Tko od nas zaslužuje besmrtnost?

Prije pola godine Houellebecq je gostovao na jednom od brojnih francuskih televizijskih kanala, obilato pušeći, s čovjekovim najboljim prijateljem podno nogu. U jednom je trenutku ispalio kako ne voli Prousta jer iz njegova djela nije moguće izvesti nekakvu sljedeću književnost: centripetalna sila Proustova genija presnažna je i u najboljem slučaju možeš biti derivat, epigon. No zato voli Balzaca i njegovo “otvoreno djelo”: kreni bilo kojom od brojnih aleja iz njegove Ljudske komedije i stići ćeš u današnji Pariz, jedino što se od tebe traži je da hodaš dovoljno dugo i dovoljno pomno. Balzac je bio pronicljiv promatrač i uspio je u svom vremenu vidjeti klice naših današnjih jada, a pisac kao zlohudi prorok jedna je od omiljenih maski što ih puk prispodobljuje spisateljskoj socijalnoj ulozi. Njegova brojnost kada je u slučaju Houellebecq zbilja nije mala: prvi tisak Mogućnosti otoka na francuskom išao je u 250.000 primjeraka, a Houellebecq je dosad preveden na tridesetak jezika. Posljedice jednog intervjua u kojemu je rekao kako je islam najgluplja religija lako su zamislive; muslimana u Francuskoj ima oko pet milijuna, dovoljno je reći kako se autor nakon nastale gužve preselio u Irsku. Ne izgleda li vam pisac okružen takvom masom kao kakav lažni Krist s nekoliko usmrdjelih girica u rukama, a situacija u kojoj se nalazi ponižavajućom; on ne smije prestati pričati, jer zna da ne može nahraniti masu, niti je igdje povesti, i to je trenutak koji treba što duže odgađati; a inicijalno se radilo o vrlo jednostavnom porivu za pisanjem: tek nekoliko riječi je bilo u pitanju.

Amater, samozvanac, drznik

Ali prve izgovorene bile su suho zlato: Houellebecq se pojavio na sustaloj literarnoj sceni čije su se krupnije ribe praćakale po brojnim slijepim rukavcima postmoderne i poststrukturalizma, s kićenim, zaglušujućim i visokoparnim žargonom, te je njegov ogoljeni koncept lišen konceptualiziranja zazvučao kao da ste si pustili prvi album Clasha nakon zadnjeg albuma Yesovaca. Credo je bio jednostavan: “Niz anegdota kojih sam junak”, zapisao je u Širenju područja borbe, “od kojih mi neće biti puno lakše, tek nešto malo”. U čitanju, s druge strane, vidi čudotvornu moć: “Cijeli život proveden u čitanju ispunio bi sve moje želje; to sam znao već sa sedam godina”. I nekoliko redaka dalje i ključ, zapravo kajdanka s vrlo jednostavnim notnim sustavom: “Ne namjeravam vas očarati suptilnim psihološkim razmatranjima. Nije mi ambicija izmamiti vam pljesak svojom profinjenošću i humorom. Ima autora koji svoj dar uprežu u službu tankoćutnih opisa duševnih stanja, karakternih odlika, itd. Nećete me svrstati među njih”. To naravno ne znači kako Houellebecqovo djelo nastaje bez djelovanja transponiranja i inverziranja; iako zvuči kao novinski izvještač s mjesta nesreće, Houellebecq nije stoga manje metafora jednog stanja koje odbija igrati po doslovnim literarnim pravilima oduzimajući istovremeno jednom autoru pravo na prenesena značenja. Partikulariziramo li priču o Houellebecqovu incidentu s islamom i upitamo li se kako bismo reagirali da nas naš hipotetički sugovornik musliman nazove nevjernikom jer ne pripadamo njegovu sustavu vjerovanja – bilo bi zanimljivo vidjeti odgovor. Kako biste se ponijeli u navedenoj situaciji? Što biste pritom osjetili? Koju vrstu jada? Kao da se ovdje ponovo pojavljuje prastari Platonov proces protiv Homerove autentike i blasfemike, u pozadini kojega stoji zahtjev da imamo umjetnost kao projekt za kultiviranje finih, lijepih, nadasve poželjnih emocija. Literarna scena je puna mudrosera, čankolizaca i karijerista – domaća i strana – i upad jednog diplomiranog agronoma među tuste somine jednog hibernetičnog svijeta ispunjenog teorijskim protokolima klanjanja Drugome i Razl(u)(i)ci socijalni je događaj prvog reda. Amater, samozvanac, drznik (a koji to dobar dobar pisac nije?), iako, čini se, u svojevrsnoj silaznoj literarnoj putanji – štono reče Tibor Fisher, Houellebecq je danas na krovu svijeta i sve mu je dopušteno – prilično je opasna situacija za jednog pisca. Kako se to odrazilo na njegov novi roman?

Humoristi su socijalni kolaboracionisti

Kako su stari ljubitelji Clasha znali reći u povodu drugog albuma grupe – imaju klavir na njemu! – događa li se Houellebecqu kao protivniku književnog produciranja književno produciranje, širi li zvuk, dodaje li basove, umnožava li gitare, volumenizira li glas, množi li finte, i tako dalje... odnosno, “čuje” li se sve to? Roman ide u dva sloja: prvi je sloj Danijel 1 čiji život komentiraju u drugom sloju njegovi klonovi Danijel 24 i Danijel 25 nekih dvije tisuće godina nakon ovog našeg vremena u kojemu se događa život Danijela 1. Dvije tisuće godina poslije ljudi – odnosno pripadnika vrste u koju su ljudi evoluirali, a dogodila im se reverzija, pa su sada na putu da ponovno postanu inačica primata – ima oko sedamsto milijuna, i očekuje se njihov potpuni nestanak s planeta. Klonove je Houellebecq prikazao smještene u izolirane nastambe, između sebe komuniciraju sustavom sličnim našem Internetu, ograđeni su žicom do koje povremeno dolutaju “posljednji ljudi”. Klima je ozbiljno narušena, već su se dogodile velike meteorološke mijene, i taj vremenski završni dio romana odvija se u sjeni čekanja klimatske kataklizme koja će biti fatalna po ljude, koji bi nakon toga nestali s lica Zemlje.

Danijel 1, s druge strane, velika je zvijezda našega vremena. Kao stand up komičar zarađuje gomilu novca, i s računom na kojemu je četrdesetak milijuna eura, u maniri otprije poznatog uelbekovskog pobunjena činovničića traga za ljubavlju svoga života; Houellebecq ovdje ima na umu složeniju varijantu “životne ljubavi” od tipične; to mora biti osoba čija je podatnost višeslojna, premrežena brojnim dvosmjernim preklapanjima: Nietzsche je govorio “ne ženite se za nekoga ako se ne možete zamisliti kako s tom osobom u starosti razgovarate”, a Houellebecq podrazumijeva i iznimno visok stupanj seksualne privlačnosti koja uz to ide, kombiniran s eklatantnim nedostatkom samosažaljenja.

Njegov lik kao kobac vreba na partnerove slabosti, a identičnu oštrinu nastoji pokazati i povratno, prema samome sebi. Ostvaruje veze s dvije žene, a vlastitu novcem sjajno potkoženu situaciju koja se reflektira u svim mogućim komfornim smjerovima komentira uglavnom ironično: opis skupih auta i sredovječnih, odebljalih, patetičnih mužjaka u očajničkoj potrazi za fukom upotpunjuje definiranjem značenja svoje komičarske uloge: humoristi su socijalni kolaboracionisti, dok kroz dijaloge Danijela 1 i Vincenta Greilsamera, likovnog umjetnika elohimita – newagerske skupine koja sanja o ostvarenju mota romana “Tko od nas zaslužuje besmrtnost?” – izriče podjelu umjetnika na revolucionare i dekoratere. Prekretnička točka rad je Marcela Duchampa: “Prije Duchampa, umjetniku je krajnji cilj bio pružiti osobno i točno, to jest dirljivo viđenje svijeta; već je ta težnja bila golema. Od Duchampa nadalje, umjetniku više nije dovoljno da samo dâ viđenje svijeta, nego želi stvoriti vlastiti svijet; time doista postaje suparnik Boga”. Kod umjetničkih intervencija ključna je stvar “stvoriti djelotvornu parabolu, koju uzme netko treći i prenese manje-više iskrivljeno, i time indirektno promijeni cjelokupno društvo”. Paradoks je što su dekorateri vjerojatno ambiciozniji od revolucionara, a podrazumijeva se kako u oba partikulariteta vlada kič.

Tko bi zapravo trebao biti uvrijeđen?

Što se tiče rasprava o Houellebecqovoj političkoj (ne)korektnosti, pročitajte ovo: ‘’Kriviti islam za ono što se dogodilo u New Yorku, isto je kao i kriviti kršćanstvo za probleme u Sjevernoj Irskoj. Da, upravo tako. Vrijeme je da prestanemo okolišati. Vrijeme je da se naljutimo. I to ne samo na islam. Mi koji smo se odrekli svih ‘velikih’ monoteističkih religija dosad smo, zbog osjećaja pristojnosti, ublažavali svoj rječnik... Ali da nije bilo religije, ni sama zamisao o židovskoj državi ne bi imala nikakva smisla. A ni zamisao o islamskim zemljama kao nečemu što se treba okupirati i oskvrnuti. U svijetu bez religije ne bi bilo križarskih ratova, ne bi bilo Inkvizicije, ne bi bilo antisemitskih pogroma... Vrijeme je da se prestanemo koristiti zaslađenim eufemizmima: ‘nacionalisti’, ‘lojalisti’, ‘komunisti’, ‘etničke grupe’, ‘kulture’, ‘civilizacije’. Religija je riječ koju tražite. Religija je riječ koju se tako licemjerno trudite izbjeći... religija se među oznakama koje nas međusobno dijele ističe po svojoj krajnjoj nepotrebnosti... Sjedinjene su Države najreligioznija od svih kršćanskih zemalja, a njezin preporođeni vođa u neprijateljskim je odnosima s najreligioznijim ljudima na Zemlji”. Autor je Richard Dawkins, evolucionistički biolog, a njegov je tekst nastao, kako sam kaže, u ponešto povišenoj atmosferi postrujanskih predratnih priprema Sjedinjenih Država i njezinih saveznika za novi napad na Irak, Iran, i uopće, cjelokupni ostatak svijeta.

To je tekst koji bi mogao napisati i Houellebecq, baš u gorespomenutoj dišanovskoj maniri izmještanja izvornog teksta što ga nanovo stavljamo u novo okruženje, i koji često igra baš na tu kartu: pitanje glasi – gdje s nama ostalima kojima se gadi razlog globalnog prijepora, utemeljen na uvjerenjima mase u stvari poput postojanja složenih svjetova koje nastanjuju arhanđeli, demoni i izmaštani duhovni pomagači i prijatelji? Tko bi tu mogao biti istinski uvrijeđen? Literarnu subraću Houellebecq sam očito vidi u liniji Céline, Sartre, Camus, Genet – kao izvrstan punch liner ima u Mogućnosti otoka malu digresiju o Theilardu de Chardinu, gdje se pita s kim se družio taj tip kada je tako dobroćudno mislio kako su ljudi u svojoj biti dobri, i onda rekao: “Družio se s buržujskim katolicima, više ili manje plemićkoga roda, često isusovcima. Dakle, s bedacima”. A istovremeno je svijetom hodila spomenuta spisateljska ekipa. Čini mi se da je od starih “učitelja” jedino Konfucije tvrdio da je čovjek biološki i ontološki zlo biće. Svi su ostali polazili od pretpostavke da smo pali anđeli, i potrebno je samo nekako otkloniti taj nezgodni kvar na krilima što nam zadaje probleme posljednjih nekoliko tisuća godina, pa će sve biti okej.

Nekloniran a također neemotivan današnji čovjek

Mogućnost otoka ne doseže literarnu snagu smisaono puno zaokruženijih prvih dvaju romana; kao da je danas Houellebecqu potrebno četiri puta više riječi nego prije, i sve se češće oslanja, boksačkim rječnikom rečeno, na pojedinačni udarac; kompozicijski ustroj paralelnih radnji iz suvremenosti i daleke, apokaliptične budućnosti ne liježe jedan na drugi, nego se naracije klonova doimlju kao prilično šupalj komentar, jednako kao što pričom o elohimima davi čitatelja, gotovo bespotrebno podebljavajući broj stranica ovog predugog i povremeno žestoko zamornog romana. Kažem “gotovo” i “povremeno” jer ipak nisu posve bezvrijedne, budući da slike klonova kao bića zarobljenih umreženim svjetovima i oslobođenih afektivnog aparata mogu fino asocirati na neklonirana, samo na sama sebe orijentirana današnjega čovjeka, na egzemplarno biće grupe, izvedeno iz zajedničkog nazivnika skupine kojoj pripada, i koje opsesivno troši gomilu svog ravnodušno, bešćutno provedenog vremena s pjenom na ustima izvikujući parole ljubavi; lišen emotivno, dakle, svega osim potrebe da drugome skače u oči u ime fantazme vlastita dobra, što je samo po sebi neviđena gnjavaža. No Houellebecq je i dalje autor koji vas može zapričati, što nije za podcijeniti.