Tito, fašizam i kazalište

U Hrvatskoj se, točnije rečeno u Zagrebu, u posljednje vrijeme često prosvjeduje. Nedavno smo imali prosvjed građana protiv gradnje na Cvjetnom trgu; u subotu, 9. veljače, na Trgu maršala Tita održala su se čak dva prosvjeda. Jedan je organizirala “građanska inicijativa za povratak imena Kazališni trg zagrebačkom trgu nazvanom imenom zločinca maršala Tita” Krug za trg. S druge strane trga, ispred Muzeja za umjetnost i obrt, zbio se kontraprosvjed u organizaciji Mladeži antifašista Zagreba pod parolom “Fašizam, ne hvala!”. Prosvjedi, pogotovo oni koje organiziraju građanske inicijative i udruge te koji prolaze u miru važan su dio demokratskog društva. Naravno, ni tada nije svaki prosvjed isti. Razmotrimo stoga dva oštro suprotstavljena prosvjeda u vezi s Titom i pokušajmo odrediti koji bi stav trebali prema njima zauzeti – ako bi ga uopće trebali zauzeti. Naravno, po logici stvari jasno je da će se naš stav zapravo odnositi na pitanje – za ili protiv Tita.

Inicijativa i suprotstavljene strane

“Građanska inicijativa” kao razlog prosvjeda navodi sljedeće: prvo, Tito je ratni zločinac, drugo, Hrvatska se mora suočiti sa svojom komunističkom prošlošću, treće, žrtve režima zaslužuju barem simboličku kompenzaciju i, četvrto, veličanje zločinca zapreka je napretku demokratskog društva. Sve u svemu, trg treba preimenovati. Zahtjev se dodatno legitimira pozivanjem na deklaracije Vijeća Europe i Hrvatskog sabora o osudi zločina totalitarnih komunističkih režima. Spomenimo da je već prošle godine Ivo Banac izjavio kako “treba preimenovati ne samo zagrebački trg nego i sva mjesta diljem Hrvatske gdje postoji takvi nazivi”, a sada su Krug za trg odlučno poduprli komisija Hrvatske biskupske konferencije Iustitia et pax priopćenjem kako je “nedopustivo da vlasti ništa ne čine u odnosu na komunističke zločine” i još jednom osuđujući Tita kao ratnog zločinca krivog za desetke tisuća nevinih žrtava, te Zdrug udruga hrvatskih političkih zatvorenika. Uskoro je reagirao Margelov institut, navodeći da je “preimenovanje Trga maršala Tita otvoreni početak fašizacije zemlje”.

S druge strane, protiv prosvjeda i Kruga za trg snažno se izjasnio predsjednik Stipe Mesić te niz javnih udruga i pojedinaca: Savez antifašističkih boraca i antifašista RH, Židovska općina, Socijalistička radnička partija Hrvatske, Ljevica Hrvatske, ali i Ženska mreže Hrvatske, Ženska infoteka, udruga Romi za Rome, Srpski demokratski forum, Odbor za ljudska prava Karlovac, udruge homoseksualaca, lezbijki i ostalih seksualnih i rodnih manjina, Klub studenata Istre Mate Balota, povjesničar Tvrtko Jakovina, zastupnik Milorad Pupovac, te druge udruge i javne osobe. Situacija se prividno zahuktala: vjerske zajednice, političari, akademici, udruge građana i pojedinci svrstali su se u međusobno suprotstavljene rovove; na samom prosvjedu došlo je do pokušaja sukoba i četiri osobe su uhićene. Inače, u prvoj polovici devedesetih pred Gradsko poglavarstvo Grada Zagreba stavljen je prijedlog o preimenovanju Trga maršala Tita u Kazališni trg. Prijedlog je tada odbačen nakon Tuđmanove intervencije, što je nedavno naveo Bandić, otpisavši prosvjed kao “dio demokratskog folklora”.

Dva argumenta protiv fašizma

Za početak, moramo navesti neke povijesne činjenice. Prvo, Josip Broz Tito vrlo je vjerojatno odgovoran za zločine koji mu se pripisuju, riječ je o ratnom zločincu i diktatoru koji je zasnovao jednoumnu četrdesetpetogodišnju vladavinu. Drugo, tijekom devedesetih ovdje je vladala kapilarna prožetost društva nacionalšovinizmom, klerikalizmom i primitivizmom koji su se donekle nadovezivali na povijesni hrvatski fašizam utjelotvoren u NDH. Sjetimo se ovdje i Tuđmanovog ugledanja na Francov klerofašistički režim. Treće, povijesni hrvatski antifašizam predvođen komunizmom porazio je povijesni hrvatski – i strani – fašizam. Sada slijede dva argumenta protiv fašizma koji donekle govore za Tita; prvi je više realpolitičke, a drugi idejne prirode. Prvi počiva na povijesnoj analizi, a drugi je komentar činjenice da se pod antikomunizmom često krije fašizam.

Prvi argument: antifašizam predvođen Titom spasio je Hrvatsku od povijesne katastrofe. Naime, pretpostavimo da je jedina hrvatska politička artikulacija krajem Drugog svjetskog rata bila NDH, tvorevina koja je zločin institucionalizirala kao svoj cilj i u čijoj je samoj biti bio zločin (napomena: ovdje nećemo dokazivati tu činjenicu, no argument stoji i bez te kvalifikacije!). Osim partizana predvođenih Titom, jedina druga znatnija snaga su bili četnici, nacionalšovinistički i genocidni srpski pokret koji se, međutim, u svijetu uspješno reklamirao kao antifašistička “Jugoslovenska vojska u otadžbini”; u SAD-u su čak tijekom rata izlazili i stripovi s junacima đenerala Draže. Uzmimo sada u obzir ugled koji je Srbija imala nakon Prvog svjetskog rata, činjenicu da su joj kao nagradu – i alternativu Jugoslaviji – nuđene dvije trećine sadašnjeg hrvatskog teritorija, te moralno pravo koje bi imala nakon ustaških masakra. Hrvati bi apsolutno i bez ostatka bili označeni kao “genocidan narod”. Za usporedbu, navedimo da je Njemačka za kaznu nakon Drugog svjetskog rata izgubila trećinu povijesnog teritorija, a iz Istočne Europe prognano je trinaest milijuna Nijemaca uz golemi broj mrtvih. Potpuno je jasno što bi se dogodilo u Jugoslaviji – velikosrpska ideja bi potpuno trijumfirala. Granice bi se moguće povukle po ideji “homogene Srbije” Stevana Moljevića, a posljedice za Hrvate kao narod i Hrvatsku kao političku zajednicu u bilo kojem smislu bile bi katastrofalne. I ovdje leži golema povijesna zasluga Tita, jer, koliko god pokušavali razdvojiti antifašizam od Tita, činjenica je da je vođa antifašista bio upravo Tito. Drugim riječima, Tito je spriječio da Hrvatska bude u velikoj mjeri zbrisana s lica zemlje, dobar dio stanovništva poklan, a ostatak prognan u maleni bantustan koji bi eventualno funkcionirao kao autonomna srpska pokrajina. Osim toga, Titovom zaslugom Hrvatska je kraj Drugog svjetskog rata dočekala na strani pobjednika nad najvećim zlom koje se pojavilo u svjetskoj povijesti, čime je stekla golemi ugled i spasila se pred licem povijesti. Prema tome, Titova zasluga je trostruka: spasio je Hrvatsku pred srpskim šovinizmom, postala je pobjednik nad paklom, a ne sudionik pakla fašizma, a 1944. ZAVNOH ju je definirao kao državu.

Drugi argument: kao idejni sklop, kao pokretačka ideja društva, fašizam je materijalizirano samo zlo. U svojoj povijesti fašizam se smrtno sukobio s komunizmom i antifašizmom koji ga je pobijedio; Rastko Močnik u djelu Koliko fašizma? kaže da je antifašizam bio djelatna solidarnost među ljudima i među narodima naspram laži nacionalističke i šovinističke retorike. Ovdje se treba osvrnuti na razlikovanje antifašizma i komunizma. Naime, antifašizam je u Hrvatskoj bio predvođen komunizmom. Razlikovanje antifašizma i komunizma omogućilo bi nam da prihvatimo antifašizam kao osnovno civilizacijsko dostignuće, a komunizam osudimo za njegove zločine. Prvo, upitno je, je li to razlikovanje tijekom ratnog perioda moguće. Drugo, jugoslavenski komunizam je sa svim svojim zločinima bio neizmjerno benigniji od jugoslavenskih fašizama. Pritom nikakav argument nije navođenje broja žrtava: fašizam je donekle vladao nekoliko godina, a komunizam četrdeset i pet. Pedeset godina vladavine fašizma neupitno bi predstavljalo smak društva. Treće, kao idejni sklop komunizam je duboko humanistička, progresivno-emancipacijska ideologija koja otvara utopijski horizont slobode, i tu činjenicu nikakve lažne inkarnacije ne mogu oboriti.

Krug za trg i fašistoidnost

Vratimo se zahtjevu Kruga za trg za promjenu imena Trga Maršala Tita. Prva povijesna činjenica koju smo naveli je da Tito jest zločinac; stoga se čini potpuno opravdano tražiti promjenu imena trga s njegovim imenom. No, iz dosada rečenog, možemo zaključiti da svatko tko na javnom prostoru artikulira antikomunistički diskurs treba zadovoljiti dva uvjeta, ako želi da njegov zahtjev razmotrimo kao legitiman. Prvi uvjet koji trebamo postaviti je da i kod onoga tko podnosi zahtjev i u cjelokupnoj javnoj sferi postoji duboka svijest o Titovim antifašističkim zaslugama bez kojih Hrvatske vjerojatno danas ne bi bilo. Drugi uvjet je taj da ni kod predlagatelja niti u javnoj sferi, u društvu u cjelini, ne postoje primjetne fašistoidne tendencije. Drugim riječima, to znači da je nužno provedena javna rasprava o ulozi hrvatskog fašizma, antifašizma i komunizma, te da je u velikoj većini društva postignut konsenzus o povijesnoj istini. Tek tada jedan antikomunistički zahtjev može pošteno biti i artikuliran i prosuđivan.

Upravo ovdje inicijativa Kruga za trg potpuno pada. Za početak, u organizacijskom odboru je poznati revizionist Josip Jurčević. Udruga i prosvjed su centripetalnom silom privukli političke harlekine, otvorene fašiste, ostatke nacionalističkog režima i populističke ideologe. Na prosvjedu su tako bili Zdravko Tomac, don Anto Baković, Mladen Schwartz, Hrvoje Hitrec i Milan Ivkošić, čije prisustvo je dovoljno da diskreditira svaku akciju. General HVO-a Željko Glasnović prijetio je antifašistima nazivajući ih četnicima, uz povike da ih sve treba pobiti. Učestalo je bilo skandiranje “Jebala vas UDBA... Jebao vas Tito”, bila su prisutna ustaška obilježja. Don Anđelko Kaćunko je na svom blogu (angelo1.blog.hr) naveo, a u vezi s prosvjedom, da su Tito, Moša Pijade, Edvard Kardelj i Aleksandar Ranković – porijeklom Židovi! Ako i nije bio tako zamišljen, prosvjed se kompromitirao kao fašistoidna manifestacija. Uostalom, bilo koja inicijativa koja dopusti da se na prosvjedu u njezinoj organizaciji pojave navedeni likovi, teško se može nazvati građanskom. Njihovoj viziji hrvatskog društva bliži je Mile Budak i Hrvatska kao seljačko-tradicionalistička država uz pripadajuću ideologiju krvi i tla, posve u skladu s herderovskom fantazijom o narodu kao iskonskoj zajednici. To nas vraća na činjenicu na koju je ukazao Milan Kangrga: biti samo Hrvat još ne znači biti i čovjek. Odnosno, Hrvatom se – u ideologiji krvi i tla – čovjek rađa; imenica na-rod označava one koji su na-rođeni u istu zajednicu, baš kao i životinje u krdo, daleko od individualnost i građanstva. Da ne bi bilo zabune, neka bude jasno da navedeno važi za sve narode.

S druge strane, antifašistički prosvjed podržale su dvadeset i četiri udruge. Riječ je o nizu manjinskih udruga: homoseksualci, lezbijke, Srbi, borci za ljudska prava, ljevičari, Židovi, aktivisti(ce) za ženska prava, Romi i Istrani. Drugim riječima, svi “sumnjivi” u državi Hrvatskoj, diskriminirani, prezreni na svijetu i isključeni iz klasičnog šovinističkog hrvatstva. Sama činjenica da su se svi deprivilegirani osjetili ugroženi ovom inicijativom, te da su u Titu prepoznali simbol antifašizma kao nečega što im jamči opstanak, govori nešto o Titovom položaju i o organizaciji javne sfere u Hrvatskoj. Naime, govori to da ni približno ne postoji onaj konsenzus o kojem smo govorili. Premda je jasno upisan u hrvatski Ustav kao vrijednost na kojem je nastala hrvatska država, antifašizam je nešto što nije dovoljno osviješteno u društvu, daleko od toga da je provedena javna rasprava i postignut konsenzus o kojima smo govorili.

Naš današnji paradoks

Inicijativa Kruga za trg ne ispunjava, dakle, ni jedan od dva zahtjeva koji smo pred nju postavili: prvo, prisutno je neodgovorno povijesno sljepilo za Titove zasluge. To je katastrofalno i žalosno neznanje, no to je još ne čini fašistoidnom. Međutim, manifestacija održana 9. veljače je imala karakter fašističkog folklora, uključujući nasilje. Nadalje, zastupnici fašistodnih tendencija su vrlo brzo prepoznali inicijativu kao onu koja je “na njihovoj strani” i uskoro je inicijativa postala točka organizacije fašističkog diskursa. To se reflektiralo u – ovaj put zaista građanskoj – javnosti, koja je inicijativu također prepoznala kao fašistoidnu i oštro joj se suprotstavila. Ovim je pokazana i nezrelost zahtjeva za promjenu imena trgu i nespremnost hrvatskog društva na takav zahtjev. To je naš današnji paradoks: moramo se izjasniti za Tita priznavajući ga kao zločinca. Jer, zločin jest zločin, no riječ je o tome da pojam “Tito” ima takav simbolički kapital, takvo mjesto u hrvatskom imaginariju da je to ime nužno zadržati, te bi ukloniti ga značilo zaista prvi korak prema rehabilitaciji onih struktura koje su Hrvatsku 1941.-1945. gurnule na rub katastrofe, a tijekom devedesetih ozbiljno je ugrozile kao iole humanu, gazeći elementarna ljudska prava. Riječ je o strukturama mnogo goreg zla od onog koji predstavlja Tito. Jer, u Titu postoji značajan “udjel zla”, no, prvo, u Titu je veći udjel dobra i, drugo, Tito je uspješan protuotrov onima koji se – svjesno ili zbog manjka obrazovanja – zalažu za nešto što je zlo u cijelosti.

Ne možemo razmotriti zahtjev o uklanjanju Titovog imena sve dok svaki hrvatski desničar, svaki član Hrvatske kao političke zajednice, ne bude svjestan da je Hrvatska preživjela zahvaljujući antifašizmu, da njezina sadašnjost postoji samo zato što je u prošlosti konstituirana kao antifašistička država. Svijest o tome mora prožimati opću volju o kojoj je govorio Rousseau, antifašistička svijest kao osnovni interes političke zajednice. Kada bude ispunjen taj cilj, kada javna rasprava valorizira Tita u dobru i zlu, i kada zahtjev za promjenu imena definitivno ne bude povlačio fašistoidnost, moći ćemo razmotriti taj zahtjev. Upitno je koliko je to moguće u (kvazi)liberalnoj demokraciji, no možemo se nadati usprkos Churchillovoj izjavi o demokraciji kao “najmanje lošem od svih sistema”. Usput rečeno, Churchill je također ratni zločinac.

Kako reagirati

Konačno, možemo postaviti pitanje kako reagirati. Ovakvim ispadima ne treba davati previše prostora, javne diskusije o fašizmu dokazuju upravo moć fašizma. Moć stvara protumoć, rekao bi Foucault. No isto tako je bitno da autonomna javnost i nezavisna javna sfera prepozna i spriječi fašistoidnost gdje god se pojavi; to je temeljni uvjet za otpor. Zadatak je tim važniji iz razloga što se fašističke tendencije kod nas lako zaogrnu krinkom antikomunizma, viktimizacije, te – apsurda li – aproprijacijom pojmova svojih protivnika. Tako se na skupu Kruga za trg, na kojem je bilo i ustaških obilježja i prijetnji smrću, čulo pozivanje na Vijeće Europe, na ljudska prava i demokraciju. U konačnici, upozorava Močnik, fašizam apelira na ono najbolje u ljudima – na ljubav prema zajednici. Fašistoidnost može na duge rate spriječiti samo rekonstrukcija javnog prostora; u tom smislu možemo reći da i ne stojimo tako loše s obzirom na urgentan odaziv brojnih nezavisnih udruga. No s druge strane antifašistički prosvjed je bio malen; uz bivše borce svega nekoliko mladih ljudi. Tome su u neku ruku krivi i mediji, koji su prikazali suprotstavljene prosvjede kao “sukob političkih gerijatrija”. Time, ispravno, nisu dali prostor fašistoidnosti, ali su otvorili prostor relativizaciji i izjednačavanju fašizma i komunizma, a čini se da to zasad još znači i relativizaciju antifašizma, te time rehabilitaciju fašizma. Mediji nisu upozorili na taj lakopitki, dnevno-folklorni fašizam. No što očekivati od medija koji nikada ne upozoravaju na mnogo veći problem, problem od latentnog strukturnog fašizma, nevidljivog i disperziranog po mnogim mehanizmima odlučivanja.

Što se tiče reakcije političara, Bandić je “branio” Tita pozivanjem na Tuđmana; zanimljiv fenomen – jedna ličnost bez smisla za demokraciju brani drugu pozivanjem na treću. Sanader je šutio, što je posve u skladu s njegovom “voljom za moć” i Močnikovom primjedbom da je u novostvorenim državama povijest u ideologiji vladajućih prisutna na način dvostrukog poricanja: veći dio političke klase o povijesti ne želi ništa znati; glasne ekstremne frakcije propagiraju pak reviziju povijesti čiji je središnji element poricanje domaćeg fašizma. Zato treba tim više istaknuti ulogu Stipe Mesića koji je ovaj put iznimno ispravno reagirao i naveo dosta od povijesnih činjenica koje smo ovdje analizirali. No, dugoročno, društvo koje prepušta predsjedniku da sam upozorava na fašizam i vodi borbu s njim u dubokim je problemima. Potpuno je nevjerojatno da druge institucije nisu reagirale. Osim toga, potpuno je neshvatljivo da se – barem sudeći po medijima – nisu oglasile oporbene stranke.

Na samom kraju spomenimo još jedan originalni potez, ako je i od Jure Zovka. Zovko je na prosvjed došao noseći transparent “Kazalište je mrtvo, Tito je mrtav, živio Konzum”. Time je rekao istinu: unatoč borbama partikularnih ideoloških mikromoći, posve je jasno da ih sve na lancu drži globalna moć kapitala. Svejedno, avet fašizma treba sprječavati gdje god se pojavi.