Titovo milosrđe, ili ridikulozno opscena prekomjernost milosrđa

Rossinijevi veliki muški portreti, tri iz Seviljskog brijača (Figarova cavatina Largo al factotum, Bazilijeva arija La calunnia i Bartolova arija A un dottor della mia sorte), plus očev čeznutljivi autoportret podmitljivosti u Pepeljuzi, predstavljaju lažno samosažaljenje u kojem se protagonisti zamišljaju u žuđenoj poziciji osobe koju bombardiraju zahtjevima za uslugom ili službom: subjekt preuzima uloge onih koji mu se obraćaju, a potom hini reakciju na to. Kulminativni trenutak arhetipske Rossinijeve arije je taj jedinstveni trenutak sreće, potpune uvjerenosti u prekomjernost Života, koja se pojavljuje kad je subjekt obasut zahtjevima toliko da više nije u mogućnosti baviti se svima njima. Na vrhuncu svoje factotum arije, Figaro uzvikuje:

Ohim? che folla, uno alla volta per carit?!

(Jao, koja rulja, jedan po jedan, imajte milosti!)

Referira se time na kantovsko iskustvo Uzvišenog, u kojem je subjekt bombardiran prekomjernim podacima koje nije u mogućnosti pojmiti. A ne nalazimo li sličnu prekomjernost u Mozartovom Milosrđu – istu uzvišenu/ridikuloznu eksploziju milosrđa? Upravo prije završnog oprosta, sâm Tit očajava nad gomilanjem izdaja koje ga obvezuju na gomilanje djela milosrđa:

Al punto stesso che assolvo un reo, ne scopro un altro! /.../ Congiuran gli astri cred’io, per obbligarmi a mio dispetto a diventar crudel. No! non avranno questo trionfo. A sostener la gara, gi? m’impegn? la mia virt?. Vediamo, se pi? costante sia l’altrui perfidia, o la clemenza mia. /.../ Sia noto a Roma, ch’io son lo stesso, e ch’io tutto so, tutti assolvo, e tutto oblio.

(U sâmom trenutku u kojem opraštam jednom krivcu, pronalazim drugog! /.../ Urotile su se zvijezde, vjerujem, prisiliti me da, usprkos sebi sâmom, postanem okrutan. Ne! neće dobiti tu pobjedu. Nastaviti tu utrku već se odlučila moja vrlina. Vidjećemo, hoće li ustrajnija biti njihova izdaja, ili moje milosrđe. /.../ Neka se objavi u Rimu da sam još uvijek isti, da sve znam, svima opraštam i sve zaboravljam.)

Gotovo da možemo čuti Tita kako se žali: “Uno alla volta, per carit?” – “Molim vas, ne tako brzo, jedan po jedan, stanite u red za milosrđe!” Bivajući dosljedan svom zadatku, Tit svima zaboravlja, ali oni kojima je oprostio osuđeni su da to pamte zauvijek:

SESTO: Tu, ? ver, m’assolvi, Augusto; ma non m’assolve il core, che pianger? l’errore, finché memoria avr?.

TITO: Il vero pentimento, di cui tu sei capace, val pi? d’una verace costante fedelt?.

(SEKST: Ti me, istina je, odrješuješ, Uzvišeni; ali nisi mi odriješio srce, koje će oplakivati ovu pogrešku sve dok se bude sjećalo.

TIT: Pravo pokajanje, za koje si ti sposoban, vrijedi više od gorljive stalne vjernosti.)

Dva lica pretjeranosti

Ovaj kuplet iz finala izlanuo je opscenu tajnu milosrđa: oprost, zapravo, ne dokida dug, nego ga, naprotiv, čini beskonačnim – zauvijek smo dužni osobi koja nam je oprostila. Nije nikakvo čudo da je Titu kajanje draže od vjernosti: u vjernosti Gospodaru slijedim ga iz poštovanja, dok je u kajanju ono što me veže uz Gospodara beskonačna neizbrisiva krivica. U tome je Tit posve kršćanski gospodar.

Obično je judaizam onaj kojeg se poima kao religiju superega (čovjekove podčinjenosti ljubomornom, moćnom i okrutnom Bogu), u opreci s kršćanskim Bogom Milosrđa i Ljubavi – suprotstavljaju se židovska neumoljiva Pravda i kršćansko Milosrđe, neobjašnjiva gesta nezasluženog oprosta: mi, ljudi, rođeni u grijehu, nikad ne možemo isplatiti svoje dugove i iskupiti se vlastitim djelima – naše jedino izbavljenje je u Božjem Milosrđu, u Njegovoj vrhunaravnoj žrtvi. Međutim, upravo u toj gesti kidanja lanca Pravde neobjašnjivim djelom Milosrđa – plaćanja našeg duga – kršćanstvo nam nameće još jači dug: zauvijek smo dužni Kristu i ne možemo ga nikad isplatiti za ono što je učinio za nas. Frojdovsko ime za takav prekomjerni pritisak koji ne možemo nadoknaditi je, naravno, superego. Upravo kroz to što ne traži od nas cijenu za naše grijehe i što sam plaća tu cijenu za nas, kršćanski Bog Milosrđa postavlja se kao vrhunsko djelovanje superega: “Platio sam najveću cijenu za vaše grijehe, i stoga ste mi dužni zauvijek...”. Je li taj Bog kao djelovanje superega, čije samo Milosrđe stvara tu neizbrisivu krivnju kod vjernika, krajnji obzor kršćanstva? Trebalo bi pri razmatranju superega stvarno postaviti u suodnos bezuvjetnu krivnju i milosrđe ljubavi – dva lica pretjeranosti: pretjeranosti krivnje, nerazmjerne onome što sam stvarno učinio, i pretjeranosti milosrđa, nerazmjernog onome što zaslužujem svojim djelima.

Gospodarev nadzakonski autoritet

Kao takvo, udjeljivanje je milosrđa najučinkovitija sastavnica provođenja vlasti. Time želim upitati: je li odnos između zakona (pravne pravde) i milosrđa stvarno onaj između nužnosti i izbora? Zar se stvarno moramo pokoravati zakonu, čije se milosrđe po definiciji udjeljuje kao slobodan i pretjeran čin, kao nešto što je djelitelj milosrđa slobodan učiniti ili ne? (Milosrđe pod obvezom nije milosrđe, nego, u najboljem slučaju, travestija milosrđa.) Što ako je, na dubljoj razini, taj odnos upravo suprotan? Što ako, u odnosu na zakon, imamo slobodu izabrati (pokoriti mu se ili ga kršiti), dok je milosrđe obvezatno i moramo ga pokazati – milosrđe je nepotrebna pretjeranost koja se kao takva mora dogoditi. (A zar zakon ne uzima uvijek u obzir tu našu slobodu, ne samo kažnjavajući naše prijestupe nego i osiguravajući mogućnost bijega od kazne svojim dvosmislenostima i nedosljednostima?) Nije li pokazivanje milosrđa jedini način na koji Gospodar može pokazati svoj nadzakonski autoritet? Da je Gospodar tek osiguravatelj pune primjene zakona i zakonskog reda, bio bi lišen svog autoriteta i pretvoren u puku figuru znanja, djelatnika sveučilišnog diskursa. (Zbog toga je čak i veliki sudac gospodarski lik: on uvijek na neki način izokrene zakon u njegovoj primjeni na način kreativnog interpretiranja.) To vrijedi čak i za samog Staljina, čiji lik definitivno ne povezujemo s milosrđem: ne smijemo zaboraviti da su, kako pokazuju (sada dostupni) zapisnici sjednica Politbiroa i Centralnog komiteta iz tridesetih godina prošlog stoljeća, Staljinove izravne intervencije u pravilu bile one kojima se iskazivalo milosrđe. Kad su mlađi članovi CK-a, željni dokazivanja svog revolucionarnog žara, tražili promptnu smrtnu kaznu za Buharina, Staljin je uvijek intervenirao i govorio: “Strpljenja! Njegova krivnja još nije dokazana” – ili nešto slično. Naravno da je to licemjeran stav – Staljin je itekako bio svjestan da je sam stvorio taj destruktivni žar i da su mlađi članovi CK-a bili željni ugoditi mu – ali, bez obzira na to, privid milosrđa je ovdje nužan.

Perverzna logika milosrđa

Ako ništa drugo, u našim je kasnim kapitalističkim društvima ta perverzna logika milosrđa dovedena do krajnosti, kao krajnji izraz tog čudnog jedinstva oprečnosti koje prožima naše stavove. Današnji hedonizam kombinira užitak sa sputanošću – nije to više stara predodžba o pravoj mjeri između užitka i sputanosti, nego svojevrsna pseudohegelijanska izravna istodobnost suprotnosti – akcija i reakcija trebale bi biti istodobne, a sama bi stvar koja uzrokuje štetu već trebala biti i lijekom. Krajnji primjer koji to pokazuje jest čokoladni laksativ, dostupan u SAD-u, s paradoksalnim nalogom: “Patite li od zatvora? Jedite više ove čokolade!” – to jest, upravo onoga što uzrokuje zatvor. Ne nalazimo li ovdje čudnu inačicu čuvene rečenice iz Wagnerovog Parsifala: “Samo koplje koje je zadalo ovu ranu može je izliječiti”? I nije li negativni dokaz hegemonije takvog pogleda činjenica da se prava nesputana potrošnja (u svojim glavnim oblicima: droge, slobodni seks, pušenje...) izdiže kao glavna opasnost? Borba protiv tih opasnosti jedna je od glavnih investicija današnje biopolitike. Očajnički se traže solucije koje će reproducirati paradoks čokoladnog laksativa. Glavni je takmac siguran seks – termin zbog kojeg počinjete cijeniti istinu stare izjave: “Nije li seks s kondomom kao tuširanje u kabanici?”. Krajnji bi cilj ovdje bio, na liniji beskofeinske kave, izumiti opijum bez opijuma: nije nikakvo čuda da je marihuana toliko popularna među liberalima koji je žele legalizirati – ona već jest svojevrstan opijum bez opijuma.

Stanovništvo reducirano na objekt biopolitike

Na isto jedinstvo suprotnosti nailazimo i u novoj kapitalističkoj etici, u kojoj se bespoštednu utrku za profitom ublažava humanitarnom aktivnošću. Za svaku osudu već i sama po sebi, humanitarna aktivnost divovskih razmjera Billa Gatesa ni na koji način ne iskupljuje njegove ekonomske ciljeve. Općenitije, humanitarni je rad danas dijelom igre humanitarne maske koja prikriva ekonomsku eksploataciju – u superego-ucjeni divovskih razmjera razvijene zemlje konstantno pomažu nerazvijenima (humanitarnom pomoći, kreditima, itd.), izbjegavajući time ključno pitanje – svoje sudioništvo u jadnoj situaciji nerazvijenih i suodgovornost za nju.

Isti se paradoks pojavljuje čak i na vojnoj razini “rata protiv terorizma”. Kategorija homo sacera, koju je nedavno ponovo aktualizirao Giorgio Agamben – onih koji su, prema starom rimskom pravu, mogli biti nekažnjeno ubijeni i čija je smrt, iz istog razloga, bez ikakve žrtvene vrijednosti – najbolje se uklapa u prikrivanje pojavljivanja novih skupina isključenih, među kojima nisu samo teroristi, nego i oni na primajućem kraju lanca humanitarne pomoći (Ruanđani, Bošnjaci, Afganistanci...): današnji je homo sacer privilegirani objekt humanitarne biopolitike – u oba je slučaja stanovništvo reducirano na objekt biopolitike. Stoga je apsolutno presudno nadopuniti uobičajenu listu današnjih homo sacera (les sans papiers u Francuskoj, stanovnici brazilskih favela i afroameričkih geta u SAD-u, itd.) humanitarnom stranom: oni koje se poima kao primatelje humanitarne pomoći možda su najistaknutiji lik homo sacera današnjice.

Čudna istodobnost suprotnosti

Treba stoga pretpostaviti paradoks da su koncentracijski logori i izbjeglički kampovi za dostavu humanitarne pomoći dva lica, “nehumano” i “humano”, iste sociologičke formalne matrice. To je drugo lice novoga globalnog poretka: nemamo više ratova u starom smislu reguliranog konflikta među suverenim državama, na koji se odnose određena pravila (tretman zarobljenika, zabrana određenih oružja, itd.). Ono što ostaje su dva tipa konflikta: bilo borbe među skupinama homo sacera, to jest etničko-religijski konflikti koji krše pravila općih ljudskih prava, ne računaju se kao pravi ratovi, te zazivaju “humanitarnu mirovnu” intervenciju zapadnih sila; bilo napadi na SAD i druge predstavnike novoga globalnog poretka, u kojem slučaju, i opet, nemamo prave ratove, nego tek “nezakonite borce” koji se opiru snagama globalnog reda i poretka. U ovom drugom slučaju nemoguće je zamisliti da bi čak i neutralna humanitarna organizacija poput Crvenog križa posredovala među zaraćenim stranama, organizirala razmjenu zarobljenika, itd.: jedna strana u sukobu (globalna sila kojom dominira SAD) već je preuzela ulogu Crvenog križa – ona sebe ne doživljava kao jednu od zaraćenih strana, nego kao posrednika mira i globalnog reda i poretka, koji uništava određene pobune i istovremeno pruža humanitarnu pomoć lokalnim stanovništvima. Ta čudna istodobnost suprotnosti vrhunac je doživjela kada je, u travnju 2002., Harald Nasvik, desničarski član norveškog parlamenta, predložio Georga W. Busha i Tonyja Blairea kao kandidate za Nobelovu nagradu za mir, navodeći njihovu presudnu ulogu u “ratu protiv terorizma” – pri čemu je terorizam danas najveća prijetnja miru. Stari orvelijanski moto “rat je mir” konačno se ostvaruje, tako da je ponekad vojna akcija protiv talibana predstavljena gotovo kao sredstvo garantiranja sigurne dostave humanitarne pomoći. Stoga više nemamo suprotnost između rata i humanitarne pomoći: to je dvoje blisko povezano, a ista intervencija može funkcionirati istovremeno na dvjema razinama: svrgavanje talibanskog režima predstavljeno je kao dio strategije pomoći stanovništvu Afganistana koje su podjarmili talibani – kao što je Tony Blair rekao u rujnu 2001., možda ćemo morati baciti još bombi na Afganistan kako bismo osigurali prijevoz i raspodjelu hrane. Možda je krajnja slika pristupa lokalnom stanovništvu kao homo saceru ona američkog ratnog zrakoplova koji leti nad Afganistanom – nikad niste sigurni što će izbaciti: bombe ili pakete s hranom. Sam rat, bespoštedno bombardiranje osmišljeno ne samo kako bi uništilo neprijatelja nego i kako bi proizvelo “zaprepaštenje i strahopoštovanje”, legitimiziran je tvrdnjom kako je u službi milosrđa...

Umjetno oživljena bajkovita čarolija

U takvom povijesnom zaleđu trebamo danas čitati Mozartovo Titovo milosrđe. Cijeli se kanon Mozartovih velikih opera može iščitati kao razvijanje motiva oprosta i udjeljivanja milosrđa u svim njegovim varijacijama. Prva se dva remek-djela, Idomeneo i Otmica iz saraja, još oslanjaju na tradicionalni apsolutističko-monarhistički lik Gospodara koji udjeljuje milosrđe: u samom trenutku najdubljeg očaja, kad junak/junakinja junački preuzima spremnost umrijeti i žrtvovati se za ljubljenu osobu, autoritet intervenira i pokazuje milosrđe. Figarov pir označava prvi veliki prekid: u njegovom finalu, sam je Gospodar (Grof) onaj koji, u inverziji “normalne” situacije, mora kleknuti i tražiti milosrđe od svoje supruge i svojih podanika; a kada mu oni oproste, opera može biti zaključena potvrdom općeg bratstva. Don Giovanni uvodi dodatni zaokret: u zastrašujućem finalu, u prizoru suočenja Kamenim gostom, junaku je ponuđeno milosrđe ako se samo odrekne svoje grešne prošlosti i pokaje se; no, don Giovanni ponosno odbija tu ponudu, jer mu je vječno prokletstvo draže od izdaje njegovog egzistencijalnog odabira da bude zavodnikom. Najniža je točka dosegnuta u Tako čine sve, jedinoj Mozartovoj operi s promašenim finalom; pa ipak, umjesto da osuđujemo taj promašaj, trebali bismo ga pojmiti, na adornijanski način, kao naznaku Mozartove vjerodostojnosti – nakon paklenog kaosa izdaja, svako bi pomirenje dvaju parova moglo biti samo lažno. S Čarobnom frulom ponovo se uspostavlja vladavina milosrđa, ali uz određenu cijenu: ton se prebacuje od turobnog realizma Don Giovannija i Tako čine sve... do umjetno oživljene bajkovite čarolije.

A, kako bismo ispravno pojmili mjesto Titovog milosrđa, ključno je čitati ga zajedno s Čarobnom frulom. Ridikulozno gomilanje milosrđa u Titovom milosrđu znači da moć više ne funkcionira na normalan način, tako da stalno mora biti održavana milosrđem: ako Gospodar mora pokazivati milosrđe, to znači da je zakon zakazao, da mehanizmi pravne države više ne mogu funkcionirati sami po sebi i da je potrebna neprestana intervencija izvana. (Sličan paradoks nalazimo u režimima državnog socijalizma: kada, u mitskom prizoru sovjetske hagiografije, Staljin šeta poljima, susreće vozača čiji se traktor pokvario i pomaže mu mudrim savjetom da ga popravi, to zapravo znači da čak ni traktor ne može normalno funkcionirati u ekonomskom kaosu državnog socijalizma.)

Potkopavanje eksplicitnog ideološkog projekta

Druga strana, prava istina stalnog slavljenja mudrosti i milosrđa koje pokazuje Tit, stoga je činjenica da je Tit kao vladar fijasko. Umjesto da se oslanja na potporu svojih vjernih podanika, on završava okružen bolesnim i izmučenim ljudima osuđenima na vječnu krivnju. A ta se bolest odražava i na samog Tita: daleko od zračenja dostojanstvom okrutnih, ali milosrdnih vladara iz Mozartovih ranih opera, Titova djela pokazuju odlike histerične autoteatralizacije: Tit cijelo vrijeme igra sebe, narcisoidno očaran lažnom velikodušnošću svojih djela. Ukratko, put od Paše Selima iz Otmice iz Saraja do Tita u Titovom milosrđu put je od naivnog do sentimentalnog. I, kao što je uobičajeno kod Mozarta, lažnost je Titovog položaja prikazana samom glazbom, koja, u vrhunskom primjeru uvelike hvaljene mozartovske ironije, učinkovito potkopava eksplicitan ideološki projekt ove opere.

Možda je onda činjenica da je Titovo milosrđe skladano usred rada na Čarobnoj frula više od puke istodobnosti bez značenja: dolazimo u napast riskirati hipotezu da je Titovo milosrđe druga strana, skrivena istina Čarobne frule, njezin nužni dvojnik iz sjene, opscena reakcionarna politička stvarnost koja je podloga ponovo izumljene “čarolije” Frulinog svijeta. Još je tridesetih godina prošlog stoljeća Max Horkheimer napisao da oni koji ne žele govoriti (kritički) o liberalizmu trebaju također šutjeti i o fašizmu. Mutatis mutandis, trebalo bi slično reći i onima koji odbacuju Titovo milosrđe kao promašaj u usporedbi s Čarobnom frulom: oni koji se ne žele kritički pozabaviti Čarobnom frulom trebali bi šutjeti i o Titovom milosrđu.

S engleskoga preveo Trpimir Matasović. Tekst je objavljen na stranici www.lacan.com/zizekopera.htm. Oprema teksta redakcijska.