Donosimo ulomak iz romana u nastajanju, pod radnim naslovom Emigranti
Zapadna Njemačka 1984.
Kišnog popodneva krajem veljače Timi Dollinger ušao je u minhensku podzemnu željeznicu, linija broj 3, na Implerstrasse u smjeru Univerziteta. Vagon je bio poluprazan, sjeo je i otvorio knjigu. Na sljedećoj stanici u vlak je ušao Johannes Boss i smjestio se pored Timija, pažljivo ga je odmjerio nekoliko trenutaka a onda mu se obratio – Hej, znam te s fakulteta!... Studiraš književnost, je li tako?
Timi podigne pogled s knjige koju je držao na koljenima. – Jest, točno je. Studiram.
- Ja sam apsolvent – nastavi Johannes Boss.
Timi se tada prisjeti njegovog lica, viđao ga je među studentima, u kantini, možda, ili negdje drugdje.
- Aha – reče.
- Johannes – reče Boss i pruži ruku. Timi je prihvati. – Drago mi je, Timi – reče.
- Što to čitaš?
- Mao Ze Tunga – odgovori i pokaže naslovnicu.
- Njegovi izabrani govori – reče Johannes – Stari glupi čovjek koji je pokretao planine – doda s osmjehom. Timi ga pogleda upitno. Nije bio sasvim siguran da li mu se ruga.
- Vrlo zanimljivo štivo… Čitao sam ga dosta. Mogu ti posuditi još neke njegove stvari. Jesi li čitao Carlosa Marighellu?
- Marighellu nisam, ali me zanima, svakako.
- Posudit ću ti Priručnik za gradsku gerilu i Za oslobođenje Brazila, te se knjige danas teško nalaze, jer…
Huk podzemne željeznice priguši Johannesove riječi. Timiju se ućini kao da jeziva buka dolazi iz dubine zemlje, iz same jezgre, suštine svega što postoji.
- Imam i Maovo Služimo narodu – nastavi Johannes kad je hučanje u tunelima jenjalo.
- Dobra literatura – reče Timi Dollinger.
- Sad sam se sjetio. Bio si prošle subote na tribini o novoj socijaldemokraciji. Govorilo se o Rudiju Dutschkeu i Ulrike Meinhof. Bio si tamo, zar ne?
- Jesam, da.
- Zanima te socijaldemokracija?
- Da. Svi lijevi pokreti općenito.
- To su prave stvari.
- Tako je – potvrdi Timi. - Zanima me studentski pokret šezdeset i osme, pa Frakcija crvene armije, bilo je to vrijeme borbe, puno nade.
- Frakcija, hm… Premda danas više nisu u modi, ali u mnogim stvarima bili su dobri.
Vlak uđe u stanicu Universität. Izašli su zajedno i dok su hodali preko perona, Johannes upita: Ideš na predavanje, jel’ tako?
- Da – reče Timi.
- Imaš li vremena za jedno pivo?
Timi pogleda na sat. – Pivo, zašto ne? Imam nekih petnaestak minuta – reče.
- Odlično. U blizini ima jedno dobro mjesto.
Bio je to jedan od onih susreta kakvim počinju prijateljstva, slučajan i spontan, a u isto vrijeme opet nekako proračunat. Ušli su u jeftinu pivnicu, sjeli su za stol, otresli mrvice i pepeo sa stolnjaka i naručili dvije krigle piva.Nisu otišli na nastavu, razvili su priču o revolucionarima, o Frakciji crvene armije, Direktnoj akciji, gradskoj gerili i komandosima svih vrsta. Gorljivo su razgovarali, zatim su naručili još jednu rundu piva.
Dovršavali su treću kriglu kada Johannes reče: Da li bi, možda, želio upoznati prave gradske komandose?
- Što, stvarno ih poznaješ?
- Aha. Neki drugovi su trenutno u Münchenu… Točnije, tu su neke drugarice.
- Zbilja? – Timi Dollinger podigne obrve - Vrlo rado bih se upoznao s njima. Ili bar s nekima od njih.
Johannes ga pogleda u oči, nije mogao proniknuti Timijev tvrdi pogled. – Da li si pouzdan? – upita.
- Sto posto.
- Pazi, izdaja se plaća glavom.
- Možeš mi vjerovati – reče odlučno.
- Hm… Jesi li slobodan preksutra ujutro?
- Jesam.
- Ne. U stvari, hajde da se već sutra nađemo. Noćas još jednom razmisli o svemu pa mi sutra potvrdi. Još uvijek možeš odustati, kad ih jednom upoznaš, a znajući tko su oni, nema povratka. Nema natrag. – ispali Johannes.
- Nema problema.
- Ti bi im se mogao svidjeti.
Timi Dollinger rođen je u Berlinu. Imao je svega dvije godine kada je 1961. podignut Berlinski zid, a slučaj je htio da je on s majkom ostao u Zapadnom, a otac u Istočnom Berlinu. Tako da je oca vidio samo na fotografijama. Odrastao je u siromaštvu i oskudici, majka mu je bila prodavačica u dućanu. Godinu dana nakon završene osnovne škole stariji drugovi nagovorili su ga da ode na brod. Ukrcao se u Hamburgu na brod za rasute terete kao mali od palube i plovio nekoliko godina. Vidio je svijeta i oluja, mornarskim žargonom rečeno: vidio je Kubu, Kinu i Koreju. Čudno je, ali na povratku s posljednjeg putovanja, baš iz Kine, našao je u brodskoj biblioteci pohabani Conradov roman Crnac s Narcisa koji je pročitao za svega dva dana. Zatim ga je pročitao još jednom prije dolaska u luku, jednostavno ga nije mogao ispustiti iz ruke. I kao da je klatno njegova života doseglo suprotnu točku, on je nakon dugog života na moru odlučio studirati, upisati fakultet. Širinu oceana zamijenio je skučenom studentskom sobom.
Nakon majčine smrti preselio je u München k rođaku koji je radio u Gradskoj kanalizaciji, i upisao književnost na Univerzitetu. No nakon nekog vremena kada je zaista pokušavao predano studirati, osjetio je dosadu u čistoj književnosti, brzo su mu dosadili Goethe i Heinrich von Kleist, zadnja knjige lijepe književnosti koju je pročitao bila je Kleistova Markiza O. Onda se naglo zainteresirao za lijeve pokrete, komunizam i anarhizam, čitao je literaturu i posjećivao tribine. U njemu se opet budio stari avanturistički duh.
Početkom ožujka, nekoliko dana nakon susreta u pozemnoj željeznici, Johannes Boss upoznao ga je s Monikom Schikaneder i Alejandrom Griessman.
Susreli su se pod golim krošnjama na Rotkreuzplatzu. Puhao je hladan sjeverac, a na nebu se pojavilo blijedo sunce. Monika je nosila zelenu postavljenu jaknu, a Alejandra vjetrovku i vunenu kapu na glavi, kosu je splela u dugu pletenicu koja joj je padala niz leđa. Uopće nisu izgledale kao opasne ilegalke, dapače izgledale su kao studentice nekog otkačenog, umjetničkog fakulteta. Nakratko Timi je na Alejandrinom licu naslutio nešto kao osmijeh, ali kao da ga je brzo izbrisao ledeni vjetar.
Otišli su u iznajmljeni stan, na trećem katu stare stambene zgrade u Jutastrasse.
Stan je oskudno namješten, tek stol i četiri stolice, kauč, kuhinjski elementi, u spavaćoj sobi krevet i plakar, mali Grundigov televizor na pomoćnoj stolici bez naslona. Zidovi čisti i bijeli, rolete spuštene do pola.
Monika otvori hladnjak, uzme četiri limenke pive i odnese ih na stol u najvećoj sobi. Ostali posjedaju za stol i na kauč, zapale cigarete.
- Jesi li na našoj strani? – preko ramena upita Monika, otvarajući limenku i nehajno ode do prozora.
- Naravno. Zar bih inače bio ovdje, s vama? - reče Timi.
- Ne bih vam doveo bilo koga. Nikakvog foliranta. Tip je pravi – ubaci se Johannes.
- Stigle smo sa sjevera – reče Alejandra. Podigla je noge na kauč, savila koljena i privukla ih do brade obujmivši ih rukama. U desnoj ruci držala je cigaretu.
- Plovio si morima? – nastavi Monika.
- Aha.
- Zvat ćemo ga Mornar – reče Alejandra.
- A ti… nisi Njemica? – upita je Timi.
- Ne, Mornaru… Majka mi je Peruanka. Moj stari je radio u Peruu, tamo sam rođena.
- Zgodno… A što je tvoj stari tamo radio?
- U ambasadi.
Timi, odsada po Alejandrinom "Mornar", posegne za limenkom, otvori je i otpije pozamašan gutljaj.
- Došle smo ovamo da opljačkamo banku – reče Monika. Odmakne se od prozora i sjedne na bočni naslon kauča.
Timi podigne obrve, iznenađeno.
- Stiže nam jedan drug iz Zapadnog Berlina, preko Essena, kao pomoć. Ipak, nemamo dovoljno ljudi… Nemamo vozača.
- A ti, Johannes? – upita Timi.
- On neće sudjelovati u akciji. On nam zasad samo osigurava logistiku – reče Monika.
- Eh, nije više kao prije. Nismo se mogli obraniti od novih ljudi, trebali smo samo odabrati prave. A danas ih možeš izbrojiti na prste.
- Pa evo Timija. On je okej – reče Johannes.
- Znaš li voziti? – upita Monika.
- Znam – reče Timi.
- Treba nam vozač – nastavi ona – Planiramo akciju s dva automobila. U jednom bježimo, prelazimo u drugi nekoliko ulica dalje.
Timi ih pažljivo odmjeri, svo troje. Izgledali su mu nestvarno, nespojivi sa zadatkom koji su sebi zadali. Ali u njima je bilo neke nejasne hladnoće koja ga podsjeti na ludilo.
Nakratko osjeti kolebanje, ali onda shvati da je došao trenutak i da nema natrag, te da mora učiniti prvi korak, iznova zaploviti oceanom.
- Pristajem, ja ću voziti – reče.
- U to ime, živjeli – reče Alejandra i podigne limenku piva.
Čekali su da iz Zapadnog Berlina stigne Holger Froebe, četvrti član grupe. U međuvremenu istraživali su moguće mete napada, ulice oko bankovnih poslovnica, radno vrijeme, osiguranje. Od oružja imali su revolvere Lima 9, Firebird i jedan Tommygun te nešto metaka. Holger Froebe trebao je donijeti još oružja i streljivo. Timi i Johannes otišli su automobilom izvan grada na pusta polja pored Isara, isprobati oružje. Nešto kasnije isto su uradile Monika i Alejandra.
Sredinom ožujka Timi se našao s Alejandrom na tržnici u centru. Uzeli su dvije espresso kave, oslonjeni na pult s bočne strane kioska. Gledali su podnevnu gužvu na tržnici.
- Sve ovo oko nas je privid. Lažni život. Hrpa luđaka koji glume da su normalni, da su sretni. Gade mi se, svi skupa. Zar ne vidiš koliki su bolesni? – reče Alejandra ogorčeno.
- Pravo stanje stvari je zapravo ratno stanje – reče Timi.
- Ispod privida, ispod površine vodi se okrutan rat. Svinje! – nastavi Alejandra ljutito.
Na njezino lice bez šminke padala je olovna svjetlost oblačnog dana. Mogao je vidjeti sitne kapilare na njezinim očnim kapcima.
- Nekad smo bili na vrhu moćnog vala, mladi su željeli da nam se pridruže. Mnogi su hrlili u naše redove. Birali smo, uzimali samo najbolje. Danas više nije tako, uspjeli su nas suzbiti. Policijske svinje su terorom zaplašile ljude. Ostali smo samo mi, najuporniji… Dolaze nove generacije sve manje svjesne o čemu se radi. Sve manje svjesne kako kapitalistička mašinerija njima manipulira.
- Manipulacija… Zato moramo izdržati… Da im pokažemo put i da ih probudimo iz zimskog sna – doda Timi.
- Tako je. Ovo oko nas nisu ljudi. Ovo su zombiji.
Oboje zašute, rezignirano.
- Monika je otišla u Essen, pričekati Kurta. Pokušava mu se ubaciti, znaš. Slaba je na njega, a nema dečka – nastavi Alejandra nakon par minuta.
- A tako…
- Ali mislim da je on uopće ne doživljava. Često je nervozna, možda i zbog toga… Ponekad je ljubomorna. Čak i na mene.
- Dječja posla – reče Timi s osmijehom.
- Ponekad se ponaša kao šiparica, iako je najstarija od nas. Gdje joj je revolucionarna zrelost! Osim toga moji su starci po uvjerenju ljevičari, a njezin je stari bio u nacističkoj partiji, na funkciji u NSDAP-u. Odležao je par godina nakon rata. Sve to je frustrira. Kao da se želi na neki način osvetiti ocu. Pitam se koliko je iskrena s nama.
- Ima svoje čudne trenutke kad ju je teško razumjeti – reče Timi.
- Mornaru, hajdemo u stan. Nije sigurno dugo ostati na ulici. A tamo se možemo malo opustiti.
- Važi – složi se Timi.
- Uzet ćemo hrenovke za ručak.
Otišli su u stan podzemnom željeznicom. Vodili su ljubav na bračnom krevetu iznad kojega je visila uokvirena grafika, prikazivala je sunce na zalasku, jarkocrveni krug na sivom nebu.
Timi je dotad spavao samo s jednom ženom. Zbilo se to u njegovoj dvadesetoj godini na posljednjem putovanju brodom. Dotad nije imao uspjeha s djevojkama, jednostavno mu nije išlo. Na brodu, slušajući priče i hvalisanja ostalih mornara počeo je patiti zato što nikada nije upoznao tjelesnu ljubav. Dok su bili usidreni na Tajlandu jedne je večeri sam krenuo u grad, čvrsto odlučivši da će izgubiti nevinost pa kud puklo da puklo. Popio je par viskija za hrabrost, a onda odšetao u kvart javnih kuća. Želio je izabrati djevojku koja će mu se bar malo dopasti i tako učiniti čitavu stvar lakšom.
Dok je hodao ulicom sa crvenim fenjerima, cure su mu mahale i dobacivale, a on je odabrao jednu koja mu se učinila zgodnom. Rekla je da se zove Anouk, a ime je vrlo moguće bilo lažno. Ušli su u kuću, iznutra podijeljenu na male boksove s madracima na tlu, i bili gotovi za desetak minuta. S vremenom njezino je lice izblijedilo u njegovom sjećanju.
Dok je prvi put s Anouk bila više tehnička stvar, kao posao, sada je zaista osjetio tijelo drugog bića pored sebe, toplinu krvotoka, lupanje srca. Noć u Tajlandu pripadala je jednom drugom, prošlom vremenu, a sada je uz njega ležala Alejandra i bio je spreman za nove, velike stvari. Revolucionarna borba pala je na njihova leđa, sve je bilo u njihovim rukama.