Titokaz ili gledanje unatrag

Promišljanje Eurokaza/Titokaza valjalo bi početi od riječi Gordane Vnuk, umjetničke ravnateljice Festivala, koja sintagmu naslova cijelog projekta Tito – četvrti put tumači “neideološkim”, odnosno “umjetničkim pretpostavkama”, kako slijedi iz prologa u programskoj knjižici. Koliko je jedan nepobitno ideološki paravan, ideologijom zastrtu sliku svijeta, moguće sagledavati neideološki? Nije li i takav stav samo posljedica ideoloških učinaka i trijumfa ideologije? Jer, prikrivanje i izmicanje, te djelovanje tamo gdje najmanje očekujemo, po Althusserovu je učenju upravo odlika ideologije. Stoga ideološki državni uređaji i funkcioniraju infiltrirajući se u svijest građana i prešutno pridobivajući subjekte za sebe. Iskrivljujući stvarnost, ideologija se prikazuje kao istina. Ideološki uređaji, od kojih su vjerojatno najučinkovitiji obrazovni sustav i obiteljsko okrilje, podčinjavaju ih tako da oni istodobno misle da su na dobitku. Kad se subjekt prepozna, postao je učinak ideologije. Ne možemo birati hoćemo li postati subjekti ili ne jer je i neprepoznavanje uvijek zapravo prepoznavanje. Drugim riječima, prokazivanje neke ideologije, bilo apologetski, bilo negiranjem ili isticanjem kao ekvivalenta lošeg, uvijek je zapravo njezino priznavanje i prihvaćanje.

Kako pronaći ideološki nekontaminirano gledište s kojeg će se moći prokazivati tuđa ideologičnost?

Višak kojim ne upravljamo

Mogući odgovor nudi Butler. Naime, postoji višak kojim ne upravljamo, a koji se u nas upisuje. Režim određuje i isključuje određeni broj mogućnosti identifikacije. Unutar režima stvaraju se unutarnji džepovi otpora koji ga potkopavaju. Zbog toga granica jednog polja nije čvrsta, ona je, prema Butler, preoznačljiva. Primijenjeno na Eurokazu/Titokazu, premda dramaturški vođen projekt Eurokaza/Titokaza i mogobrojne festivalske koprodukcije sugeriraju sveobuhvatnost Titove pojavnosti i njegova značaja unutar jedne epohe, ciljajući na politiku nesvrstanosti i trećeg puta između, džepovi otpora vidljivi su u Brezovčevu radu i radu kazališne skupine Akhe iz Sankt Peterburga. Kolektivna krivnja jednog političkog poretka koncepcijski je naglašena u predstavi Nasser & Tito ili kako sam naučio da volim socijalizam, koprodukciji podgoričkog Crnogorskog narodnog pozorišta i kairske Neovisne kazališne skupine Hram (The Temple Independent Theatre Company) u režiji Ahmeda El Attara. Plesna se predstava Ni jedno ni drugo – Tito u Indiji (Betwixt and Between – Tito in India) u koprodukciji hamburškog Kampnagela, Eurokaza i skupine Felixa Ruckerta, ujedno i koreografa, spajajući tehnike suvremenoga plesa i indijskih tradicionalnih pokreta koji uvijek uokviruju neku priču, pasivno priklanja meditativnosti, opredijelivši se, kako i naslov govori, ni prvom, ni drugom, nego trećem. Odstupajući od jednolične linije bez naglašena rasta predstava ipak na kraju akcentira kakofoniju instrumenata i glasova. Tim se predstavama afrički i azijski krak nesvrstanosti pridružuju jugoslavenskom. Brezovec dvjema predstavama, Vjenčanja i suđenja i Tito, stanoviti dijagrami čežnje, premda u drugoj kronološki slijedi uspon i pad kulta Titove ličnosti, posljedično ne podliježe iščitavanju i zrcaljenju titoizma, nego nastoji raskrinkati naivnost promjena i ukazati na zamjenjivost jednog ideološkog aparata drugim. Aparat je konstanta, mase su povodljive, mijenja se samo predznak pristaša i protivnika, ovog ili onog režima. Takav je stav nadasve ekplicitan iz replike koju glumci opetuju nekoliko puta: Revolucija jede svoju djecu, a dodatno je pojačan kostimografsko-scenografskim elementima glavosjeka koju većinu predstave glumci nose na vratu. Predstavu Tito, stanoviti dijagrami čežnje zbog iznimno prepoznatljiva redateljskog rukopisa, iako je sam redateljski ne potpisuje (već je potpisuju Dean Damjanovski, Martin Kočovski i Dejan Projkovski), smatram barem Brezovčevim suautorskim produktom, ako ne i autorskim, osim ako mu nije u interesu proizvodnja brezovecoida ili kazališno-ideoloških poslušnika. Nadalje, prikazivanjem Tita kao ranjivog, golog, tjelesno slabog, okruženog nepouzdanim licima, Brezovec se približava nekim aspektima krležijanskog teatra: sve je cirkus, ludnica i bludilište. Gotovo neprepoznatljiv narodni heroj opterećen je vlastitom tjelesnošću od koje ne može pobjeći, vođen organskim, vitalističkim principom opstanka, povodljiv i popustljiv, okružen životnim družicama, ali i razvratnim djevojčurama u crvenom rublju i falusoidnim topovskim cijevima. Tjelesnost je spona i s predstavom Vjenčanja i suđenja. Tjelesnost je ta koja izdaje vojnika Gregora čija se figura smjerne uniformnosti naočigled topi i pretvara u organsko. Sapet između emocija i vojničke dužnosti primoran je ukloniti izdajničku Katarinu. Kocbergova novela Crna orhideja, koju uz D’Annunzijevu dramu Glorija Brezovec uzima kao okosnicu predstave, potkopava partizansku rutinu uvodeći ljubav kao subverziju stvarnosti: Za sva je vremena shvatio da pravi muškarac samo smrtno voli. Shvatio je da će ljubav morati okončati smrću, a smrt ljubavlju. Zanimljivo je da Kocberg, po mišljenju dijela književne kritike, u slovenskoj književnosti konotira slično značenje kao Krleža u hrvatskoj.

Malo pičke

Titocentričnom sustavu, vjerno dočaranom jabukama obješenim o nitima koje kruže oko glava glumaca, antagonistički je postavljen Staljin (u drugim segmentima predstave Titov je antagonist Đilas). Njegova je figura mjestimično karikaturalno nagrižena, primjerice u anegdotalno ispripovijedanoj epizodi o povezanosti eukaliptusa i boksita, pri čemu u konačnici ispada da se od eukaliptusova drveta grade brodovi za prijevoz boksita. Ovdje su na vidjelu i politički mitovi koji se prihvaćaju ili onakvi kakvi jesu ili, ako se osporavaju, narušavaju legitimitet određenog političkog identiteta. Pišući dramske retke za Brezovčevo uprizorenje, Šnajder se hvata mita o dobroti i blagostivosti partizanske vojske nasuprot okrutnosti Crvene armije. Ovdje se doskače polariziranju činjenica o pravednosti partizana kojima nad glavom visi zabrana bilo kakva iznuđivanja dobara od naroda, pa i branja voća, jabuka. Pravednost je antonim logične i totalitaristički svrsishodne odstranjivanju neistomišljenika partijskog sustava. Kazni smrću za najmanju krađu ponukanu iscrpljenošću partizana, ako je dokaziva, s druge strane oponira Crvena armija čija se sredstva opravdavaju ciljem: Nisu uzeli ni boksit ni žito, već su samo malo pičke. Nije sapun da se troši. Što o mitskom opravdavanju pozivanjem na ratnu neuračunljivost i utaživanje seksualnog naboja, o silovanju kao zamjeni za malo pičke misle istinske žrtve, dovoljno govori iskaz tek jedne od mnogobrojnih bezimenih žena koje je zadesila ista sudbina podatnog mesa (citat iz ratnih stradanja Domovinskog rata): Jako sam krvarila i nisam se mogla pomaknuti. Cijepala mi se utroba, a sva mi je duša gorjela od boli koju sam osjećala. Ni jednog uzdaha nisu čuli od mene. Pa su onda ponovo nasrnuli na mene. Mijenjali su se na meni, a ja sam bila u gotovo besvjesnom stanju. Ne znam koliko se zlikovaca izredalo na meni, jer sam bila potpuno izgubila svijest.

Predstava počiva na dramaturgiji glazbe koja zbivanja nosi iz situacije u situaciju, intonira ih i transformira. Pjesme inspirirane temama o Titovoj omladini, veličanju njegova lika i djela izvrsno su ukorporirane u tkivo predstave, učestalošću i načinom interpretacije približavaju se mjuziklu, a praćene su mijenom sekvenci korskih plesača.

Konstrukcija otpora

Zbor trubača (skupina trubača Pitsikato također je poveznica između dviju Brezovčevih predstava) u rasponu od budničkog do elegijskog ugođaja iznenadno prekida sekvenca iz Čajkovskijeva Labuđeg jezera s duelom crnog i bijelog labuda, čitljivo kao politički duel Đilasa i Tita. Na primjeru njihova odnosa i Đilasova isključivanja iz partije zbog težnji političkom pluralizmu, Šnajder zaokružuje Tita kao propagatora jednoumlja kojem ostaje vjeran do kraja. Glazbenu potku skladno nadograđuje osviještena i u svakom trenutku prisutna glumačka ekipa.

Dvojac Maxim Isaev i Pavel Semchenko multimedijalnim performansom Katalog heroja upozorava na drugu vrstu ideološkog razlaganja političkog identiteta na aktivnosti s kojima se političko tijelo može poistovjetiti, na pravila političke igre i okvire legitimne vlasti. Odmak od režimskog uokviravanja i provokativna rađanja novih političkih aktera koji će spasiti svijet pronalaze u ludičkim elementima, kako u poimanju života i umjetnosti, tako i u konstrukciji instalacija iz odbačenih realiteta.

Gledajući u cjelini, Eurokaz/Titokaz prvi se okušao u propitivanju značenja i veličine ikone koja je 35 godina kreirala sliku Jugoslavije. Za njezina trajanja bilo je inhibirano uopće baviti se Titovim kultom ličnosti, po njezinu raspadu Tita su u pozadinu potisnula nacionalna previranja i sukobi, o tom povijesnom isječku povjesničari ni danas nisu rekli posljednju riječ. U tom smislu otvarajući put konačnom obračunu s duhovima prošlosti eurokazovska nastojanja zaslužuju pohvalu. No, koliko je učinkovito baviti se nečime što više nema revolucionarnu snagu prevrata? Ne bi li se umjesto zakašnjele reakcije trebalo posvetiti postojećim i dominantnim ideološkim matricama?