Novi izdavački pothvat zagrebačkih studenata filozofije izazvao je neočekivano velik interes
Dana 05. 03. 2014., dvije godine nakon izlaska posljednjeg broja, održana je promocija novog izdanja časopisa Čemu – časopisa Udruženja studenata filozofije Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Na ovom je mjestu najlakše posegnuti za “poetskim” klišejima, poput “nakon dvije godine tišine snažno je prozborilo grlo zagrebačkih studenata filozofije”. Alternativan i jednako loš pristup predstavlja narodna mudrost: “dvije godine tišine bio je predznak nadolazeće bure”. Ovakvim se rješenjima ljudi najčešće obraćaju kada nastoje opisati neki izvanredni događaj, neko veliko uzbuđenje ili bilo što vrijedno spomena. Međutim, nekad je stvari najbolje formulirati kratko i suho: novi dvobroj časopisa Čemu s tematima Marksistička teorija subjekta i Fizika i filozofija izazvao je nevjerojatno veliki interes.
Tko je subjekt u novijem marksizmu? Primarni razlog za veliki interes predstavlja temat Marksistička teorija subjekta. Ono što je odlika ovoga temata, za razliku od mnogih drugih časopisa, jest iznimno precizna selekcija tekstova, tako da je rezultat dobro strukturiran i iznimno koherentan temat. On se sastoji od tri autorska teksta, osam prijevoda i nekoliko prikaza. Nadalje, među prijevodima postoji i podtemat od tri teksta s naslovom Rasprava o statusu kapitala kao automatskog subjekta. Naime, radi se o raspravi među suvremenim njemačkim marksističkim teoretičarima o tome koje je teorijsko stajalište Marx zapravo zastupao kada je kapital označio kao “automatski subjekt”. Da bude još preciznije, cjelokupna je diskusija pokušaj rekonstruiranja sistema implikacija Marxove teze kako je kapitalističko društveno uređenje prožeto fetišizmom: koji je mehanizam fetiških formi, jesu li one konstitutivne za samo funkcioniranje kapitalističkog društvenog uređenja, koja je pozicija klasne borbe unutar ovoga sklopa, itd. Tekstovi unutar ovog podtemata donose direktnu polemiku, tako da ujedno imaju organsku povezanost. Otežavajuća okolnost za čitanje ovih tekstova jest da oni iziskuju nešto više od obične upoznatosti s argumentacijom u Marxovom Kapitalu, kao i, u određenoj mjeri, i upoznatost sa suvremenim čitanjima Marxa u Njemačkoj. Najmanje organski povezan i najmanje ovisan o ovim pretpostavkama jest tekst Wernera Bonefelda “Kapital kao subjekt i postojanje rada”. Taj tekst je ključan ne samo kao inicijator polemike u Njemačkoj, nego je značajan i kao u didaktičkom smislu najbolji uvod u diskusiju uopće.
Kao dodatna potvrda da je uredništvo iznimno pažljivo selektiralo tekstove mogu se navesti dva teksta koja se pojavljuju prije ovoga podtemata i čija je uloga u određenoj mjeri ponuditi teorijsku pripremu za apsolviranje već navedene diskusije o automatskom subjektu. Ova se napomena primarno odnosi na autorski tekst Marka Losoncza “Koji će se subjekt boriti protiv asubjektivnosti? – pozicije subjekta u marksizmu” i, u nešto manjoj mjeri, na tekst Christophera Arthura “Subjekt i protu-subjekt”. Losoncz navodi kako se na pitanje o tome što je subjekt u marksističkoj teoriji unutar povijesti marksizma mogu iščitati dvije paradigme. Jednu paradigmu Losoncz opisuje na ovaj način: “Otpori spram kapitalizma uvek su se kolebali u pogledu pitanja subjektivnosti, a to posebno važi za one teorijske tendencije koje su se barem na neki način nalazile u okviru marksizma ili postmarksizma. S jedne strane, najamni je radnik shvaćen kao subjekt par excellence …” (str. 20), dok drugu paradigmu opisuje riječima: “Međutim, s druge strane, postoji i jedan skroz drugačiji način odnošenja prema radniku. […] Sugeriše se da radnik kao opredmećena, otuđena žrtva sistema nije ništa drugo do puki aspekt u samovalorizaciji kapitala, dakle on nema nikakvu samostalnu egzistenciju” (str. 22). Ukratko, ili su nositelj subjektivnosti rad/radnici ili je to kapital.
Bonefeld u svome tekstu napada marksističke teorijske struje koje prihvaćaju paradigmu kapitala kao nositelja subjektivnosti. Za njega prihvaćanje ove paradigme ima katastrofalne posljedice po marksizam i klasnu borbu. Marksizam se pretvara u jednu, kako on kaže, objektivnu teoriju i na taj način gubi svoju kritičku i agitacijsku oštricu, a klasna borba se vidi kao konzekvenca zakonitosti kapitala kao automatskog subjekta i, štoviše, kao nešto što se jedino i može pojaviti unutar gabarita ovih zakonitosti. Ovo je samo isječak iz diskusije, no sasvim je jasno da prihvaćanje jedne ili druge paradigme, koje također imaju svoje unutarnje nijansirane varijante, sa sobom nosi široki raspon daljnjih teorijskih obveza.
Kako je Marx napustio praksu Iz prijevodnog bloka potrebno je istaknuti nekoliko tekstova koji nisu posve usko povezani s ovakvom diskusijom o subjektivnosti. Prvo, tu je Lucio Magri i njegov tekst “Problemi marksističke teorije revolucionarne partije”. Magri nastoji ponuditi rekonstrukciju Marxova odnosa prema pojmovima klase i partije. Magri kaže da je rekonstrukcija na temelju cjeline Marxova sistema potrebna jer, kako je poznato, sam Marx se nije posebno detaljno bavio ovim problemima. Nadalje, Magri također ulazi u naknadne nadgradnje ovih pojmova od strane redom Lenjina, Rose Luxemburg, Kautskog, Lukácsa i Gramscija. Tu je također tekst Roberta Albrittona “Marxova teorija vrijednosti i subjektivnost”. Albritton polazi od pretpostavke da je Marxova teorija vrijednosti najbolje rješenje da se ponudi adekvatna eksplanacija konzumerističkog društva, razvijanja specifičnog oblika subjektivnosti u njemu i, konačno, negativnog utjecaja na prirodni okoliš.
Tekst Michaela Heinricha “Praksa i fetišizam” predstavlja možda najbolji tekst unutar prijevodnog bloka. Heinrich ovdje kritizira važnost koja se u tradicionalnom marksizmu pridavala Tezama o Feuerbachu i iz njih izvedenim konceptom prakse. Heinrich iznimno uvjerljivo demonstrira kako su Teze imale mali ili nikakav utjecaj na razvijanje zrele Marxove teorije. On izgrađuje čvrstu argumentacijsku mrežu tako što, s jedne strane, koristi sve raspoložive biografske podatke i, s druge strane, razmatra razvoj Marxove misli gdje pronalazi inkompatibilnosti između ponekih teza i kasnijeg oblika Marxove teorije. Ove napomene također vrijede za koncept prakse. Ovo je Heinrichova konkluzija: “Stoga ne iznenađuje da se kod Marxa u spisima koji kritiziraju ekonomiju nastalim nakon 1857. godine više ne pronalaze entuzijastična zazivanja prakse te da se Marx više nikada nije pozivao na Teze o Feuerbachu” (str. 196).
U autorskom bloku nalaze se još tekstovi Aleksandra Matkovića “Siva ekonomija duga” i Bernarda Koludrovića “Na koljenima u predgrađu”. Koludrović uz pomoć postkolonijalne teorijske aparature analizira roman Hanifa Kureishija Buddha u predgrađu. Matković, s druge strane, problematizira pojavu duga u kapitalističkom društvu: “Dug prevazilazi razliku između radnog i slobodnog vremena: on nalaže komandu, rad, planiranje, zateže omču ekonomizacije već ekonomskog subjekta. […] Subjekt duga je truo iznutra, homo debitor je puki katalizator” (str. 44).
Fizikalno kroćenje filozofske zvijeri Uredništvo temata Fizika i filozofija odlučilo se za nešto drugačiju uređivačku strategiju. Umjesto fokusiranja na jednu konkretnu temu iz filozofije znanosti ili pak filozofije fizike, uredništvo se odlučilo ponuditi nekoliko tekstova koji problematiziraju odnos filozofije i fizike te niz tekstova koji pobliže objašnjavaju neke specifične teme iz fizike. U ovome tematu nalazi se nekoliko autorskih i prijevodnih tekstova koji predstavljaju važne doprinose u diskusiji između fizike i filozofije za hrvatsku i regionalnu publiku.
Autorski blok sačinjen je od ukupno tri doprinosa. Prvi tekst je rad Ivana Bedalova “Razlozi za kvantnu teoriju”. Ovdje Bedalov na iznimno pristupačan i mjestimice humorističan način iznosi historijat razvoja kvantne teorije. Za degustaciju: “U kući svog prijatelja Waltera, odličnog čeliste, sastajao se Werner Heisenberg s još jednim mladim gudačem kako bi pokušali odsvirati Schubertov trio u B-duru. Prilikom jednog od takvih sastanaka, tada još mladi Werner Heisenberg biva upitan zašto se nije umjesto studija fizike odlučio za onaj muzike kada već tako lijepo svira klavir” (str. 19). “Stephen Hawking i smrt filozofije” je rad Dine Jakušića. Jakušić ovdje napada tezu svjetski poznatog fizičara Stephena Hawkinga koji je bio izjavio da je filozofija mrtva jer nije bila u stanju pratiti razvoj suvremenih znanosti. Daria Jandreškić u svome tekstu “Poincaréov konvencionalizam i Reichenbachova prirodna geometrija” uspoređuje dvije koncepcije razumijevanja prirode prostora i koje su u njima posljedice za aksiomatiziranje geometrije.
Pored autorskih tekstova i prijevoda pronaći ćete i blok intervjua. Prva dva intervjua, naime s Timom Maudlinom, filozofom znanosti s NYU (Sveučilište u New Yorku) i Igorom Mikecinom, predstojnikom Katedre za povijest filozofije Odsjeka za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, bave se odnosom između fizike i filozofije, dok se u trećem razgovara sa Stephenom Feeneyom, postdoktorskim istraživačkim suradnikom na UCL-u (University College London), o teoriji inflacije i teoriji paralelnih svemira.
Od prijevoda prvi tekst koji se ističe jest “Fizičar i filozofija” Maria Bungea. Članak se tematski nadovezuje na onaj tip diskusije u kojem filozofija zauzima defanzivnu poziciju spram suvremenih prirodnih znanosti. U ovakvom tipu diskusije ključno je pitanje: što filozofija ima ponuditi znanosti? Bunge u zaključku odgovara s dozom poetske inspiracije: “Bilo koji fizičar koji zagrebe ispod površine vlastitog rada osuđen je suočiti se s filozofijom, osim ako se ne ograniči na rutinske zadaće ili vrlo uske probleme. Jednom kada susretne zvijer, fizičar ima dvije mogućnosti. Jedna je sebi dopustiti da ga ona nadjača, tj. podleći prevladavajućoj filozofiji koja je kao popularna osuđena na grubost i nazadnost. Druga je mogućnost proučavanje zvijeri u nadi da je pripitomi, tj. upoznavanje nekih suvremenih filozofskih istraživanja, njihovo kritičko ispitivanje i stavljanje u službu vlastitog znanstvenog rada” (str. 181). Također treba izdvojiti tekst poznatog filozofa i logičara Hao Wanga: “Vrijeme u filozofiji i fizici: od Kanta i Einsteina do Gödela”.
Gotovo 600 stranica novoga izdanja Čemu nudi čitateljima mogućnost recepcije marksističkih rasprava koje su na našim prostorima uglavnom ostajale zanemarene, kao i nekih razmatranja o odnosu filozofije i fizike, te pristupačan pregled nekih užih tema iz domene fizike.