Nedostaju mi rijeke
Sve ove dane me proganja ta misao
poput stiha iz pjesme koju se
ne usuđujem napisati –
nedostaju mi potoci
i vodopadi, mali, oni još manji,
najmanji, da se jedva
vodopadima mogu zvati
Nedostaju mi rijeke -
od Radobolje što je tekla
pokraj porodične bašte u Ilićima,
gdje sam naoružan komadom stakla
i viljuškom vezanom za vrh štapa
lovio prebrze pastrmke,
do Pasjeg potoka u Kentakiju
gdje bi mi lososi jednako hitro bježali
i rijeke Fraser u Kanadi
gdje ću glavu umalo izgubiti vadeći
onu prokletinju od bijele jesetre
Široke, poput rijeke
u rodnom gradu
koju sam prelazio
tako što mi je voda dopuštala
da hodam od obale do obale
ne oduzimajući disanje
ali oduzimajući dah -
od nje sam jednom spasio patku,
krila su joj bila slijepljena od ulja
i struja je bespomoćnu nosila
Nedostaju mi i one koje
bih mogao preskočiti, s kamena
na kamen do onog jednog mjesta
gdje nedostaje kamen ili dva,
tu bih zastao i onda se zapitao
da li da se izujem
i bosonog spustim u vodu
ili ne – skinuo bih cipele,
ne da ih sačuvam već da osjetim
vodu, da osjetim rijeku i njeno dno,
dijelove nje koji nisu voda,
milina proticanja
i silina nedostajanja
sve to želim iznova dotaći
prije nego što se sve u vodu pretvori.
Na koju stranu želiš
Gledaj na koju god stranu želiš, okreni se i gledaj
Otvori bočicu, istresi pilule u šaku, sasvim dovoljno
Nikada previše
Neka ipak boli
Mora da traje čak i kad prestaje
Na putu ništa ne smije da stoji,
nikakva pitanja bez odgovora
Gdje bi bila
šta bi radio
ko bi se ubio
Koliko imena bi bilo dovoljno promijeniti
i dovraga zašto
Bolivija je još uvijek divna i surova
baš kako je Cassidyjeve kosti u tim planinama pamte
i snijeg, prokleto je svako njegovo ime
i svako može bit savršeno
zato skini te haljine
skini hlače
skini suknje i majice
pocijepaj ono ispod njih,
neka ne ostaje ništa, obrij se do kože
zamišljaj najdivljijeg konja da te čeka dok to činiš
da te poznaje po mirisu, po muzici, po nekom imenu
zakorači u ledenu vodu potoka, neka te ta bol podsjeti
na one koji ne mogu spavati po noći, svjetla gradova
ti se u maglovljenjima ukazuju, više ih se i ne sjećaš
kako bi trebala
Ko će ti osušiti stopala tada?
Napiši svoja pisma, uradi to polako,
doživi vrhunac tako
Sanjaš brvnaru kraj izvora, a bude te
neonske svjetlosti budućnosti koja je otrovala planetu
i sada nam preostaje samo da odumiremo lagano
sve manje po redu
sve više u muci
i od toga postajemo gadniji
Plamenovi su boje krvi
neka podsjećaju zašto je bolje da nisam tamo
zašto nikada neće postojati ovdje
Neke je muka natjerala
da spale gradove
ali ih to ne čini manjim zlotvorima
Granada u Nikaragvi im neće oprostiti
Lorka je streljan
Flamenko je muzika
Vožnja
U autobusu broj 27, sadašnjost nisam u stanju
razdvojiti od budućnosti ili prošlosti
Misli su prebrze,
predivna crna žena na stanici, propušta autobus
u kojem se vozim svakoga jutra. Kao da ne zna
da sam jedan od Podzemnika,
da mi je mokrim šapatom tajna džeza otkrivena
Dočekao sam noći u San Francisku, davno je bilo,
Jack Kerouac Aleja se zvala drugačije
i umjesto haikua, krasili su je kamioni i smeće
Dočekao sam jutra u ruševini od Mostara
Svi mi barem jednom umiremo mladi
sada na to mogu gledati smireno, sa osmijehom,
misao kao uvod u onu koja slijedi -
Za doručak ćemo jesti cvijeće, sačuvao sam
i kolače za dane kada odlučiš da mi otkriješ
tajne meskalina. Otvorićeš prozore-balkone,
pozdravićeš jutra razmičući
zavjese gradova u kojima nisi bila nikada prije
Postaje toplo neizdrživo i divno a onda prasak
odjednom sam na berlinskom aerodromu
stojim u redu, čekam neko pomijeranje,
dovodi je službenik, gura donekle zainteresovano
njena kolica, hvatam se kako zurim u taj osmijeh
i crte lica, pokušavam zamisliti kako iz njene
perspektive ta invalidska kolica izgledaju,
meni nezamislivo, baš kao što ona divno izgleda.
Pobjegao sam u suprotnom pravcu.
Svaka priča, ako potraje dovoljno, okončava se
sa smrću. Slažem se. Odsanjao sam i cestu
u ruševini od Mostara i opet, u trenu, daleko sam
od svega toga, u autobusu broj 27. Možda bih
mogao pronaći sjedište ako se potrudim
Spuštam pogled, Mendoza Silvia, C. to joj je ime,
to piše na bijeloj narukvici, na njenoj desnoj ruci.
Sjedi mirno, na trenutke sklopi oči kao da zaspe,
čuva tašnu, pa se trzne i uspravi tijelo.
Stanica na kojoj je ušla zove se po nekoj bolnici.
Još malo ću se igrati verzijama njene priče
i napustiti autobus prvi. Sunčane naočale i ulice,
opet sam na cesti.
A ti, hajde pleši sa mnom,
otkrićemo pokrete koje je moguće izvoditi samo
na kuhinjskom podu. Ovo srce lutajuće crne mačke
zaraslo je poput gušterovog repa
iz avlije u kojoj sam rastao – nikad više isto,
pa ipak, teško da će ikada moći drugačije.
Zavjese
Neko od njih sedam vrišti:
Chicago, Chicago, Illinois!
Svud po podu je odjeća
Vrijeme je da se zapitaš
gdje su tijela
a vrijeme je, u odsustvu,
usamljeno i prestrašeno,
dok nismo
bili pažljivi,
promijenilo oblik
i sad je od njega nastala rijeka
Prije toga su se razbolile boje
Da je pravo vrijeme
pitao bih te
koliko je besmislen
tok misli onoga
koji ne razumije
ono o čemu razmišlja
I da li je
majmun na ramenu
ili je na grani
ili je majmun u
zastorima što se pomijeraju
Nije ni počelo a ti se
već žališ da ne vidiš
dovoljno jasno
Šta rade?
I čija je ono ruka na
njenom stomaku?
Prsti se pomijeraju uz bedra
Srebre li se to već kapljice?
Pa ni ja nisam toliko brz -
razmišljam -
koliko tvoje pažnje
sve ovo zaslužuje
Telepatski ti govorim
da je nekad bolje kad
stvari nisu najjasnije
Ali koliko ih je?
čujem tvoje mokro
u svoje uho:
da mi je prebrojati
ko tu šta pije i guta
ko najviše uživa
i dovraga šta li će raditi
sa onim japanskim noževima?
Fino sam ti govorio
da ćemo sakriveni
iza zavjesa preko puta
vidjeti puno bolje
Mala kazaljka i ptica
Vrijeme za još jednu meditaciju
i na granu slijeće poznata ptica –
iako nadohvat ruke
uvijek je previše daleko;
njena pjesma
nepodnošljivo tužna i neodoljiva -
poput rijeke na Aljasci čije su obale od leda
a ona i dalje teče kristalno lijepa i smrtonosna;
ili onog sela do kojeg možeš stići
samo ploveći dugo malom barkom
uz Rio San Juan
Ta ptica je sudbina u strahu sitnog sata
i niko nikog ne spašava
Ima li onda smisla pričati o ljubavi?
Telefonski razgovori koji su te budili
šta su stvarno uradili?
Nikog nema
da se ne ukaže na horizontu
Gradilišta na sve strane, stalno nešto prave.
Unapređivanje svega osim života samog -
to je arhitektura dvadeset i prvog vijeka;
i kazaljka presuđuje tik,
i presuda je tak,
osmijeh traje trenutak, život želi vječnost,
glad je istina, oblak samo vješta obmana
Mjesec zna slušati dok je mlad
ali sada je mrtav pijan
i romanse su spremne za raspadanja
- srce će zabilježiti sve u detalje -
od čega smo stvoreni,
zbog čega tjerani,
šta je od nas ostalo, u šta se pretvaramo
dok sanjamo planine i šume u kojima
se sretni gubimo i zaboravljajući
da smo progonjeni,
spremni za sat
koji su odredile mala kazaljka i ptica
shvatajući da je to savršen scenario za odlazak
Katarina
Sjećaš li se, bila je zima
Mostar podnošljivo hladan
dok je iza tebe ostajala tišina
i nijedna riječ na mojoj strani
nijedna da mi suzu
iz oka prolije
ništa da ti izbije smrt iz ruke
I prije toga su bile zime,
i nismo znali šta da radimo
sa svojim golim tijelima
pa nismo ništa ni radili
Svakim danom
ću se ipak sjećati
kako si u podstanarskoj sobi
skinula maramu
raspustila kosu
dok sam se uvlačio u postelju
najstidljivije moguće
gaseći svjetla
svoje požude
čekajući da bude prekasno
da ti se beskrajno mogu vraćati
baš kao što to činim sada