Prošli tjedan sve su crne kronike objavile vijest o električaru koji je zaboravio isključiti strujni napon, pa je popravljajući instalacije u nekoj zgradi ostao na mjestu mrtav. Istraga je utvrdila da je poginuo zbog nepažnje i da je za svoju smrt odgovoran isključivo on. Taj električar bio je moj susjed Stjepan, gospodin star šezdesetak godina, koji je u našoj zgradi uvijek slovio za mrzovoljnog tipa, luđaka s kojim nije preporučljivo ulaziti u rasprave, ali ne zato što je opasan, nego, tek tako, jer zna biti neugodan i jer se, na kraju krajeva, s njime ništa ne može dogovoriti.
Prošli tjedan umro je gospodin Stjepan. Kako je moguće da električar s četrdeset godina radnog iskustva samo tako zaboravi isključiti struju? Osim toga, uvijek sam ga doživljavao kao perfekcionista koji se poslu posvećuje u potpunosti. Sjećam se brižnosti kojom bi prao auto: mackao bi ga satima, usredotočivao se na svaku mušicu sa stakla, svako ptičje govance, toliko da bi auto nakon pranja blistao apotekarskom čistoćom.
Zašto je Stjepan bio nepažljiv? Kako mu se dogodila ta početnička omaška? Suptilno sam to pokušavao doznati od njegove supruge kada sam joj dan prije sprovoda donio bombonijeru i domaće mandarine. Srećom, bio sam dovoljno sućutan da zadržim za sebe svoju sumnju na samoubojstvo, što mi se u cijeloj priči činilo nekako najlogičnijim.
Ha, kako! Ne znaš ti mog Stipu, otpila je duboki gutljaj vode pa nastavila. Moj ti je Stipa bio najbolji čovik na svitu! Slušaj što ti kažem, najbolji! Ali isto… Bio ti je on luđak svoje vrste! Rukom je zaklonila lice, zgrčeno od boli s primjesama bijesa. Njezin brat, brkati i proćelavi čudak, samo je sjedio i ispijao kavu s hladnoćom u očima i brku.
Dan prije smrti bio mu je rođendan, a Nataša mu je kupila budilicu, onu tamo! Vidiš, onu tamo? Tik-tak, tik-tak. Čuješ kako je glasna?
Da, baš je glasna! Tik-tak, tik-tak. Budilica je bila stvarno glasna.
Znaš da ona već pet godina traži poso! Piše ministarstvu, piše ovom, piše onom, učlanila se u stranku i ništa pa ništa! Radi gamad bez diplome, a ona bila najbolja na godini pa ništa! To ti je naša država, to ti je žabokrečina u kojoj živimo! To ti je naše stanje stvari…
Kimao sam glavom u ritmu kazaljke. Tik-tak, tik-tak.
I poklonila ona Stipi budilicu! I lego Stipa u deset, navio budilicu, a za uru vrimena probudilo ga ovo kucanje. Tik-tak, tik-tak.
Probudilo ga… Ponovio sam za njom.
Tik-tak, tik-tak. Probudio se i nije mogo dalje spavat! Kažem ja njemu pa jadan ne bio pa daj odnesi to nekamo, baci kroz prozor ako treba! Ali ne, kaže on da će se prije on bacit kroz prozor nego da baci budilicu! Da je to njegova Nataša kupila, da kakav bi on bio otac da to baci, i leže ti on i ne može zaspat.
Glavom mi je odzvanjalo: tik-tak, tik-tak, tik-tak, tik-tak.
I ne bi ti on mene poslušo za ništa! Rađe neću cilu noć oka sklopit neg bacit tu budilicu, tako ti on meni kaže! Jer da Nataša ima poso, ne bi on, kaže, dobio budilicu, dobio bi on zlatni Rolex pa bi se u njemu šepurio da ga svi vide… Al ovako, trpit će on ovo šta ima jer ako Nataša može trpit nepravdu, može i on budilicu, pa makar mu to bilo zadnje u životu! A ja ti ga samo gledam i ne mogu k sebi doći.
A vi, jeste je i vi trpjeli? Pitao sam pristojno, a kazaljka mi se učinila sve glasnijom, imao sam dojam da je moj glas šapat naspram njezina tiktakanja. Tik-tak, tik-tak. Tik-tak, tik-tak.
Ma popila tabletu i zaspala ko beba! A i da nisam, ne bi ti ja ovog luđaka ostavila sama u sobi, ne bud lud! Ha-ha! Ne bud lud!
Udarila je u smijeh.
Brat ju više nije ni pratio. Dapače, počeo je listati novine, potpuno nezainteresiran i bez trunke empatije.
I nije ti on uopće spavo! Cilu noć je to slušo! Tik-tak, tik-tak. I ja mu ujutro rekla pa nemoj na poso, pa nađi zamjenu, pa toliki ljudi su ti dužni uslugu, al ne, ode ti on na poso, a kad ne spavaš nisi zdrave pameti! Sve i da si najnormalniji, ne misliš svojom glavom. I tako ti je on zaboravio isključit struju i umro.
Naglo se uozbiljila. Piljila je u budilicu mutavim pogledom. Tik-tak, tik-tak.
Njezin brat digao je pogled s novina, pa upitao sestru je li možda pomislila da on namjerno nije isključio struju. Da se namjerno ubio?
O, kako te nije sram pomislit uopće tako nešto, đubre jedno odvratno! Moj Stipa da se namjerno ubio? Pa on bi dušu dao i za mene i za kćer! Sram te bilo! Da imaš ženu i dijete, drkadžijo jedna, znao bi kakve grehote i budalaštine govoriš! Sram te bilo!
Urlala je na njega, a budilica gotovo da se nije čula.
Ubila ga je ova država! Ova crna jama u kojoj živimo! A ne da se sam ubio moj Stipa. Moj Stipa da se sam ubio…
Oprosti, sestro, oprosti, molim te! Preklinjao ju je poput malog djeteta, a ona je briznula u tihi plač, zagrlila ga i suzama počela oblijevati njegovo rame. Milovao ju je ljubeći joj kosu i sljepoočnicu. Oprosti, sestro, neću nikad više!
U prostoriji je zavladala jeziva šutnja popraćena tihim jecanjem i tiktakanjem. Iz spavaće sobe uskoro je izišla Nataša. Bila je bosa, u ružičastoj pidžami, bez šminke i grudnjaka, imala je crvene oči od plača i raščupanu kosu od spavanja. Disala je ubrzano, pogledala nas i kao da joj je laknulo što nas sve vidi. Moram priznati da mi nikada nije bila tako lijepa, možda zbog njezinih sitnih stopala i bradavica koje su se nazirale kroz poluprozirnu pidžamu, a možda jer ju nije bilo briga što sam ovdje i što ju vidim u ovom stanju. Prepao sam se da bi mogla pomisliti kako sam lud što čavrljam s njezinom majkom i zanimam se za detalje smrti njezina oca, pa sam počeo razmišljati o odlasku. Smirila se, prošetala pored nas, uzela budilicu i nježno joj izvadila baterije. Tiktakanje je prestalo.
Kada je zatvorila vrata sobe, među nama troma zavladalo je nešto nalik na život, čovjek bi pomislio da smo stari drugovi. Susjeda je brata i mene ponudila bombonijerom i mi smo je žvakali u opuštenoj tišini. Gotovo da sam se usudio upitati: gospođo, ma je li moguće da se vaš muž zaboravio zbog nespavanja? Gospodine, a zašto mislite da Stipa namjerno ne bi isključio struju?
Ali samo sam pio vodu i gledao kroz prozor. Zamišljao sam kako Nataša izgleda dok spava. Poželio sam otići u sobu, leći pored nje, čvrsto je zagrliti i disati s njom u ritmu kazaljke.
Tik-tak, tik-tak, tik-tak, tik-tak…