Tito treći put u Labinu!

U jeku galopirajućih pregovora i dogovora između Grada Labina i Labin Art Expressa o postindustrijskom usudu budućeg podlabinskog Podzemnog grada u njedrima ex-rudnika (zasad tek virtualnog cyber-rudokopa kulture na planiranoj internetskoj platformi Underground City XXI, to jest na web portalu www.undergroundcityxxi.com) subalvonski ili bolje translabinski heroj Dean Zahtila smogao je volje, energije i sredstava da u partnerstvu s nizozemskom umjetničkom zakladom IICE (Amsterdam) i Antimuzejom Vladimira Dodiga Trokuta osmisli, organizira i ostvari bogat višemjesečni međunarodni “camp” program ovogodišnjega TransArt-a. Niz izložbi i performansa pod čarobnim štapom, odnosno čekićem velikog art-štriguna iliti artifexa Trokuta okončan je baš na Sve Svete (Halloween 08) predstavljanjem trojice Brajnovića, oca Marčela i sinova Tomislava i Petra.

Poetika obitelji Brajnović

Nakon performerskog i izložbenog predstavljanja Damira Stojnića, Trokut je na famoznu noć svih vještica i vještaca u Lamparnu doveo slavnog hrvatskog nadrealista i od Jehove postavljenog “veleposlanika kraljevstva nebeskog”, s rezidencijom navrh Golog brda nad Rovinjskim Selom, Marčela Brajnovića te njegove sinove Tomislava i Petra, poznate hrvatske suvremene umjetnike. Marčelo Brajnović je pored Ivana Kožarića i Miroslava Šuteja šezdesetih godina u paradigmu hrvatskog poratnog neonadrealizma unio bitne inovacije u vidu objekata, asemblaža, ready-madea s kojima je nadrealizam u Hrvata napokon “dobio zube” (kako je ispravno istakao Zidić prije nekoliko desetljeća, a ja ponovio u predgovoru izložbe Corpus delicti Anglo-Americae /Razdrta nebnica, u Rijeci i Zagrebu, na prijelazu iz 1990-ih u 2000-e). Vidjevši izuzetno zanimljive primjerke Marčelova slikarstva iz “nadrealističke” faze, Trokut je odlučio poetiku obitelji Brajnović predstaviti u Lamparni izložbom Oprosti im Bože jer ne znaju što rade – uz predavanje Marčela B. Vino i kruh nasušnji; zatim instalacijom i performansom najmlađeg od trojice Brajnovića, Petra (Opaši se, junače!) te projekcijom autorskih videozapisa To North Ireland and Back Tomislava Brajnovića. Putem “obiteljske”, transgeneracijske, nad-idiomske multimedijalne sinergije te trojice značajnih protagonista istarsko-hrvatske art scene postignut je intrigantan spoj/kontrapunkt biblijskih (religijskih, metafizičkih), nacionalno-traumatskih i globalno-anglosaksonskih umjetničkih vizura i kritički aficiranih transpozicija koje već godinama odlikuju njihove samostalne i zajedničke izložbene nastupe.

Muzej opsesije komunicira s Muzejom socijalizma

Kad bi Trokutov segment TransArt-a o kojem kanim nešto sažeto napisati trebalo nekako “opisati”, s nekoliko opskurnih, naravno, “tehničkih termina”, predložio bih otprilike ovakav naslov: SRAZ FRAKCIJE CRVENOG PERISTILA, IKONOGRAFIJE J. B. TITA, KOVAČKO-ALKEMISTIČKOG SRPA & ČEKIĆA I ISTARSKOGA PENTAGRAMA (48 – 68 – 08). Naime, nakon ljetošnje izložbe-aukcije ususret “konačnom rješenju” vječnih pitanja smještaja Antimuzeja te Muzeja suvremene umjetnosti Istre, znakovito nazvane Nahranimo spomenike dok su još živi, pod Trokutovim vodstvom u Lamparni su u brzu ritmu predstavljeni radovi protagonista Frakcije Crvenog Peristila, potom radovi u kovanom željezu porečkog autodidakta Refika Salijia Fike (Fikota, tako je po istrijanski!), a zatim i reprezentativna izložba Stojnićevih slika, kaleidoskopa, objekata i Istarskoga pentagrama (Anarhitektura – Astralografije – Pentagram). No, mene ovom prigodom više intrigira jedan zanimljiv performans koji su Trokut i Stojnić zajedno izveli u Lamparni, nazvan Ikonografija J. B.Tita – Tito u Labinu 3. put.

Naime, poznato je da je Trokut od 60-ih godina golemu energiju i znatiželju posvetio kompleksnim pitanjima umjetničke etnografije i ikonografije socijalizma, a posebice načinima prikaza markantna “lika & djela” Josipa Broza, uvijek “u blizini” likova i djela Lenjina, Trockog, Staljina, cijele plejade komunista, socijalista, anarhista... sve do terorista i art-frakcija oko kojih se dandanas vode polemike, ma koliko se kopalja na njima i oko njih već polomilo! Trokutov Muzej socijalizma predstavljen je 2000-ih na više izložbi, u Szeemanovoj selekciji Krv i med, zatim u Rijeci, u suorganizaciji Antimuzeja i Galerije OK (MMC d.o.o. Rijeka) te napokon u Labinu. Bliski susret sada već pokojnog Haralda Szeemanna i V. D. Trokuta desio se upravo u Labinu, prije nekoliko godina, u organizaciji Labin Art Expressa. Muzej opsesije komunicira s Muzejom socijalizma, a paleoindustrijski, rudarski i buntovni štih i topos Lamparne i cijelog Podlabina dušu je dao za misterijsko crveno-frakcijsko uprizorenje spleta simboličnih kontroverzi oko relacija komunizam-socijalizam-anarhizam-fašizam, sa svim spojevima, šizmama, frakcijama, s “poljupcima i udarcima”! A sve se to u Lamparni sabilo pod smrtno ozbiljnim pogledom Augustinčićeve brončane biste J. B. Tito, prekrivene patinom i mrljama vremena, bačene u antimuzejsko “podzemlje”! Elem, tandem Trokut/Stojnić ovako je koncipirao i izveo taj herojski “sukob na ljevici”:

Sukob na ljevici

Na stage je položena industrijska paleta, a na nju je instaliran improvizirani postament od naslaganih sjedalica. Na to je postavljeno Augustinčićevo brončano poprsje (J. B. Tito). Sa svake strane pozornice su drvene stepenice. V. D. Trokut penje se stepenicama, zdesna, i u ruci nosi čekić. Čekićem udara “po glavi” JBT bistu, pri čemu proizvodi zvuk sličan zvonu izvikujući “Josif Visarionovič Staljin!”. Za to vrijeme Stojnić na platnu iza njih kači figuricu raspeta Krista (bez Križa) obojenu u crveno (inače akvizicija iz Trokutove zbirke Frakcije Crvenog Peristila), tako da iz daljine podsjeća na vulvu s jajnicima (čime Stojnić simbolizira načelo ženskosti, upućuje na Sveti graal, Mariju Magdalenu itd.). Trokut i dalje lupa Tita u glavu izvikujući “Lav Trocki!”. U džepovima Stojnićeve košulje nalaze se jabuke, pa izgleda kao da ima ženske grudi (motiv hermafroditizma, “iluminirane” androgine “queer” seksualnosti, onkraj podjele spolnih uloga) i kreće se prema publici noseći srp. Vadi jabuke iz džepova na grudima i siječe ih srpom na pola, po širini, tako da se na polovicama vide pentagrami. Polutke prislanja prisutnima na sljepoočnice. Za to vrijeme Trokut udara Titovu bistu čekićem po glavi uzvikujući anarhistički poklič “Viva la muerte!”. Stojnić se odmakne od publike i popne na stage te uzima Trokutu čekić iz ruke i njime zabije čavlom srp (koji je nosio sa sobom) u radničku paletu podno Titove biste. Potom odbaci čekić. (Svršetak performansa.)

Nadam se da će intenzivna aktivnost Vladimira Dodiga Trokuta razvijena ove godine ne samo u Lamparni, u Podlabinu već i širom Istre – od Fažane, Rovinja, Pule (Tu smo), Vižinade, Poreča (i tu smo!) biti okrunjena trajnom impostacijom impresivne kolekcije Antimuzeja u Vodnjanu, sukladno razvoju koncepcije MSU Istre. I odajem priznanje Deanu Zahtili i Labin Art Expressu što su u međuvremenu nesebično privremeno pohranili dio te zbirke i udomili na više mjeseci osnivača Antimuzeja. Viva la... Kova je naša! Krepat, ma ne molat...