je smještena između ta dva zvuka, a njezina linija je lirsko ja zavitlano, odbačeno na pusto žalo gdje ne preostaje ništa drugo do “stopalom crtati kuću od pruća”... Hladni stisak, Dodiri, Aura za auru, Moje oči... tijelo, tijelo tijelo... u oceanu vječnosti, bitka, nebitka, tubitka… gubitka... “kako god okrenuli pješčani sat/isto teče.... sličniji smo bogu/no što mislimo“. Od djevojčice do žene (Aura za auru) kratki je presjek Zrenja E. Jong kojega je motto: “gotovo uopće ne ličnost, ili žena, zasigurno ne još jedna poetesa, nego...“ Robert Lowell o Sylviji Plath. Velika Erica, koju tako posesivno priviše na svoje sise feminističke kokoši (čit. pizdologinje), napisala je tu veličanstvenu poemu, spjev ženinu tijelu, ne upuštajući se u pseudopoetsku raspravu s onom šovinističkom svinjom (čit. mudologom) R. Lowellom. Ivana Vanja Babić je i ličnost, i poetesa, i žena; “(odavna sam odrasla i zdrava)”. I to što s gotovo četrdeset godina objavljuje tek prvu knjigu ide u prilog ovoj tvrdnji. Uostalom, tko je ikada u(s)tvrdio tu starosnu, generacijsku, spolnu liniju poezije osim jalove gerontokracije (pjesnički bardovi, nezamjenjivi, neuklonjivi... ustvari nedojebivi) i ginekokracije (tzv. žensko pismo). U slučaju ove pjesnikinje tog tzv. ženskog pisma nema ni u tragovima ni u tagovima. Jer, ako je nešto pisano ženskom rukom, onda je to žensko pismo, a ne, štajaznam, klinasto. Dakle, riječ je o svojevrsnoj tautologiji. Na stranu što se ponajčešće radi o kurcu od ovce, tj. oksimoronu.
Pjesma o nelagodi A kad napokon zapjeva o ljubavi, bit će to pomoću očiju dok je tijelo i ovdje u prvom planu. Pjesma je to o nelagodi zbog nedefinirane ljubavi jer ljubavnicima je uvijek tako; svatko ganja vlastite osjećaje, orgazme, dok je Lavandina krv stanovito prenošenje lirskog subjekta na objekt u potrazi za smislom izvan samoga sebe. Ali i tamo je tek “cijeđenje hematoma/na dno sasušena srca”. I, mada se, laganim iščitavanjem ovih stihova, može učiniti da to pjesnikinja tek pjesnikuje (lirski sitničari), ona će u pjesmi Vrata, prilično osviještena i izbrušena poručiti: “poeziju treba pustiti/iz uveza/utisnuti na čelo”.
Egzistencijalna tjeskoba dominanta je u svijetu koji se namršten budi i ište od nas suze i koji često i nije najugodnije mjesto za biti u njemu čak i onima s povećim laktovima, kamoli onima s ogromnim srcem otvorenim za svačiju bol i jezu. U pjesmi Arijadnina nit “pjesma je međuprostor... pjevanje uvijek ide do kraja / hazarderski ulaže/ stečeno/ne želi/...pjesnici su rođeni/da bi znali prepoznati klupko/ne vraćaju se početku labirinta/ne utječu drugoj prilici...“ Nakon tisuće i tisuće livada i stotina tisuća pjevača i pokušaja pjevanja, ovaj pjev se ne doimlje već ispjevanim, opjevanim... Jer, hrabrost je ili nesmotrenost bosim nogama uputiti se po trnju do cvijeća. To je vrlina sluđenih u potrazi za istinom i ljepotom smisla... Zato je Pjesma za Ellen poput kasnog ljeta, rane jeseni, dozrela do iščeznuća u opalom lišću koje više na mari za boju krošnje... da bi sve završilo rastankom bez suvišnih riječi i osjećaja; “Vidiš, sve lakše odlazim/više mi leđa/ne bode/tvoja zjenica“. I tu se zbirka završava. Nakon toga čitati iznova i iznova.