Tko čuva čuvare?

Malo se koji strip može podičiti s toliko slave i uspjeha kod kritike i publike, makar i približnima onima koje su postigli Batman: The Dark Knight Returns Franka Millera i Watchmen Alana Moorea (u suradnji s crtačem Daveom Gibbonsom), oba objavljena 1986. u izdanju DC Comics. Amerikanac Miller i Britanac Moore revitalizirali su medij, ističu obično kritičari, i redefinirali zakonitosti superherojskog žanra, te podarili toj umjetnosti kojoj su Muze često bile nesklone novo i ozbiljnije lice. Dok filmske adaptacije drugih Millerovih i Mooreovih djela upravo igraju u kinima, ili su još svježe u sjećanju (Sin City, V for Vendetta, From Hell), čini se da je trenutak povoljan da se prisjetimo tih dvaju klasika i njihovih višestrukih isprepletenosti. Jer, mnogo je toga zajedničko Millerovu i Mooreovu ostvarenju, ali ih neke ne manje važne značajke razdvajaju.

Batman i Rorschach

Svijet koji modelira Povratak Crnog viteza i onaj koji modelira Watchmen povezuje jedno presudno svojstvo ili, bolje, jedna odsutnost: to je svijet bez superheroja. Ti kostimirani junaci, čiji se ekscentrični identitet nezaobilazno odražavao u semiotici njihove superherojske odore, uvijek i jesu bili izvan zakona, no u Millera i Moorea naglasak je stavljen baš na politički i društveni pritisak koji ih je prisilio da se povuku sa scene. U trenutku kad radnja počinje, u oba stripa, pred nama je već svijet (konkretnije, grad/-usina, Gotham City odnosno New York) pun truleži i raspadanja, svijet kojega je svaka nada gotovo napustila, a uskoro bi ga mogao zadesiti i nuklearni holokaust, s obzirom na to da tenzije između SAD-a i SSSR-a prijete da hladni rat pretvore u vrući. Nekadašnji branitelji pravde na različite su se načine prilagodili okolnostima i našli nove živote; no u oba stripa dvojica među njima zauzimaju osobito naglašene strukturne pozicije (pri čemu Miller preuzima davno postojeće likove, a Moore stvara vlastite, modelirajući ih prema ovima prvima, ne bez subverzije). Supermanu iz Millerova stripa odgovara dr. Manhattan iz Mooreova: obojica su bića nadljudskih moći (prvi je s drugog planeta, drugi svoje moći zahvaljuje slučajnoj izloženosti sub-atomskom eksperimentu) koji su pristali surađivati s vladom i djelovati pod njezinom jurisdikcijom (dr. Manhattan čak je Nixonovoj administraciji omogućio pobjedu u Vijetnamu, što radnju Mooreova stripa smješta u “alternativnu povijest”). U sjeni tih polu-bogova kreću se dvojica mračnih fanatika koji nisu željeli odustati, pokleknuti pod pritiskom: u Millera to je naslovni junak, Batman; u Moorea, pak, zastrašujući i zagonetni Rorschach.

Batmana i Rorschacha ipak mnogo toga razlikuje. Osim individualne psihologije, naime Rorschachove mnogo veće “patologiziranosti”, presudno ih razdvaja mjesto u strukturi priče. Naime, Millerov Povratak Crnog viteza priča je o Batmanu – stoga na njemu leži nužnost da bude dinamični lik, naime onaj čiji će “prijelaz preko granice semantičkog polja”, tj. transformacija omogućiti kretanje fabule. Batman, odnosno njegov alter ego Bruce Wayne, ipak se, naime, u određenom trenutku povukao iz superherojskog posla – ne zbog vanjskog pritiska, nego zbog smrti svog partnera – Robina. Millerov strip priča priču o njegovu povratku u akciju nakon deset godina, i o tome kako je taj povratak završio. Beskompromisni je Rorschach, s druge strane, statični lik, on se sam ne mijenja, nego služi kao katalizator drugima da prijeđu granicu, da se vrate svome bivšem pozivu: ponajprije svome nekadašnjem partneru, kontemplativnom i oklijevanju sklonom Nite Owlu, te njegovoj družici Silk Spectre. Rorschach generira radnju u Moorea i time što prvi istražuje ubojstvo svog nekadašnjeg kolege po zanatu, ciničnog nihilista poznatog kao Comedian, s kojim siže Watchmena i počinje, vođen teorijom da se pojavio ubojica maskiranih junaka.

Reinterpretacija mita o superheroju

Miller je svojim Crnim vitezom prisvojio i reinterpretirao cijelo diskurzivno polje poznato kao “Batman”, podarivši mu dotad nepoznatu složenost i semantičko bogatstvo, a u okviru priče napete i uzbudljive kao malo koja epizoda Batmana dotad, protkane Batmanovim voice-overom. U svijetu u kojem zločin sve više postaje larpurlartističkim i time grozomornijim (“Sve što je on htio bio je novac. Bio sam dovoljno naivan da ga smatram najnižom sortom čovjeka. Oni… oni su njegova djeca. Čistokrvnija vrsta… i ovaj svijet pripada njima.”) Batman se pojavljuje kao ponovo rođena legenda (“Kiša na mojim prsima je krštenje”), vođen divljim porivom koji se ogleda i u njegovim protivnicima, spreman da se bori često i zato što jednostavno uživa u okršaju. Istovremeno, pomisao na smrt, i na dobru (herojsku) smrt, toga već ostarjelog čovjeka nikad ne napušta.

I dok Miller višestruko reinterpretira the Batman mythos, Mooreov je pristup superherojskom univerzumu otvoreno autoreferencijalno-dekonstruktivan. Miller će objasniti znak na Batmanovim prsima kao zamku za potencijalnog strijelca, s obzirom na to da ne može zaštititi glavu, podrijetlo djetinjasta imena njegova vozila – Batmobile, dodijelit će djetetu, Robinu, a samog (novog) Robina pretvoriti u tehnološki navudrenu djevojčicu; no, Moore će učiniti da njegovi likovi raspravljaju o prednostima i nedostacima plašta kao dijela svoje opreme, o nužnosti superzločinaca za svoje postojanje, kod nekih od njih preodijevanje će imati i funkciju seksualnog nadraživanja, a scena spašavanja ljudi iz zgrade u plamenu bit će potpuna parodija.

Već je taj autoreferencijalno-dekonstruktivni Mooreov pristup naznaka neusporedivo većih intelektualnih pretenzija njegova djela u odnosu na Millerovo. Npr. Rorschachov mentalni sklop, inače dosta sličan Batmanovu, predočen je eksplicitnim pozivanjem na Nietzschea. Njegove rečenice: “Postojanje je nasumično. Nema nikakve pravilnosti osim one koju mi zamislimo nakon što smo predugo u njega buljili. Nikakva značenja osim onog koje mi odabiremo nametnuti” gotovo su izravni citati iz Volje za moć.

Analogija sa satom

U Moorea je riječ doslovno o smislu života i sudbini svijeta. Težinu tih dvaju problema nose “na svojim plećima” prvenstveno dva lika, svaki na svoj način suviše velika i grandiozna za svijet koji nastanjuju. Prvi je već spomenuti dr. Manhattan, biće sposobno za teleportaciju i mijenjanje strukture materije s pomoću uma, koji iz svoje perspektive s onu stranu ljudskosti smatra da je “život daleko precijenjen fenomen” koji se ne može usporediti s veličanstvenošću drugih prirodnih kreacija; drugi pak Adrian Veidt, nekadašnji superheroj poznat kao Ozymandias, najpametniji čovjek na svijetu koji, gajeći snove o ponavljanju pothvata Aleksandra Velikog, zapravo stoji iza svih zbivanja u Watchmen. I dok dr. Manhattan naposljetku shvaća, rabeći primjer iz termodinamike, koliko je život, tj. svaki pojedinačni njegov oblik, nešto fascinantno i, doslovno, nevjerojatno, Veidt smatra da mora pribjeći ekstremnim, ubojitim mjerama, kako bi spasio svijet od sigurne propasti. Superheroji će, u neočekivanoj završnici, nakon neuspjela pokušaja da ga spriječe u njegovu naumu naposljetku pristati na šutnju koja bi trebala osigurati uspjeh suluda utopijskog pothvata, no otvoreni završetak sugerira da utopija građena na laži ipak mora propasti.

Millerov završetak također je otvoren: Batman je u konačnom okršaju sa sustavom koji ga smatra nepoželjnim, a reprezentira ga Superman, poražen, no samo prividno: umjesto dobre smrti on se odlučuje za dobar život tajnog organizatora vojske koja će jednog dana, kad za to dođe vrijeme, svijet izbaviti iz kaosa. No, intelektualni opseg opet ide u korist Moorea.

Mooreove metafizičke rasprave ne završavaju, naime, s gore spomenutima. Struktura vremena također je jedan od važnih problema u Watchmen, kao i pitanje nužnosti i slobode. Dr. Manhattan živi u svim dimenzijama vremena istodobno te tvrdi da je vrijeme simultano, a svi čini predodređeni. Ipak, naposljetku će se suočiti s nemogućnošću predviđanja, tj. s neznanjem o budućnosti, koje će, kako to obično biva u znanstveno-fantastičnoj literaturi, otvoriti mogućnost ljudske slobode. U tom kontekstu, sat je jedan od važnih i višeznačnih motiva. Watchmen se može standardno prevesti kao “čuvari”, ali watch kao imenica znači i sat, a sat jest taj koji u stripu otkucava nad svijetom. Dr. Manhattan, pak, koji je u djetinjstvu želio postati urarem (na jednom mjestu citira se Einstein koji, suočen s posljedicama dostignuća atomske fizike, tvrdi da je trebao slijediti upravo to zanimanje), uspoređuje svijet sa satom, ali takvim koji nema svoga tvorca. To se nadovezuje na nietzscheanski motiv smrti/nepostojanja boga, no posebno je zanimljivo stoga što je analogija svijeta sa satom upravo ona koja je u tzv. fizikoteologijskom dokazu služila da dokaže postojanje tvorca, boga.

Fatalna privlačnost superheroja

Mooreov Watchmen impresionira, osim svojim sadržajem, također i svojom izvedbenom razinom, pri čemu se, kao i u Millera, često nadovezuje na postupke karakteristične za filmski medij. Dok je u Millera posebice pamtljiv njegov ritam pripovijedanja (interakcija raskadriravanja radnje i Batmanova unutarnjeg monologa), u Moorea su osobito vrijedne spomena dionice ustrojene paralelnom naracijom, gdje motivi dvaju ili čak triju narativnih nizova ulaze u složene verbalne, vizualne i verbalno-vizualne analogijske odnose (ili se pak prizorni glas iz jednog niza prenosi u drugi, gdje postaje neprizorni i poprima drukčije značenje).

Naposljetku, nekoliko riječi o teoretskom problemu: u čemu leži privlačnost superheroja za kolektivnu svijest? Ako je njihov svijet svojevrsna suvremena “mitologija”, te ako je, kako smatra Levi-Strauss, “svrha mita pribaviti logički model da se razriješi neka kontradikcija (neostvariva zadaća kad je kontradikcija stvarna)” (iz Strukturalne antropologije), čini se da se u pričama o njima posreduje tenzija između konvencionalno prihvatljivog, kodificiranog morala i individualnog, remetilačkog zahtjeva za višom pravdom. Ta “viša pravda” nastupa u rukama tih vigilanata, “budnih stražara/čuvara” (= watchmen) često vrlo beskompromisno, te im se pripisuju fašistoidna svojstva. Kao takvo zabranjeno voće, oni nas i plaše i privlače.

Prema jednoj izreci, ljudi se dijele na klasiciste i maniriste. Mooreov Watchmen manirističan je (barokan) u svojoj prebogatosti. Od Mooreova ostvarenja, premda mu je inferioran, draži mi je ipak, ako smijem na kraju dodati tu osobnu notu, elegantni klasicizam Crnog viteza.