Tko pjeva, na Internet misli

Dick Rowe, šef odjela za nove izvođače u kući Decca, početkom 1963. dvojio je o tome kome će od dva potencijalno uspješna benda ponuditi ugovor. Poslije probnih snimanja odlučio se za izvjesne Brian Poole And The Tremeloes i napravio najveću diskografsku pogrešku u povijesti rock’n’rolla. Naime, oni drugi u konkurenciji bili su glavom i bradom Beatlesi.

Četrdeset i nešto godina trajala je ta praksa traženja nove velike stvari po mračnim klubovima, a posao glazbenog “skauta” bio je skliski put pogodaka i promašaja, mješavina znanja, nosa i počesto čiste slučajnosti i sreće. Do siječnja ove godine, kad su golobradi momci pod imenom Arctic Monkeys okrenuli diskografsku industriju naopako i učinili zanimanje tragača novih talenata i zlatnih koka dosadnim, da ne kažemo suvišnim. Jednostavnom metodom opipavanja pulsa publike stavljanjem na Internet pjesama slobodnim za skidanje. 

Najbrže prodavani prvijenac

Da raskrstimo odmah na početku, Whatever People Say I Am, That’s What I’m Not, predstavlja četrdesetak minuta urnebesnog, svježeg indie rocka bez upadanja u klišeje i čvrste niti poveznice s nekim prošlim razdobljem. Arctic Monkeys su ekstraordinarni mladi bend s prizvukom punk rocka; tu se čuje ska, američki college rock, Strokesi, funk, Libertinesi, Franz Ferdinand, intenzitet živih snimki The Jam... Album četvorke iz Sheiffielda je jedna od najuzbudljivijih stvari koje su se britanskom rocku dogodile od Definitely Maybe Oasisa prije dvanaest godina. No, Arctic Monkeys su prije svega fenomen internetske ere. Osnovani prije dvije godine, nisu se brinuli kako bi objavljivanjem vlastitih snimki mogli ugroziti kasnije financijske efekte albuma otisnutog na klasični CD. Kako je snimki bilo više, fama je rasla, što, naravno, nije prošlo nezapaženo kod engleskog glazbenog tiska, koji ionako čeka u niskom startu za ovakve pojave.

Nije ni čudo što su sporije i analitičnije američke tiskovine pomalo ironično kasnije napisale da je riječ o bendu koji je na naslovnici NME-a osvanuo prije negoli je osnovan.

“Iritantno je kad engleski tisak kuje u zvijezde bend na osnovi dvije pjesme, a još je iritantnije kad se pokaže da su u pravu”, zapisao je novinar Rolling Stonea nakon osvjedočenja da je riječ o nečem što dotiče granice genijalnosti i da se ne svodi sve na dva killer singla.

Dakle, u međuvremenu su postali štićenici trenutno najagilnije britanske nezavisne kuće Domino, s Franz Ferdinandom u prvom redu njihova impresivnog kataloga; prije negoli su izdali ijedan singl debitirali su pred londonskom publikom u rasprodanoj dvorani Alexandra Palace kapaciteta dvije tisuće ljudi. Krajem siječnja, album je napokon ugledao svjetlo dana, i to s jedanaest pjesama koje su se besplatno mogle skinuti s web stranica benda i tek dvije dosad neobjavljene. Nije izgledalo obećavajuće, no, stvar je jednostavno eksplodirala. U prvom danu prodan je, da budemo engleski precizni, 118.501 primjerak, što je više nego ostalih top 20 albuma zajedno. Nakon prvog tjedna od objave na Otoku, otišlo je ukupno 350.000 kopija, pa su Arctic Monkeysi postali vlasnici najbrže prodavanog prvijenca u povijesti britanske diskografije. Poruka, drugim riječima, glasi: ako si dobar, više ne moraš obijati vrata diskografa – stavi stvar na Internet i tu nema laži, jer je broj downloadiranja sud nemilosrdan i istinit poput lakmus papira.

Iskrene i univerzalne priče

Što je to, zapravo, izazvalo jagmu? Je li to uzbuđenje internetske zajednice, usporedivo s davnašnjim širenjem dobro čuvane tajne od uha do uha bilo generator bljeska, ili su Arctic Monkeys stvarno toliko dobri? Njihove su priče iskrene, univerzalne i smjestive u svako susjedstvo. Bez podcjenjivanja, neće devetnaestogodišnjaci pjevati o veltšmercu, nego o onome što ih neposredno okružuje. Djevojke, besparica i prva pijanstva, neiscrpne su teme s bezbroj varijacija. Poput Mike Skinnera (The Streets), garage propovjednika s ulica velikoga grada, i ovi momci s mnogo pronicavosti i ironije kuže svijet oko sebe. Alex Turner pjeva u isto vrijeme punkerski nemarno i bezobrazno sigurno, a ostatak benda ga prati bez uglađivanja – sirova je to i furiozna svirka.

Whatever People Say I Am, That’s What I’m Not  postat će stanovnik svih rekapitulacija najboljih rock albuma, i to ne samo prvog desetljeća ovog milenija. Tko ne vjeruje, a ne želi bacati novac na slijepo, nek’ provjeri. Na Internetu – legalno i besplatno.