Tko može voljeti ono što vole svi?

Nitko ne priznaje da je izvođač, autor ili producent najvećeg nacionalnog hita

LOS ANGELES – Već u prvom tjednu prodaje CD singl Baby Baby (Luvya Girl) skočio je na vrh Billboardove ljestvice Vrućih 100 unatoč činjenici da nitko ne preuzima zasluge za izvođenje, skladanje ili produciranje te pjesme.

Uspjeh singla Baby Baby označava rijetku prigodu u kojoj se kritičari i glazbena industrija slažu u mišljenju budući da ga časopisi kao što je primjerice Spin nazivaju “jalovim” i “kreativno mrtvim”, a od njega se ograđuju i velike diskografske kuće poput Interscopea i Sony BMG-a.

“Ovo je prvi takav slučaj u povijesti diskografije”, rekao je Jim Shapiro iz časopisa Billboard. “Čak ni treće-plasirani natjecatelji Američkog idola pa ni Diddy nisu htjeli priznati autorstvo, iako je svima očito da je to siguran hit koji bi im mogao donijeti brdo love.”

Ova R&B pjesma neprestano se pušta na 40 vodećih radio postaja, a traje tek nešto manje od dvije minute i 45 sekundi. Glavni, i jedini, tekst u pjesmi, Baby, baby, luvya girl, uzdiše muški glas koji najprije nalikuje stenjanju, a zatim falsetu. Gugutavi ženski glas simulira orgazam nakon otprilike jedne minute i 50 sekundi.

“Justin Timberlake, Usher, Beyoncé, Fergie, Ludacris, Rihanna? – recite vi meni”, kazao je direktor Jive Recordsa, Scott Giordano, koji uporno poriče svaku odgovornost za Baby Baby. “Šaputavi ženski plač zvuči pomalo kao Britney Spears u povratničkom pokušaju – pjesma je svakako u njezinu stilu – ali i poput neke crnkinje pa sam pomislio na djevojku iz Milkshakea. No, uistinu, ne znam. Kladio bih se da tip nije R. Kelly, ali opet, u ovom sam poslu već 15 godina i još nisam siguran kako on zvuči.“

I Billboard je naišao na neočekivane poteškoće kada je na svojoj top ljestvici uz pjesmu naveo bezimena izvođača. Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja, pjesma je napokon pripisana “Anonimnom izvođaču”. Oznaka “Anoniman” odabrana je nakon što misteriozni članovi benda X zaprijetili podizanjem tužbi protiv časopisa.

Pjesma se pojavila u klubovima u srpnju, a idućeg se mjeseca počela emitirati na gradskoj radio postaji. Zbunjenost je dodatno porasla kada se CD s pjesmom pojavio u trgovinama početkom ovog mjeseca u bezličnom omotu.

“Rekao bih da je to neka dugo čuvana stvar iz riznice The Neptunesa koju je netko objavio iz šale”, rekla je DeeDee Eisen iz uprave za talente u Sony BMG-ju koja također tvrdi da nema apsolutno ništa s pjesmom. “No, čak je i njihov najmanje nadahnut rad stotinu puta bolji od ovoga.”

Ni glazbeni spot za Baby Baby koji se pojavio prošli tjedan na programima MTV2 i Fuse nije razotkrio identitet autora. Frontmen je najvjerojatnije muškarac kojem je glava skrivena šarenim svilenim rupcem. Lice naizmjence skriva rukavicama, mikrofonom, bocom šampanjca ili natpisom Luvya Girl. Čak su i lica plesača jako zamućena iako njihova tijela nisu.

“Budući da nijedna diskografska kuća ne preuzima prava na pjesmu, ne znamo ni tko je napravio videospot”, rekao je zamjenik direktora programa u Fuseu, Keith DeSonas. “Koliko mi znamo, neki su to klinci učinili iz zabave.”

Glazbeni novinari također su frustrirani pokušavajući otkriti više informacija o pjesmi koja nije registrirana ni licencirana kod Američkog društva skladatelja, autora i izdavača (ASCAP) ni u korporaciji Broadcast Music (BMI).

“Istraživanje višemjesečnog rasporeda po desecima snimateljskih studija širom zemlje nije donijelo nikakve rezultate”, rekao je Paul Romkin iz Rolling Stonea. “Čak ni MySpace, koji je neka vrsta zadnjeg utočišta za glazbeno proklete, nije osvijetlio identitet tvorca Baby Baby.

Dugogodišnji divovi glazbene industrije izjavili su da ljudi odgovorni za Baby Baby zasigurno nisu u lakoj situaciji. “S jedne strane, toliko se novca može izvući iz te pjesme”, rekao je iskusni glazbeni direktor Clive Davis. “Samo tantijeme mogu donijeti tim ljudima milijune, a cijelim bi se albumom i ljetnom koncertnom turnejom itekako proslavili. Istina, bilo bi ponižavajuće stajati ispred publike i pjevati takvu budalaštinu, ali to sigurno ne bi bio prvi put da se proguta ponos zbog novca.”

Davis nastavlja: “Tamo negdje netko se duboko, duboko srami onoga što je napravio. A nakon što poslušam nekoliko sekundi te pjesme, ne mogu reći da ih ne razumijem”.

Kobayashi se prestaje baviti jedenjem

AGANO, Japan – Tek nekoliko sati nakon što je pojeo, kako on tvrdi, svoj “oproštajni obrok”, dugogodišnji potrošač jestivih dobara Takeru Kobayashi službeno je objavio u utorak kako se, nakon karijere koja je obuhvatila gotovo cijeli njegov život, odlučio prestati baviti jedenjem hrane.

“Moji su fizički darovi, uključujući i bogomdanu sposobnost apsorbiranja hrane, još tu, ali moja strast za time nije”, rekao je Kobayashi, vidno izmoren i upala lica, govoreći kroz kanilu jedva čujnim šapatom. “Da, žvakanje i gutanje hrane oduvijek su igrali važnu ulogu u mom životu i da to nikad nisam činio vjerojatno danas ne bih bio ovdje. Ali, nakon gotovo 30 godina, umoran sam od jedenja.”

“Nekoć sam jeo zato jer sam to želio, ali u posljednje mi se vrijeme čini kako to radim samo zato jer osjećam da moram“, dodao je Kobayashi koji tvrdi kako je bio usred jedenja svog pedeset i drugog pečenog pilećeg krilca prošli tjedan kada je shvatio da više ne osjeća jednaku glad kao na početku karijere. “Znao sam da je došlo vrijeme da odstupim i pružim i drugima priliku da jedu.”

Ta je odluka šokirala one koji su bili bliski japanskoj zvijezdi, a koji tvrde da je za Kobayashija jedenje bilo više od običnog hobija – da ga je snažna, tajanstvena sila duboko iznutra tjerala da jede. Mnogi su očekivali da će nastaviti jesti do svoga zadnjeg dana.

“Takeru je živio, disao i jeo hranu”, rekao je Hideki Ihara, Kobayashijev stric. “Nije prošao dan da nije jeo. Sve je organizirao prema tome. Bio bi u kuhinji svako jutro u cik zore i trpao ranojutarnji obrok. Ostajao bi zadnji za stolom svake večeri. Zapravo, toliko je to volio da bi prekinuo posao usred bijela dana i proveo stanku za ručak jedući hranu. E, to se zove predanost.”

“Ne znam kako će preživjeti bez jedenja”, dodao je Ihara.

Prema Kobayashijevim izjavama, prijelaz iz života ispunjena jedenjem na život bez njega nije bilo lak.

“Žudim li i dalje za hranom? Naravno – obično oko tri puta dnevno”, rekao je Kobayashi. “Ima dana kada pomisao na to da nikad više neću jesti stvarno boli. Ima dana kada peče, dana kada izaziva nesvjesticu i dana kada mi krvni tlak iznenada padne i osjetim kako mi srce lupa pune dvije minute. Kao i sa svakom promjenom u životu, trebat će se prilagoditi.”

Kobayashi je također izjavio kako se, budući da potječe iz obitelji u kojoj se čitav život jede, bojao istražiti druge karijere vjerujući da bi time mogao uzrujati svoje roditelje.

“Jedem otkad znam za sebe”, rekao je Kobayashi. “Moji su me roditelji poticali da počnem jesti još u ranoj dobi iako su me ponekad tjerali da jedem stvari koje nisam želio.”

“Nakon 29 godina, volio bih isprobati neke nove stvari poput kajakaštva, sportskog penjanja ili gutanja tekućina”, dodao je.

Iako su Kobayashijevi prijatelji sretni zbog njega, izrazili su zabrinutost za njegovo zdravlje tvrdeći da izgleda bezvoljno i depresivno, te da im se čini kako propada otkako se umirovio. Neki čak smatraju da bi odustajanje od jedenja moglo imati dugoročne posljedice po Kobayashijevo zdravlje.

“Otkako se povukao iz jedenja kao da je jedan dio njega nestao”, rekao je Kobayashijev prijatelj Tsuyoshi Hasegawa. “Točnije, onaj dio mozga koji regulira autonomne aktivnosti i osjetljivost na toplinu.”

Iako su ga članovi obitelji uz postelju preklinjali da preispita svoju odluku, Kobayashi i dalje tvrdi kako ne želi “postati jedan od onih propalih tipova koji ne znaju kad treba odustati i na kraju moraju jesti kroz slamku”.

“Ima stvari u vezi s jedenjem koje će mi nedostajati – sendviči, tvrdo kuhana jaja, onaj osjećaj zadovoljstva nakon što napunite svoje tijelo hranjivim tvarima i, naročito, frigane okruglice”, rekao je Kobayashi. “A ima i nekih stvari koje mi neće nedostajati – ponajviše hot dog.”

S engleskoga prevela Maja Klarić