Marija Ćaćić  

Tko preživi, pričat će

I scrpan, temeljit, detaljan i, najvažnije, dugotrajan novinarski rad kakav viđamo u američkim filmovima koji se bave medijima ili skandalima koje oni razokrivaju, može nam se iz naše hrvatske medijske stvarnosti učiniti tek pokušajem da se stvarnost strpa u uzuse kriminalističkoga filma ili trilera. Naslušali smo se kakvo hrvatsko novinarstvo jeste ili nije, koliko nam jesu ili nisu korumpirani mediji, kako grozomorno žive neki naši novinari i novinarke i kako neki drugi njihovi kolege i kolegice žive na visokoj nozi. 

Bitna je razlika da je Hrvatska notorno ”malo tržište“, primorano (ili ne?) da sve dnevne novine budu tabloidi na običnom novinskom papiru, da su najkvalitetnije tjedne novine one za žene i da najčitaniji portal shizofreno glavinja u svojoj uredničkoj politici koja se može svesti na ”padaj silo i nepravdo“. Tako da nije bilo za očekivati da će se itko ozbiljno pozabaviti onime što se događa u zemlji nakon promjene vlasti, jer novinari ovise o svojim urednicima a urednici o svojim vlasnicima. Osim onih gdje bi možebitno novinari bili lišeni takvog tipa kontrole, ali čvrsto na zemlji zahvaljujući teškoj stvarnosti projektnih zahtjeva. 

Teško je napisati nešto o trenutnoj situaciji u zemlji u kulturnom i medijskom sektoru, jer se doima da je ako ne sve, a onda previše toga izrečeno u histeriji nastaloj nakon stupanja ministra kulture Zlatka Hasanbegovića na funkciju. No iako se nama koji se krećemo u kulturnjačkim i novinarskim krugovima čini da je sve poznato i bjelodano, srećom su tu kolege iz ”komercijalnoga sektora“ kojem pripada i ova novina (preciznije određenje bi bilo ispodprofitni ili rashodni medij u slučaju ne samo Zareza, nego i većine dnevnih listova, o čemu je ne jednom pisano). Primjer goreopisanoga filmičnoga novinarstva iz drugog žanra, tzv. dramedije, ponudili su nam kolege iz “vodećih“ medija – Večernjeg lista i Jutarnjeg lista. Prvo je počasni, pobjednički krug naslovnicom Jutarnjega odradila nasljednica Biance Matković – Željka Markić, a zatim je u vodu hrabro uskočila, svojim aferama unatoč, zamjenica ministra kulture Ana Lederer. 

Tko nas bre zavadi! Nedavno je u Globusu također izašao razgovor s bivšom ministricom kulture Andreom Zlatar Violić. Globus već neko vrijeme služi Jutarnjem listu kao krilo za intenzivnu njegu poslije smjene (tim će zanimljivije biti vidjeti u što će se Globus pretvoriti u svojstvu ciglog priloga Jutarnjem), pa smo tako onomad mogli čitati reportažu o životu nekadašnjeg ministra poljoprivrede Petra Čobankovića ili napeto iz tjedan u tjedan iščekivati streloviti uspon Radimira Čačića iz sjene. 

Negdje na obroncima iločkih vinograda, skriven među lozom, nazire se obris jednog čovjeka – Petra Čobankovića. Niti na jednoj fotografiji ne pozira, štoviše vizualna oprema teksta je paparazzijevske poetike. Progovara šturo, a o njegovom stanju najviše govore ljudi najbliži njemu. U slučaju Radimira Čačića imamo isprva glasove iz HNS-a, zatim nezadovoljnike iz HNS-a, pa hrabre pobunjenike iz HNS-a koji naprosto više ne mogu, polako se uspinjemo do katarze, prvogovora Radimira Čačića, sada već spasitelja HNS-ovaca, ako ne i cijele države. 

Ukratko, u nas su pamet i pamćenje kratki, pa je sasvim moguće da vodeći mediji (tiskani i elektronički) bombastično pišu o davno probavljenim temama iz specifičnih polja, poput kulture kojom se inače ne bave ako ne moraju (primjer “otkrivanja“ državne revizije u HNK za intendantskog mandata Ane Lederer). Ili razgovarajući s uvaženim ličnostima “zaboravljaju“ postaviti određena pitanja – pitanja koja bi svaki iole upućen Hrvat/ica (prema Grabar Kitarović) ili građevina (prema Oreškoviću) rado postavio osobama koje su bile ili jesu na javnoj funkciji. Posljednjih dana mogli smo doživjeti dva različita tretmana razgovora s takvim osobama: s jedne strane imamo one na vlasti u (logično) lagodnom razgovoru, a s druge one koji su sišli s nje u ispovjednom žanru – pri čemu se svakako ne mogu izbjeći ključna pitanja od interesa javnosti, kao što se to može kada jeste na vlasti. 

Dakako, Lederer i Zlatar Violić vežu afere oko “smjene“ tadašnje intendantice HNK (a zapravo je Lederer istekao mandat) i pompozno nazvani “lex Lederer“. Svega se toga Lederer dotiče u svojim intervjuima, imputirajući raznorazne stvari Zlatar Violić i njezinim suradnicima: “Nakon četiri godine nastojanja bivše Vlade da se nova paradigma kulturne politike učvrsti na svekolikom obratu teza (institucionalno-izvaninstitucionalno, inovativno-staromodno, mlado-staro i tako unedogled) te ideološkom zaoštravanju ‘mi ili oni’, a koji će postati urokom trenutačnoga stanja i zastrašujuće podijeljenosti u prostoru hrvatske kulture.“ Podjednako bi nekorektno i simplificirano bilo nedvosmisleno reći tko je prvi bacio kamen: Zarez (u kojemu se pisalo o nepravilnostima u poslovanju Hrvatskog slova, među ostalim, u povodu desete godišnjice njegovog postojanja) ili Hrvatsko slovo (koje je prijavilo Zarez za sukob interesa što je rezultiralo sudskim procesom uslijed kojega će se ove novine po svoj prilici ugasiti).

Može biti da se nalazimo usred rata koji je uistinu potekao iz “podijeljenosti“ i “obrtanja teza“ – ali tko je koga prvi povukao za rep, teško je reći. Uostalom, ni ne valja sve gledati kroz prizmu nezajažljivosti Željke Markić ili przništva Zorana Milanovića i njihovih svojti. Tj. ne valja sve gledati isključivo kroz lik i djelo jedne jedine osobe, koja u konačnici ne može polučiti uspjeh ako nema saveznike. Podijeljenost u ovome društvu ne ide nužno od Sremskog fronta i Bleiburga – prije od današnjeg sustava u kojemu zapravo postoji samo jedna podjela, ona klasna – ali nam je vid zamagljen fikcionalnim međustranačkim razilaženjima i pripetavanjima, ideoglagoljanjem (termin Trpimira Matasovića) i svođenjem svakoga problema na svakoj zamislivoj razini na problem korupcije struktura ili pojedinaca. U tom mazanju očiju naveliko sudjeluju svi prominentni mediji, pa i oni javni – razmotrimo samo izvještavanje HRT-a o novome premijeru, koje ni na koji način ne propituje njegove kompetencije za poziciju, izbor koji je obavljen po srednjovjekovnoj metodi ugarsko-hrvatskog plemstva, kao u slučaju Matije Korvina, okrunjenog zbog uspjeha u “protuosmanlijskom“ a ne korporativnom djelovanju, o prikrivanju jezičnih kompetencija da ne govorimo (naposljetku, to je najmanji grijeh u cijelom nizu dubioznih postupaka u interregnumu i poslije njega). 

Tko je jamio – jamio Ako pretpostavimo da je izvještavanje o kulturi zapostavljeno i marginalizirano u većim medijima, možemo također pretpostaviti da šira javnost zapravo ne može upratiti začkoljice u njoj čak i da je zanima. Tako da je sasvim moguće napraviti veliki intervju sa zamjenicom ministra i postaviti joj pitanje o nalazu Državne revizije u Ministarstvu kulture, a ne dotaknuti se sporne revizije u HNK-u za vrijeme intendature Ane Lederer i ne postaviti dodatno pitanje o tome nakon ovog odgovora: “Imam iskustva s revizijom i znam kako treba poštovati i provoditi njezine preporuke. U vrijeme skandala sa službenim karticama čitala sam nalaz Državne revizije za Ministarstvo kulture, ali sada ću ga svakako ponovno proučiti.“ Umjesto toga dobiva na volej mrskog Frljića i reviziju u riječkom HNK na što odgovara: “Spomenuti nalaz Državne revizije ne odnosi se u cijelosti na sadašnju upravu riječkoga HNK-a, čiji sam nalaz također svojevremeno čitala.“ Svima nama koji malo pomnije pratimo kulturni sektor poznato je da se revizija koje se Lederer dotiče nimalo ne tiče mandata Olivera Frljića, spram kojega Lederer gaji osobni animozitet koji se ni ne trudi skriti: “Rekla bih da je on tipično režimski čovjek koji se nikada nijednim pravim problemom našega društva nije imao interesa i hrabrosti baviti.“ Štogod mislili o Frljiću ili njegovim performansima otkad vodi HNK Zajc, društveni angažman mu se ne može odreći, kao ni umjetnički uspjesi. Hasanbegovićeve izjave da ga neće smijeniti su također mazanje očiju, jer on uostalom ni nema ovlasti da ga smijeni, osim u slučaju financijskih nepravilnosti koje mu Lederer neosnovano potura. Dva dana nakon velikog intervjua s Lederer, osvanuo je 22. 2. 2016., ponovno u Jutarnjem, tekst s nadnaslovom “Repovi nove zamjenice ministra kulture“, u kojemu se problematizira Državna revizija u HNK za mandata Lederer, koja, po vlastitim riječima, zna kako treba poštovati i provoditi njezine preporuke, možebitno po načelu “puše i na hladno“ – no prije će biti da sada zna kako ne ponoviti iste pogreške. I njezin se medijski nastup poboljšao od odlaska iz HNK – evo je odrješite, ali staložene, u harmoniji s prevladavajućim trendovima “obrtanja teza“, preuzima politički korektan diskurz, insistira na slozi i zastupanju običnoga naroda koji je smlavila kulturelita jugofila. Jer “prosječna“ se hrvatska građevina osjeća nezastupljenom, zanemarenom, opljačkanom i kao da živi u nekoj drugoj državi u odnosu na centar zemlje. Ona također zaslužuje humanitarnu pomoć poplavljenim područjima, otpremnine i zaostale plaće, status područja od posebne državne skrbi, naseljavanje “napuštenih“ srpskih kuća po svom izboru, ciljane mjere zapošljavanja, pravo na prijevremenu mirovinu, otkup knjiga i poljoprivrednih proizvoda, zapošljavanje na neodređeno, zaštitu od zlostavljanja ovoga ili onoga tipa na radnom mjestu po bilo kojoj osnovi, mjesto u državnim jaslicama i vrtićima za svoju čeljad, kao i dostupno visoko obrazovanje – ali i pristup kulturi i kvalitetnim medijima, stvarima koje su u rajonu Ministarstva kulture. Izgradnja infrastrukture u smislu fizičkih objekata tu je zadnja rupa na svirali. Potrebno nam je prije svega financiranje inicijativa građana i institucija programskoga tipa – poput onoga što rade kulturni centri i slične organizacije u nekim manjim mjestima ili Booksa, Centar za kulturu Trešnjevka, Kino Tuškanac, Močvara... Treba im prostor, ali prostor u kojem mogu sami organizirati aktivnosti, a ne muzeji; prostor u kojemu se mogu družiti, učiti, raditi i dolaziti u kontakt s drugima i novim stvarima, ne radionice heklanja ili igranje činkvine. 

Tko piše, zlo misli No mediji prema ministru nisu dio rajona ministarstva, bar ne neprofitni mediji. Za medije po njegovim izjavama nema nadležnoga ministarstva. Proste laži koje su plasirane po svim medijima o neprofitnim medijima običan puk uzima zdravo za gotovo, kao i odgovore o kulturnom sektoru na koje nema relevantnih potpitanja (zanimljivo je da se počesto insistira na mišljenju dvije strane – što se u ovakvim slučajevima skoro nikada ne poštuje). Teško je iz pozicije slabijega i defenzive narušiti, a kamoli nadvladati tako podle napade (pogotovo od profitnih elektroničkih medija). S druge strane, hajka na Novosti, koje su plasirale informacije iz prašnjavih arhiva o mladenačkim aktivnostima ministra Hasanbegovića, nikako da izgubi na snazi. Da se ministar kao književnica Ivana Šojat-Kuči jasno i nedvosmisleno izjasnio o “mladenačkim“ grijesima i oprao od njih, ne bi bilo potrebe posezati za municijom iz devedesetih. Bez okolišanja: da sa stranica HOS-a i HČSP-a po nekom diktatu nisu uklonjene informacije o jednoj mladosti, nitko ne bi iz naftalina vadio stvari kako bi ukazao na vješto izbjegavanje istine. A tu je osnovni problem ne izbjegavanje istine, nego nevoljko prisezanje antifašizmu, a ograđivanje od SFRJ – već u skladu s europskim politikama koje izjednačuju fašističke i komunističke režime. I nije ministar usamljen u svojem oštrom antikomunizmu – malo će se tko i od njegovih protivnika izjasniti za nešto više od deklarativnog antifašizma i prešućivanja imena komunizma. 

Zasigurno da Lederer ima pravo kad govori da se u protekle četiri godine nije dovoljno kritiziralo rad Ministarstva kulture, pogotovo s obzirom na rezanje njegovog proračuna. Isto tako se može prigovoriti radu s neprofitnim medijima – bilo zbog kriterija ocjenjivanja skrojenih prema ustavnim vrijednostima, a zapravo prema obrascima ponašanja civilnog društva, koji su prema mišljenju autorice neadekvatni za ocjenjivanje medija, bilo zbog nikad dovršene medijske strategije, pri čemu treba uzeti u obzir da mora postojati politička volja da se bilo koja strategija sprovede u djelo, a nje očito nije bilo. Počevši od provođenja zakonskih odredbi o statutima medija, odnosa s vlasnicima medija, medijskog linča osoba odgovornih za (neželjenu) medijsku strategiju itd. – svaki pokušaj izmjene odnosa u medijskom polju naličio je na rovovski rat. Ne samo da je odjel zadužen za medije u Ministarstvu bio nemoćan, nego je to bila i ministrica, koja je na koncu potpuno nelogično od strane premijera Milanovića predana na milost i nemilost svojoj matičnoj stranci. Ministarstvo kulture za Milanovića je djelovalo slabo, a danas je ono na prvoj liniji. Iz kojih razloga? Da svrati pozornost s nadolazećih mjera štednje i povinovanja utjecajima izvana ili da omogući drastičnu preobrazbu shvaćanja javnih potreba kakve poznajemo i da se izvrši kulturni zaokret, preuzme svaka soba u svakoj kući i svaka soba u svakom umu? Morat ćemo pričekati da se Vlada konsolidira, da se, primjerice, imenuju pomoćnici ministra po određenim sektorima – a da bismo mogli početi spekulirati o “pravim namjerama“ vlade i prominentnoj ulozi Ministarstva kulture na van. Najave povećanja proračuna još nisu uklesane u kamen, pa je zasad bespredmetno govoriti o moći ili nemoći trenutne garniture u Ministarstvu i njezinoj ulozi u djelovanju vlade i ideološkoj obnovi svekolikog pučanstva. 

Unatoč tome što je sama Vlada na klimavim nogama pa je teško razumjeti zbog čega je HDZ-ov čelnik tako kuražan, oni ili smatraju da je većina na njihovoj strani ili žele ostaviti takav dojam. Podjele unutar Domoljubne koalicije su bjelodane, kao i one unutar samog HDZ-a. Zašto dati takvu moć opskurnim krajnje desnim strankama i “građanskim“ inicijativama netransparentnog djelovanja te, k tome, imenovati bivšu urednicu stranice narod.hr za glasnogovornicu nimalo beznačajnog Ministarstva vanjskih i europskih poslova – osim ako Karamarkova pozicija također nije na klimavim nogama? Jedini način da održi moć u stranci jeste da pod svaku cijenu drži vlast, pristajući na sve uvjete Mosta – koji po profilu pa i stajalištima isturenijih članova nije u nekoj drugoj galaksiji u odnosu na stajališta koja zastupa lice nekadašnje “građanske inicijative“, a danas žena koja je na izborima ostvarila sličan rezultat kao i nekadašnji predsjednik Ivo Josipović – dakle, zanemariv. Ostati na vlasti se u takvim okolnostima može samo proizvođenjem fantomskih prijetnji i zvijezda smrti – što ne znači da su oni prvi na udaru, neprofitni mediji, lake ili slučajne mete. 

Naime, u zemlji u kojoj se mediji okreću kao suncokreti, šačica “neprofitnih“ medija uživa određenu slobodu (osim od kriterija po kojima ostvaruju sredstva i gomile administracije koja dolazi s djelovanjem preko udruga) pisanja i izbora tema. Neki od njih teže služiti kao općeinformativni, neki kao tematski specifični mediji, drugi su fokusirani na marginalizirane skupine ili također marginaliziranu kulturu. U medijskom polju kakvo ono jeste u Hrvatskoj jedinu ugrozu (u teoriji) narativima koji se pokušavaju uspostaviti u srednjestrujaškim medijima, doista predstavljaju oni. S time da se na radi o ideološki monolitnim medijima istih uredničkih politika ili ambicija – jedino im je zajedničko svojstvo da ne mogu ili ne žele pristati na postojeći sustav medijske proizvodnje što ih, logičnim slijedom stvari, čini neprofitnima čak i da im je izdavač profitni pravni subjekt. Nije bitno u kolikoj mjeri apsorbiraju viškove novinara iz redova nezaposlenih ili koliki im je doseg, već da su zadnja linija obrane od općeg zaglupljivanja populacije osim javnih medija (kojima za početak možemo prigovoriti da se pokušavaju natjecati s komercijalnim televizijama ili da je ukinut obrazovni program namijenjen djeci školske dobi). Nelogičan postupak grubog nepoštivanja procedure u smjenjivanju povjerenstva za neprofitne medije prije kraja njegovog mandata (koji je trebao isteći u listopadu, a dotad je povjerenstvo trebalo nadzirati rad medija koji su ostvarili sredstva na natječaju), za koji neki pretpostavljaju da je potaknut diktatom predstavnice “građanske inicijative“, čini situaciju još zagonetnijom i trenutno nedokučivom – ali ne smijemo misliti da nema svoj cilj i svrhu. Ona je ulaženje u osobne misli i osobni prostor svakog/e građana/ke (građevine?) ove zemlje, kako je to najavio prvi potpredsjednik koji nije Radimir Čačić. Svi smo mi postrojeni u red za lustraciju, mislili da su na vlasti “naši“ ili “vaši“. Tako da izjava Lederer, “(...) nasjedanjem na dobro izrežirane, tobože revolucionarne prosvjede ništa se neće postići. Zanima nas ponovno uspostavljanje dijaloga“ puca (namjerno) u prazno, jer je očito da dijaloga nije bilo niti ga biti neće, kao što ni prosvjedi neće uroditi smjenom aktualnoga ministra, što uostalom nije nikakva tajna. 

Lederer je šablonski na pitanje o medijima odgovorila i u Večernjem i u Jutarnjem s “Ministar Hasanbegović jasno je u tom smislu artikulirao svoj stav“, odnosno “Ministar Hasanbegović jasno je artikulirao svoj stav o neprofitnim medijima“. Problem je u tome što ministar Hasanbegović nije jasno artikulirao stav ni o čemu – ni o svojoj prošlosti, ni o svojim političkim stajalištima, ni o svojim kompetencijama za kulturni sektor – isključivo je jasno da je on u punoj ratnoj spremi spram neprijatelja koji mu se doima kao monolitni blok, iako on to nije, kao što se i “lijevima“ “desnica“ doima kao monolitni blok, iako to nije. Ni jedni ni drugi ne poznaju dovoljno dobro svog neprijatelja, ali jedni imaju značajnu prednost naizglednog jedinstva, koje mediji valjaju trančirati i rastumačiti – za što nema ni volje ni sredstava u srednjestrujaškim medijima. Riječima Margaret Thatcher, nema alternative. Ali je može biti ako imamo medije i narod koji će je proizvesti.