Argentinski pisac privlači svojim kapricioznim stilom koji uvezuje humor, filozofiju, bizarnost i tragiku
Oni koji su se već upoznali s Airom, neće suditi prema naslovu. Duhovi nisu neka jezovita priča i daleko su od toga da bi nekome ledili krv u žilama. Naprotiv, knjiga obiluje humorom te pomaknutom komikom, a duhovi su tu ili da podcrtaju kakvu poantu ili da posluže stvaranju osjećaja bizarnosti kakvom je obilovao i prvi u nas prevedeni Airin roman, Varamo.
Na površini, Duhovi su priča o čileanskoj obitelji u Buenos Airesu koja živi na zadnjem katu nedovršene luksuzne stambene zgrade. Posljednji je dan u godini i nesnosno je sparno što pripreme za zabavu s prijateljima i doček Nove godine čini još napornijim. Tu su naravno i duhovi, goli i nekako nezgrapni, smiješni, ali i zagonetni dok svjetlucaju prekriveni finom cementnom prašinom koja obavija polusagrađenu strukturu. Ne djeluju nimalo zastrašujuće i nitko ne obraća pretjeranu pažnju na njih sve dok najstarija kći čuvara gradilišta Raula Viñasa čija obitelj nastanjuje tavan - Patri - ne dobije poziv da staru godinu pozdravi na privatnoj zabavi duhova. Melankoličnog raspoloženja sve više razmišlja o tome bi li im se pridružila, no naravno, postoji uvjet…
Ležerni konstruktivizam Scena kojom se tekst otvara prikazuje dobrostojeće vlasnike u obilasku svojih nedovršenih stanova i kao da priziva suprotstavljanje pozicija bogatih kupaca i siromašne obitelji koja obitava na tavanu. Bogati se živciraju zbog kašnjenja radova, a siromašni, bez obzira što im životni uvjeti djeluju zabrinjavajuće, izgledaju sretni. I kad se pomisli da će socijalna tematika obrađivana u klišeiziranim dihotomijama postati dominantnom, priča nonšalantno mijenja smjer i meandrira od banalnih opisa svakodnevice do intelektualističkih rasprava o prostoru i vremenu. Čini se da sama radnja, bez obzira koliko bila razvedena, ili bolje reći raspisana, i nije od presudne važnosti za knjigu jer pažnju najviše privlači samo mahnito pisanje, tj. tekstualnost. Tako se ne može reći ni da postoji glavni lik ili razrađena aktantska shema, premda se kao svojevrsno narativno sidrište može prepoznati Patri s obzirom da se, kako stranice prilaze koricama, interes pripovjedača sve jasnije usmjerava prema njoj. Patri, kako joj “tepaju“, upoznajemo u delikatnom trenutku ulaska u dob kada bi mogla biti spremna za udaju i neprestano je podsjećaju kako je važno da se potrudi naći pravog muškarca. Patri više nije djevojčica, ali još nije ni žena i nalazi se u svojoj prvoj identitetskoj krizi. I opet, daleko od toga da bismo mogli reći da su Duhovi roman o odrastanju ili da podastiru dubinski psihološki profil više-ne-djevojčice-a-još-ne-žene, već prije Aira igra na kartu povezivanja asimetričnih diskursa i disparatnih motiva.
Upravo se pri takvoj igri oprekama Aira pokazuje kao vješt pisac jer bez obzira na skokovitost fabule stvara utisak da se priča razvija slučajno sama od sebe. Rezultat je dojam konstantne improvizacije; svaka umetnuta epizoda izgleda kao da je nehotice pronađena za usputne šetnje imaginacijom. No važno je primijetiti da takva nehajnost dolazi sa svojevrsnom “figom u džepu“. Duhovi su izgrađeni na principu objet trouvé, pronađenog predmeta i koliko god se elementi činili nepovezanima, na kraju se ipak sve zatvori u koherentnu cjelinu. Airu je stoga interesantno čitati upravo na tragu takvih konstruktivističkih poetika koje svjesno ostavljaju tragove svoje proizvedenosti.
Šavovi koji najbolje ocrtavaju tekstualni fabrikat najvidljiviji su upravo u stalnom prebacivanju pripovjednog fokusa, u gomilanju umetaka u priču koji nerijetko izgledaju vrlo neuglađeno. Najjači kontrasti osjećaju se u supostavljanju filozofskih rasprava o prostoru i vremenu ili pak o naravi arhitekture s opetovanim i namjerno banalnim tematiziranjem sparnoga vremena. Dodatni moment koji usložnjava je i činjenica da kao čitatelji nikada do kraja niste sigurni kada je sve pripovjedni glas ironičan, a kada misli ozbiljno. Jesu li esejistički dijelovi doista iskreni kada ih se povezuje s opisom bijelih duhova čiji je jedini dio tijela u boji roskasti vrh penisa ili su prije plod literarnog igranja, zabavljanja žongliranjem pojmovima i razrađivanjem ideja? Takvi tipovi kolažiranja temeljenog na kontrastu izgledaju grubo i nezgrapno, ali skloniji smo ih pročitati kao namjernu konstruktivističku gestu, no odbaciti ih kao piščevu nespretnost. Na koncu, onemogućavanje priče da teče, njezino opetovano decentriranje, neprestano prekidanje fabule različitim pripovjedačkim dometcima s ustrajnim inzistiranjem na nebitnom i marginalnom te intenzivno stvaranje narativnih nabora dijelove pripovjednog kolaža samo bolje ističe. Tako se gledano iz cjeline priče, čak i ono što se činilo ispraznim naklapanjem uklapa u total (makar i kao kontrast) te dobiva svoje mjesto.
Fantomi i književnost A što je s duhovima? Imaju li duhovi još kakvu ulogu osim svojevrsnog iznenađenja u tekstu koje stvara efekt začudnosti i u konačnici pridonosi bizarnosti po kojoj je Aira poznat? Utvare Duhova zapravo su jedini element koji priču gura prema sferi fantastičnog i nadrealnog. Posve su uronjeni u svakodnevicu i osim što lebde i prolaze kroz zidove, ne ističu se nekim posebnim svojstvima. Ljudi i duhovi žive poprilično nezainteresirano jedni pored drugih, a sam tekst ne objašnjava zašto su tu, tko su i odakle dolaze. Jesu li onda duhovi ovdje da zabave, služe li samo kao ornament priči, veseli dodatak? Čini nam se da je uloga tih bestjelesnih bića ipak dalekosežnija. Duhovi su - baš kao i Varamo - roman koji u svojoj krajnjoj konzekvenci govori o književnosti, rastvara ju, iznutra pokazuje kako izgleda i što ona po svojoj biti jest.
Već smo istaknuli konstruktivističku narav Airina pisanja te način na koji se ona očituje na formalnom planu. Važno je još uočiti i samu paradoksalnu narav utvare: ona nije ni biće ni ne-biće, nije ni živa, a očito ni posve mrtva pa prema tome niti je posve prisutna niti je skroz odsutna. Duhovi nastanjuju dva svijeta između kojih neodlučivo laviraju zbog čega ih se ne može smjestiti ni u jedan. Kao takve nije ih teško povezati s ontologijom književnosti jer književnost se dobrim dijelom bazira na odsustvu predmeta koji prikazuje i koji tako čini ponovno prisutnim, tj. koji reprezentira. I posve je zgodno kako u riječi prikazivanje odzvanja neka prikaza. Književnost se uvijek vraća predmetu koji ne može imati, vraća se onome što vječno promašuje i tim promašivanjem istovremeno stvara. Ispričati priču znači na neki način znači prizvati duhove, otvoriti prostor za nešto drugo, poput duha pamtiti neku prošlost (jer duh je nekoć morao biti živ; duh se ne rađa, duhom se postaje), ali tako da se istovremeno stvara ono čega nije ni bilo. Ono što književnost prikazuje, predmet je koji prikazujući oblikuje. Taj nemogući predmet koji uvijek izmiče dok ga se oblikuje, sama je sablast teksta, misteriozni nedjeljivi ostatak koji interpretacija ne može rastvoriti, zazorna utvara koja opsjeda sam tekst.
Čitajući Duhove na taj način, tj. na zasadima Derridaine hauntology (u kojoj odzvanja ontology), Aira nam se ponovno pokazuje kao pisac čiji radovi ocrtavaju kritiku književnosti iz nje same i koji konkretno svjedoči pomicanju interesa s mimetizma i problema odslikavanja svijeta na ideju performativnosti odnosno stvaranja svijeta činom pripovijedanja.
No da ne zabrazdimo u pretencioznosti (zbog čega bi nas sam autor zasigurno ismijao), treba jasno reći da je Duhove moguće čitati i ne obraćajući pozornost na visokoparnu teoriju. Aira privlači svojim kapricioznim stilom koji uvezuje humor, filozofiju, bizarnost i tragiku te ga je jednostavno zabavno čitati. On je pisac koji s lakoćom manipulira čitateljskim očekivanjima te upravo iz njihova iznevjeravanja izvire osjećaj novine i spontanosti njegova pisma. Formula „neodgovornog“ stila i frenetičnog skokovitog pripovijedanja možda je bolje ostvarena u Varamu, no i Duhovi će bez sumnje naći svojih poklonika. Airu neće voljeti svatko, pogotovo ne onaj koji voli jasnu i dobro posloženu priču, no oni s afinitetima prema uvrnutom, nekonvencionalnom i neobičnom, bit će Airini poklonici. Dobro je da su mu romani dovoljno kratki da ih se može savladati u jednom čitanju i bez posljedica po kralježnicu.