Zarezov kritičarski dvojac s visokim je očekivanjima krenuo pogledati novi SF hit koji tematizira aktualni društveni moment. Nažalost, očekivanja koja visoko lete – nisko padaju
Neartikulirani svemir
Dok je Distrikt 9, prvi Blomkampov film, bio primjer autsajderske priče o uspjehu skromno produciranog filma koji je zaslužio svoje mjesto u vrhu žanra, Elysium je primjer priče o ziheraškom uspjehu u najmanju ruku nepromišljenog filma kojeg je produkcijska mašinerija vjerojatno progurala zagrizavši za zaradu prethodnika. A film bi, Blomkampovim riječima, trebao biti priča o “danas i sada”, gurajući se tako u tradiciju znanstvene fantastike s prevladavajućom društvenom potkom, staru barem koliko i Metropolis Fritza Langa (1927). Prenapučenom i zagađenom Zemljom vlada klasni rat. Samo abnormalno bogati mogu si priuštiti očuvanje “svog načina života” u raju orbitalne platforme, Elysiumu. Ostali na Zemlji imaju izbor između kriminala i šljake za kapitaliste, sada lišene i trunke obzira prema radnoj snazi. Dok glavni lik Max nakon kriminalne prošlosti bira “prosocijalni” put i završava sa smrtonosnom ozljedom na poslu i pet preostalih dana života, njegov stari poslodavac Spider dobrostojeći je krijumčar s opasnim planom otmice korporativnih njuški s Elysiuma, ali i s nekom nejasnom, romantičnom crtom hakerskog aktivizma koja neuvjerljivo izbija na vidjelo negdje u drugoj polovici filma. Neplanirano je spasio svijet poslavši najbolju zdravstvenu skrb zemaljskoj raji, kojoj je sve dotad masno naplaćivao očajničke pokušaje ilegalnog ulaska na Elysium, većinom sa smrtnim posljedicama.
No baš nitko u ovom filmu ne zna što ni zašto radi. Max je čas sebičnjak koji u prilici za narodno preuzimanje vlasti i resursa s Elysiuma vidi samo vlastiti spas, čas mesijanski lik koji se žrtvuje za opću dobrobit. Ministrica obrane Elysiuma počinje kao tvrdokorna konzervativna političarka s agresivnim majčinskim refleksom koji rezultira okrutnim rješavanjem imigrantskog pitanja, a završava kao smiješno plitak bondovski zlikovac. Samo njen pouzdanik Kruger, agent za prljave poslove, zahvaljujući svojoj osvjedočenoj psihopatologiji ima opravdanje za apsurdno, stihijsko ponašanje. Ipak, jedini do kraja dosljedan lik ostaje predsjednik Elysiuma s umivenom, deklarativno nenasilnom sigurnosnom politikom. Svi prethodno nabrojani imaju velik utjecaj na promjenu vlasti koja se ima dogoditi zahvaljujući jednostavnom tehničkom triku nalik na reboot računala, samo predsjednik statira.
Dobro, aristotelijansko jedinstvo karaktera ne mora biti neprikosnoveno pravilo. Zamisliv je film koji intencionalno propituje klasičnu dramaturšku matricu motivacije likova, ali to sigurno nije ovaj. Ako pak ovaj film jest o “danas i sada”, kao što Blomkamp kaže, onda bi sasvim slučajna poruka filma bila da danas nitko ne zna što i zašto radi, a epohalni društveni i politički potresi ovise o dugmetu i nedokučivim psihičkim procesima onih koji odlučuju i onih koji im stoje nasuprot: Spiderov lik je personifikacija otpora neartikulirana jednako kao i sistem na koji se (ne) odnosi. Jedno je ipak sigurno: s ovakvim datostima filmskog svijeta, Elysium kao tvrđava najmoćnijih i najbogatijih ne bi preživio niti dva sata koliko traje film. Znanstvena fantastika ipak je žanr u kojemu pažljivo osmišljen i prikazan stvoreni univerzum dolazi prije svega, a rijetko prolaze i uspjelije globalne metafore ljudskog stanja, kamoli ovakav zbir slučajnih likova i ideja.
(Marko Lucić)
Prkosno loša gluma
Kao što je Marko Lucić objasnio, Elysium je jako loš film u skoro svim aspektima. Premda svakom minutom trajanja filma nailazimo na neko novo neugodno iznenađenje, najveći šok priredila je inače najbolja i najiskusnija članica zbunjenog glumačkog ansambla, Jodie Foster, čija bi izvedba lako mogla ući u konkurenciju za Zlatnu malinu. Naravno, treba uzeti u obzir da dobar dio odgovornosti za to snosi scenarist (ujedno i redatelj) Neill Blomkamp. Ponašanje njenog lika je u samom scenariju bedasto i nedosljedno, a motivacija nedokučiva (i to ne u smislu nedokučivog Hamleta). Naime, Foster igra Elysiumovu ministricu obrane Delacourt koja se u jednom trenutku ponaša kao realistična i ozbiljna političarka, u drugom kao karikirana zločinka iz stripa, a u trećem kao muha bez glave. Osim toga, postoje i glasine da je Foster na snimanju izvela svoje replike s francuskim naglaskom da bi, na intervenciju Sonyja, naknadno snimila govor bez naglaska koji je sinkronizacijom ubačen u film, što je vjerojatno dodatno pogoršalo dojam. Ipak, uz sve olakotne okolnosti, i dalje je teško vjerovati koliko je Foster izvještačena i neuvjerljiva čak i u posve jednostavnim prizorima. U pojedinim scenama čak je podsjetila na Dragicu Raščan iz famozno lošeg hrvatskog filma “Kalvarija”. Tako je svojom glumom (uz pomoć nezanimljive radnje) Foster uspjela postići Brechtov “V - efekt”: umjesto da se gledatelj uživi u fiktivni svijet i gleda što će biti s njenim likom, postaje svjestan glumice i situacije njene izvedbe. Stoga nisam mogao pratiti film kao priču o ministrici iz budućnosti, nego kao prikaz Jodie Foster iz sadašnjosti. Ako tako gledamo film, postavljaju se dva pitanja: zašto Foster glumi u ovom filmu i zašto glumi tako loše?
Foster službeno tvrdi da joj se District 9, prvijenac redatelja Blomkampa, toliko svidio da je odmah pristala snimiti njegov sljedeći film - Elysium. U tom slučaju, kad je shvatila koliko će film biti loš, već je bilo prekasno napustiti projekt. Druga mogućnost je da je pristala snimiti film iz drugih pobuda: zbog prethodnog dogovora sa studijom, zbog potrebe za publicitetom nužnim za kasniju karijeru, ili jer joj naprosto treba novac. U tom je slučaju indikativno (i tužno) da glumica s takvim kredibilitetom, talentom i prethodnom zaradom treba pristajati na ovakve projekte.
Neovisno o pravom razlogu pristanka na sudjelovanje u filmu, teško je ustanoviti zašto je Foster glumila toliko grozno. S obzirom da je dobra glumica i da se bavi režijom, teško mi je povjerovati da je razlog takve glume isključivo u krivim uputama redatelja i nejasnom scenariju, pogotovo s obzirom da su svi ostali glumci uspjeli biti manje loši od nje. Njena cjelokupna izvedba je ili posljedica nezainteresiranosti ili namjerna gesta, kao da svojom glumom želi pokazati koliko se distancira od samog filma (u što je zabavno, ali teško vjerovati). Bilo kako bilo, Foster je “odradila” ovaj film i svojom je glumom uspjela to dati gledatelju do znanja.
Nemoguće je utvrditi koji su od navedenih razloga točni, a koji ne. Možemo s oprezom izvući tek dva komplementarna zaključka, jedan pesimističan i jedan optimističan. Pesimističan: bez obzira na talent i prethodne zasluge, holivudski glumci moraju sudjelovati u lošim projektima u kojima imaju minimalnu mogućnost utjecaja na konačnu kvalitetu filma. Sustav je jači od pojedinca. Optimističan: čak i kada pristanu raditi na ovakvom projektu, ti isti glumci uvijek uspijevaju pružiti djelomičan otpor. Taj otpor je malen i teško primjetan, ali postoji i glasi: “Možeš imati moje tijelo, ali dušu ne.” Radilo se o Jodie Foster, Anthonyju Hopkinsu ili Robertu de Niru, iskusni glumci uvijek će kroz glumu pokazati koliko ne pripadaju tom svijetu plastičnih blockbustera. I dok zadržavaju tu mrvicu ponosa (koja se, eto, može iskazati i putem loše glume), postoji realna mogućnost da će jednom opet snimiti nešto na što mogu biti ponosni.
(Luka Ostojić)