Tko je hrvatski Nitko?

U nekoliko predstava Saše Anočića, kao i u scenskim djelima Filipa Šovagovića, dramatičari nam pokušavaju ponuditi susret s “univerzalnim” luzerom hrvatskog porijekla, čije ime varira od gospodina Lojtrice (Anočić), Arterija Fraz Vraz Filipovića (u Šovagovićevoj Ilijadi 2001) do sintagme “niko i ništ” (ponovno kao naslov Anočićeva scenskog djela). Ma koliko da su različiti likovi o kojima je riječ (zanimljivo je da ih u pravilu igraju mladi glumci, u godinama kad bismo očekivali najvišu moguću razinu idealizma: Rakan Rushaidat, Marko Makovičić, Janko Rakoš), zajedničko im je da ne žele sudjelovati ni u kakvoj “borbi”. Čitav niz javnih događaja i političkih korupcija obrušava se na glavu ovih antijunaka, napadaju ih smrtonosne birokracije, rakovi i ratovi, dugovi, izdaje partnerica i prezir vlastita podmlatka, ali njihov je generalni stav da se oko socijalne nepravde u koju su do grla uronjeni ne može napraviti baš ništa. Govoreći o rodnim stereotipovima istoka i zapada, sve navedene protagoniste karakterizira dosljedno preuzimanje “ženskog” izbora pasivnosti, kao osobite manipulacije pozicijom žrtve.   

Anočićev niz

Sljedeća veoma važna karakteristika domaćih gubitnika njihova je implicitna, nepokolebljiva, ničim otuđiva i zamalo svetačka “dobrota”. Rakan Rushaidat razoružava sposobnošću da mirno otrpi lavinu poniženja koja ga snalaze u Gospodinu Lojtrici, kao što i Marko Makovičić u predstavi Niko i ništ ne prestaje vjerovati, s gotovo pa Bogorodičinim osmijehom na usnama, kako će mu zbilja uspijeti sačuvati svoju kućicu, premda za nju nema nikakve papire te unatoč tome što je kao komunalni prostor određena na rušenje. Za Anočićevu je dramaturgiju u predstavi Niko i ništ tipična i tolika količina ulančanih epizoda gegova oko istovjetne degradacije lika (u trajanju od tri do četiri sata), da gledatelj nakon nekog vremena težinu situacija prestaje ozbiljno shvaćati, utonuvši u zamor guslanja jednog te istog izvedbenog tonaliteta plus identične tematske preokupacije. Štoviše, nakon Anočićeve priče o Davidu koji nikada i ni u kom slučaju ne može pobijediti Golijata počinjemo se pitati da li je tipični hrvatski građanin ekstraterestrijalno operiran od bilo kakvog instinkta samoočuvanja: njegovo mirno potonuće u nepostojanje, brisanje dostojanstva i političku nevidljivost prelazi sve granice realističke, ali i fantastičke motivacije. Prostor imaginarne nemoći najsličniji je pejzažu depresije, kao poremećaja percepcije: sve je iste boje, istih obrisa, jednako zatrovano i udaljeno od mogućnosti da “ustanemo iz kreveta” i latimo se bilo kakva prevratničkog ili bar svakodnevnog posla. I dok Beckett vjeruje da već i sama činjenica da dvoje glumaca još uvijek borave do grla zakopani u pijesku na istoj pozornici “konzervira” životodavnu snagu dijaloga, dok Sarah Kane svojim likovima poklanja okrutnost serijskih ubojica (s jasnim šekspirijanskim referencama na političko zlostavljanje koje nas pretvara u sadiste), domaći dramatičari nisu skloni nikakvoj “žestini” slika i ponašanja. Govoreći o dekompoziciji herojskog, ratničkog te uopće ugledničkog mentaliteta, njihovo je duboko uvjerenje da je bolje biti “nula”, nego spretni mešetar huljstva. Što se opet razlikuje i od slike muške depresije u djelima Jona Fossea, čiji se muškarci ubijaju zato što ne mogu podnijeti “najobičnije” opterećenje privređivanja i života u dvoje. Sve im je preteško. Suvišno. Pogrešno. Bljak.

Šovagovićev niz

I kod Filipa Šovagovića susrećemo specifičnog “alergičara” na velike ideologijske projekte. Za njega je rat pucanje po oblacima; poštanski sandučić je mitski neprijatelj iz čije utrobe na nas rigaju vatru reklame, opomene i bankovni računi; djeca su vrištava majmunska mladunčad s nevjerojatnom sposobnošću uzrujavanja svojih umornih roditelja. Za razliku od Saše Anočića, Filip Šovagović tvrdi kako je Ilijada 2001 samo san, košmarno prevrtanje/izvrtanje/vrtoglavica (čak i fizičko okretanje kreveta po pozornici) protagonistove svijesti, koliko i buka glasova koje na javi nekim čudom uspijevamo isključiti, zbog čega nas proganjaju čim sklopimo oči (klasična scena psihoanalize). Janko Rakoš u glavnoj ulozi Arterija izgleda blijedo, unezvjereno i kronično neispavano, ali barem ne hoda pozornicom s anđeoskim osmijehom. Šovagovićev “nitko” svjestan je da njegovo isključivanje iz socijalne utrke možda donosi posljedice nalik izdaji samog sebe. Glasovi Arterijeve djece dopiru do “tate” i upozoravaju na još veći poraz ukoliko im ne uspije pokloniti bar minimum interesa za svijet školskih jednadžbi i kućnih ljubimaca. Rakošev gubitnik drukčiji je od Rushaidatova ili Makovičićeva i zato što nije stripovski altruist, već osoba koja svima poznatima duguje ozbiljne novce. Tu vidimo da stvarnost nije jasno podijeljena na “zlu” mašineriju sustava nasuprot (muške) male sirene kojoj na sve strane režu peraju, već nam je govoriti o čovjeku koji PRELAKO pristaje na političko poništenje. U jednoj sceni Arterije viče: “Stalno mi netko govori da se smirim. Zašto bih se smirio!? Pa tri puta sam već mogao spriječit’ katastrofu – samo da se NISAM smirio!”. U tome ima mnogo istine: i Šovagovićevi i Anočićevi junaci nisu u stanju niti isprobati pobunu. Uključimo li u raspravu Lyotarda, njegovu čuvenu misao o tome kako svaka emancipacija, pa i ona muška, ovisi o ustrajnosti disenzusa, onda se “tipični hrvatski muškarac” čini prototipom poslušnika, koji za svako svoje spuštanje glave plaća najvišu moguću cijenu: smrt vlastite budućnosti. U buci glasova koji s jedne strane viču “Živio Andrić!”, a s druge strane “Živio Kusturica!”, tragično je da Arterije nema stav. Njegovim snomoricama odjekuju humorno kaotični pripjevi brojnih dogmatika, pretvarajući ga u vječitog promatrača ratničkih grupiranja i pregrupiranja. U statista povijesti.

Ukidanje horizonta nade

Razlog omiljenosti i Anočićevih i Šovagovićevih likova također je veoma zanimljiv: publika koja svaku kritičnost smatra ekscesom na razmeđi elitizma i terorizma, strašno je zadovoljna što odjednom ima prilike suosjećati s likovima koji ne pokazuju ni najmanju naznaku “zahtjevnosti” ni revoltiranosti. Arteriji Fraz Vraz Filipovići neupitno pristaju na uvjete u kojima se zateknu, pristaju na otkaze, na birokratske torture, na neimaštinu: u posljednjem prizoru Ilijade 2001, deložirana obitelj romantično je okupljena oko zajedničkog jointa ili cigarete, čiji dim obavija međusobne izjave ljubavi, ali nema ni slutnje da bi itko među mladima ili starijima jednom mogao ustati i zahtijevati promjene. U postmodernističkom svemiru to bi djelovalo odveć naivno: pa sve nas uči da je institucionalno nasilje jače od pojedinca.

Ili je možda situacija malo složenija?     

Zašto u pozadini Šovagovićeve pozornice bubnja Boris Leiner? Evociraju li njegove ritmičke partiture jasnoću, preciznost i zanos udarca čija snaga toliko nedostaje današnjim izgubljenim generacijama?  

Zašto u Anočićevim predstavama ritual birokratskog omalovažavanja lika djeluje kao dječje predimenzionirani strah od praznine? I postoji li doista birokracija čiji “proces” nepovratno melje svakoga tko pristupi predaji bilo kakvih službenih dokumenata?

Moj je dojam da i Šovagović i Anočić svojim kazališnim radom pišu dugačku žalbu čije uzroke nisu spremni sagledati: zanima ih da se bave posljedicama, kao i mitiziranom impotencijom “malog” i zastrašenog građanina. U tome ima nesumnjive intelektualne rigidnosti: dozvoljeni su isključivo žaljenje i samosažaljenje.

Borbenost je tabu.

A i na križu je zapravo udobno. Visiš i ne moraš prljati ruke nikakvim mikrorevolucijama. Sve je sigurno i predvidljivo, makar i kao beskonačna patnja. Jedina je nezgoda što su križevi toliko prekrcani, da imaju težinu modnih detalja, a ne pasija. Što, u konačnici, možda ipak navede ponekog mučeničkog kandidata na obustavu žrtve. Ako zbog ničeg drugoga, onda zato da iskuša manje utrtu stazu. Političku maštu. Neki komadić reprezentacijskog tla kojim još nismo kročili.