Tisuću kancelarija visoko, tisuću mržnji duboko

Michael Marmot je epidemolog koji je do ideje da se počne baviti istraživanjem utjecaja društvenog položaja na naše zdravlje i dugovječnost došao tijekom svoje kliničke prakse. Bilo mu je evidentno da ljude osim genetskih predispozicija podjednako snažno prema zdravlju (ili bolesti) usmjerava i nešto drugo. Ono što je vidio u svojoj je knjizi Sindrom statusa objasnio slikom u kojoj paradiraju predstavnici različitih društvenih slojeva, od najsiromašnijih do najbogatijih, to jest od najneobrazovanijih do najobrazovanijih, i od ljudi s najmanje utjecaja pa sve do gore, do ljudi koji ga imaju u društvenoj hijerarhiji najviše. Pa piše kako su izgled i zdravlje rapidno rasli kako se približavao vrhu socijalne tabele. To ga je nagnalo da se poduhvati svoga istraživanja, iako je pretpostavio (i imao pravo) kako bi za njegove terenske pronalaske bolji sluh mogli imati neprofesionalci negoli ljudi iz struke, čija je pozornost posve usmjerena specijalističkim vidovima sagledavanja ovoga problema, npr. medicinski stručnjaci koji se bave proučavanjem stanica itd., iako je stvar očita – ljudi koji su na društvenoj ljestvici visoko imaju niži koeficijent smrtnosti i bolesti. Dugovječniji nisu samo ljudi koji žive životnim stilom bogataša, nego i ljudi koji žive u skladu sa svojim izborima – Marmot nije slijep za ovu drugu vrstu bogatstva, koju, narodski rečeno, nikakav novac ne može kupiti, nego su to svi oni koji se u vlastitim životima ne osjećaju komforno, koji ne biraju uloge koje će igrati.

Sama sebe opisuje kao štrebera koji će se s puta prije vratiti s tabelama u vezi nečega što ga trenutačno intrigira nego li s albumom punim fotografija (što su, zapravo, također tabele, samo šarenije), i tu bismo se s njime zbilja mogli složiti – u njegovu pristupu ima one okorjele profesorštine po kojoj je naše doba tako poznato – vjerojatno se nikada u povijesti nije ovoliko klanjalo profesorskoj pameti kao danas, ona je Zlatno tele naših vremena. No u njegovoj dabrovskoj upornosti i temeljitosti krije se i jedan od ključnih pozitivnih elemenata njegova rada (kao, uostalom i pokoja mana, poput razvučenosti i prenavljanja). Marmot je, naime, svojim istraživanjem pokrio dobar dio našeg planeta, sve je provukao kroz niz temeljnih orijentacijskih točaka, a domaćim bi čitateljima mogli biti signifikantni njegovi porazni nalazi iz Središnje i Istočne Europe (tzv. Nove Europe).

Imao je prethodnika, radilo se o čovjeku iz svijeta politike, senatoru Danielu Patricku Moynihanu, i njegovoj “navici da govori ono što smatra istinom”, a koji je svojedobno proučavao gospodarstva svih republika SSSR-a i uvidio da u svima njima stopa smrtnosti raste zapanjujućom brzinom; iz toga je zaključio da je Sovjetski Savez bolesno društvo koje će se raspasti za nekoliko godina. Ono što je Marmota spočetka najviše iznenadilo bili su nalazi koji su se radikalno razlikovali od uvriježenih mišljenja: uobičajen je stav da su direktori skloniji srčanim oboljenjima od nižih činovnika i kurira na dnu hijerarhije; međutim, rezultati su govorili drukčije – što ste niže na društvenoj ljestvici tako se povećava i rizik od srčanih bolesti. Iako živi “stresno”, direktor je zapravo mnogo “mirniji” od svojih podređenih jer je količina hijerarhijskog pritiska što ga podnosi na njegovom stupnju ljestvice manja, on ima veću kontrolu nad svojim životom. Zašto niže rangirani više puše (što, opet, generira oboljenja) objašnjava da gotovo sav novac koji ti ljudi zarade ode na druge stvari, i da je cigareta malo samopovlađivanje u životu ispunjenu lišavanjima.

Ovdje je naravno zanimljivo što ljude dovodi do njihova mjesta u društvu na kojemu se toliko puši, i Marmot piše kako je sve moguće reducirati na genetičke razlike – što, naravno, opet, nije politički korektno jer to znači da se društvene klase genetički razlikuju – no “razlog zbog kojeg trebamo izbjegavati genetičko objašnjenje zdravstvenoga gradijenta nije njegova nepopularnost, nego neistinitost”. Marmot raspravu nakon toga nastavlja u stilu da statistika pokazuje kako su ljudi s najviših položaja u prosjeku viši pet centimetara od ljudi s najnižih položaja, što bi trebao biti argument u prilog tezi da naslijeđena biološka forma određuje naš položaj na društvenoj ljestvici, no do golemog porasta visine u posljednjih stotinu i nešto godina došlo je zbog promijenjenih uvjeta života – danas je manje pothranjenosti, djeca bolje obrazovanih jednostavno žive u kvalitetnijem okruženju. Svi parametri danas su veći nego prije samo pedesetak godina. IQ mjeren po koledžima posljednjih godina znatno je veći nego onaj učenika iste dobi otprije samo pet desetljeća. Te dvije visine rezultat su promjena u okolini, a ne genetskog naslijeđa. Dakle, vrlo je važan “način na koji organiziramo naše živote ili ih za nas oblikuje društvo” jer upravo to utječe na naše zdravlje, kao i na zdravlje ljudi oko nas.

Po Marmotu, treba biti bistra voda u kojoj je moguća oplodnja visokog tipa, ona koja porađa potencijalni intelektualni rast – iz njega proizlazi sve drugo. Stvar je u mozgu. Bela Hamvas je u Sarepti pisao o tome kako nam, pod uvjetom da se izvrgnemo nekom obliku discipline, na raspolaganju stoji oko šest tisuća svjesnih, vedrih dana. Pitanje je sad koja će vam vrsta bogatstva dati taj osjećaj bez kojega nema zdravlja. Marmot je podsjetio u Sindromu statusa i na tu drugu, materijalno neizrazivu vrstu kraljevskog osjećaja. No ona je rezervirana, kako je duhovito (ili vidovito?) rekao Hugo Pratt, na ljude kojima sudbinu ne možeš pročitati iz dlana, jer im parametri nisu od ovoga svijeta. Ovima ostalima je po britanskom znanstveniku bolje da se drže sigurnih okvira domestikacije, da budu odlikaši, pa možda i oni jednog lijepog sunčanog dana izrastu pet centimetara (gore i dolje) te omaste brk.

Personifikacije zla

Francois Fejtö, Bog, čovjek i njegov đavao, s francuskoga prevela Ivana Šojat Kuči; Alfa, Zagreb, 2007.

O čemu govorimo kada govorimo o zlu? Budući da svi narodi imaju “svoga” vraga (ili su ga više puta tijekom povijesti vidjeli), pogledajmo kako su neki znanstvenici protumačili Seta i Horusa u egipatskoj mitologiji. Podjela na dobro i zlo, prema njihovom mišljenju, političko je pitanje, pa je Set kao bog gornjeg Egipta u doba helenizma postao simbol zla, kao posljedica borbi između gornjeg i donjeg Egipta. Kod Egipćana je, dakle, s godinama zlo definirano kroz najobičniju političku borbu; metafiziku se poslije dopisalo politici; povijest pišu pobjednici. Danijel Dragojević pisao je kako su ljudi nekoć znali kako vrag izgleda, i da je to znanje danas izgubljeno. Mi živimo u svijetu bez sjena, a one su omogućavale vizualizaciju Đavola. Za Elaine Pagels on je samo konceptualizacija preko koje definiramo svoje neprijatelje i sukobe koje imamo s njima. To je jednostavno percepcija onih koje nazivamo “drugima”, negativ definicije ljudskosti.

Francois Fejtö rođen je u susjednoj Mađarskoj, no od 1938. živi u Francuskoj. Bio je veliki prijatelj s Morinom, Camusom, Malrauxom, a zajedno sa Jean-Paulom Sartreom prosvjedovao je protiv sovjetske intervencije u svojoj domovini. Znači, on je osjetio zlo na svojoj koži, i tema Đavla prirodno mu se nametnula kao izazovna – sam zapisuje kako nije siguran u njegovo postojanje, i pita se nije li ovdje više riječ o maski, metafori, odnosno noćnoj mori. Elaine Pagels rado je u vezi s postojanjem Zloga citirala Sörena Kierkegaarda: “Nesvjesna veza moćnija je od svjesne”.

Bog, čovjek i njegov đavao nadovezuje se na esej što ga je Fejtö objavio još 1960. pod naslovom Bog i njegov Židov, i sam autor ističe da ga, prije svega, zanima povijesna pozadina teme, to jest na koji je način došlo do antropomorfne slike Boga i njegova protivnika Đavola. Iako samog sebe ne smatra dijabologom, niti vjeruje u đavolovu osobu, nego se zaustavlja kod doživljaja tih “likova” kao članova dijade koja je u temelju misterioznosti ljudskog života općenito, napose je bio zainteresiran za prikazivanje sila “koje djeluju u svim povijesnim razdobljima, a ne samo u našoj civilizaciji. Utjelovljen je u različitim imenima, poput Sotone, Šejtana kod muslimana, Demona kod Grka i Rimljana, Lucifera na Zapadu, ili Belzebuba...” a tim je likovima zajednički nazivnik – personifikacija loših sila u čovjekovu usudu. Njegovo istraživanje kreće od starozavjetnih parabola u kojima se Đavao pojavljuje, te preko Isusa i djelovanja prvih apostola, svoju temu obrazlaže kroz Origenov opus, kroz Erazma Roterdamskog, Voltairea, Machiavellija, komunizam, nacionalizam, fašizam i svjetske ratove. Zaključak Boga, čovjeka i njegova đavla svodi se na konstataciju kako Đavao ne postoji kao osoba, nego je riječ o metaforizaciji izvornog žrtvenog jarca koji na sebe preuzima sve naše propuste i pogreške: “sve što čovjek ne može i ne želi priznati. Njegova personifikacija – koja predstavlja mračnu stranu čovjekova srca – poslužila je kako bi se Boga oslobodilo od svakoga zla koje možemo uočiti u svijetu što ga je on stvorio. Đavao postoji kao tehnika koju je osmislila Crkva nakon raskida s judaizmom: sotonizacija neprijatelja omogućuje nam da opravdamo mržnju koju prema njemu osjećamo, nasilje koje mu želimo nanijeti”.

O djelovanju tih mračnih sila pisao je svojedobno i jedan autor danas nastanjen u Rovinju. Radi se o Miri Glavurtiću koji je kroz knjige Pakao i Sotona iznio niz povijesnih zapisa (ili racionalizacija) s Đavlom u glavnoj ulozi. Uz knjige Elaine Pagels, poglavito The Origin of Satan, te tekstove Jeffreyja Burtona Russella objavljene pod naslovom The Devil: Perceptions of Evil ovo je značajan doprinos promišljanju mračnih sila naše podsvijesti; Fejtö insistira da zlo trebamo potražiti u ljudskom srcu, tamo je njegovo pravo rodno mjesto. Naravno, budući da je riječ o temi koja je prošla brojne umjetničko-filozofsko-teološke prerade, lijepo je sjetiti se nekih od njih. Recimo, Swedenborga, koji je naglasio kako se anđeli nalaze u našoj svijesti, ili Czeslawa Milosza koji je vraga opisao kao Immanuela Kanta, ali u patuljastom obličju. Osim tih manje ili više povijesnih to jest religioznih interpretacija zla, vrlo su zanimljive i neke ezoterijske. Na primjer, ona Renea Guenona, koji je napisao svojevrsni vodič kroz Danteovo djelo. Po njemu opna od koje se sastoji svijet je (barem) četverostruka, a vraga ne treba ni probati tražiti na površini, on djeluje iz dubina. Đavao je i Isusu obećao još jedan susret, a grčki je romanopisac Kazantsakis taj zadnji randezvous upriličio na samom kraju Isusova života, tijekom njegove muke na križu. Isus je tada morao pobijediti želju za svjetovnim životom. Van Gogh je to nazvao namještajem koji se ispriječio na Isusovu putu. Iz toga se dade zaključiti kako je pouzdan lijek protiv zla u putu ispunjenom samoprijegorom, a da je dio lošega smješten u našim samougađanjima. Crkva simbolizira i čovjekovu potrebu da pobijedi zlo, a nju, kako zapisuje Bela Hamvas, treba graditi slobodom i slobodno. On doduše, dopisuje i slijedeću zagonetnu rečenicu: “Moje carstvo grade moji neprijatelji, protiv mene, zato će ono biti dobro izgrađeno”. Vidiš ti vraga!