Natka Badurina  

Tko se boji Milene Mohorič?

Lado Kralj, Če delaš omleto, Beletrina, 2014.

Milena Mohorič je vrijeme od 1948., kad su joj bile 43 godine, do smrti 1972. provela uglavnom u psihijatrijskoj klinici u Ljubljani. Prije toga bila je javno aktivna intelektualka, oštra polemičarka, dosljedna borkinja za ženska prava i spisateljica. Od svega je toga u ludnici mogla još biti samo spisateljica i napisati svoj posljednji roman, Kuću umirućih. Roman je objavljen posthumno, 1975. godine, s pogovorom Erne Muser, također predratne aktivistkinje i bivše logorašice koju, međutim, za razliku od Milene Mohorič, nije odnio val poslijeratnih političkih previranja. O nesretnijoj suborkinji Muser tom prilikom piše oprezne riječi jer, kako kaže, Mohorič jest bila radikalna ljevičarka, ali dobro znamo da su "i ljevičarstvo i radikalnost pojmovi relativni i puni nijansi".

Osim tog stidljivog posthumnog izdanja, Milena Mohorič je slijedom informbiroovske stigme posve izbrisana iz poslijeratne slovenske i jugoslavenske javnosti. Premda je prije kobnog političkog odabira bila autorica, kako se to danas otkriva, opsežnog i značajnog proznog opusa te dobro artikulirane političke esejistike, za slovensku književnu i kulturnu povijest ona nije postojala punih šezdeset godina.

Kotač pamćenja Ako smo dosad smatrali da je zatvaranje disidenata u ludnicu bio sovjetski specijalitet, dok je jugoslavenski sustav radije birao (ne manje sovjetski) recept gulaga, slučaj Milene Mohorič tu pretpostavku dovodi u pitanje i možda otvara novo istraživanje Mohorič – prije svega teatrolog i pisac Lado Kralj – ne dovodi u pitanje njezino narušeno psihičko zdravlje. Spominju se svjedoci koji su je vidjeli kako halucinira u nekom odmaralištu i o tome ostavili književni zapis; spominje se kako je njezina rođakinja, pustolovka Alma Karlin, navodno potvrdila Mileninu bolest; sam Kralj predstavlja njezino ludilo kao logičan ishod poslijeratne živčane napetosti. No unatoč svemu tome, nije vjerojatno da bi za budući pristup tom slučaju psihijatrijski okvir bio prikladniji od antipsihijatrijskog, odnosno od razumijevanja psihičke bolesti kao društvene, a ne individualne patologije koja se manifestira kroz simptom isključenja.

U isto vrijeme kad je Milena Mohorič (nakon što je u pismu tadašnjem predsjedniku slovenske vlade Mihi Marinku izrazila svoju vjeru u Staljina) otpremljena u zatvor i zatim u ludnicu, na Goli su Otok poslani njezin suprug, predratni komunist, bivši dachauski logoraš, kemičar i farmaceut Vladimir Premru, koji će tamo i umrijeti, te njezin sin, sedamnaestogodišnji gimnazijalac Lev. Lev će po povratku s robije uspjeti završiti studij i postati ugledan kemičar, a u osamdesetima i direktor Leka, tada najjače slovenske industrije. Kad je 2005. Lev Premru umro, umjesto nekrologa njegovi su suradnici objavili plaćeni oglas u Delu kojim su htjeli javnost upoznati s nesretnom sudbinom te obitelji, konačno opozvati njezin damnatio memoriae – i odatle je nekako krenuo kotač pamćenja.

Lado Kralj je najprije u časopisima iz tridesetih godina pronašao kratke priče Mohorič te ih u knjižnom obliku prvi put objavio 2010. godine. Upustio se uz to i u arhivsko istraživanje o autoričinu životu, pronašao partijske izvještaje, zapisnike komiteta i privatna pisma, te posložio ključne postaje njezine priče – toliko tragične i sablasne da mu se, čini se, gotovo neosjetno pretočila u biografski roman. Roman je izašao prošle godine pod naslovom Če delaš omleto (Ako praviš omlet), i privukao veliku pažnju: uklopio se podjednako i u kontekst temeljitog rada koji slovenske znanstvenice zadnjih petnaestak godina provode na obnavljanju ženskih biografija (osobito disidentice na ljevici, poput Angele Vode) i u politički okvir postsocijalističkog sjećanja na žrtve revolucije. Na te žrtve upravo smjera i Kraljev naslov: ako praviš omlet, valja ti razbiti jaja pa tako ni revolucije valjda ne može biti bez koje žrtvovane glave. No, kako to reče jedan od recenzenata, i pri Kraljevu je pravljenju tog biografsko-romanesknog omleta štošta razbijeno, a prije svega povjerenje u moć da se povijest prikaže vjerodostojno.

Čega je feminizam ime? I u književnim i u političkim tekstovima Milena se Mohorič bavila ženskim pitanjem. No dok se u proznim radovima posvetila pretežno nelagodi i bezizlaznosti života predstavnica višeg građanskog sloja kojem je i sama pripadala (otac joj je bio ugledni pravnik i polihistor, dalji rođak Stanka Vraza, a predavao je i na zagrebačkom Pravnom fakultetu), u političkim su je člancima zaokupljala socijalistička stajališta o radničkom ženskom pitanju, koja su tada bila oštro suprotstavljena liberalnom feminizmu. Sredinom tridesetih riječ "feminizam" označavala je isključivo borbu građanskih žena za pravo glasa, zbog čega se Mohorič smatrala istovremeno borkinjom za ženska prava i žestokom protivnicom feminizma. Zanimao ju je, naime, prvenstveno pokret žena radnica, a nesretan život građanki koje je prikazivala u svojim prozama pripisivala je pogrešnom društvenom uređenju i podjeli rodnih uloga koje iz njega proizlaze. Kapitalizam po sebi, građanski moral i podjela rada na javni i privatni odnosno produktivni i reproduktivni, prema njoj nisu bili okvir u kojem bi žene, kao ni muškarci, mogli ostvariti sreću.

Premda je dosljedno zastupala socijalističke ideje, Mohorič je odgađala ulazak u Komunističku partiju, tvrdoglavo zahtijevajući da se na licu mjesta uvjeri u novo lice povijesti: u Sovjetski je Savez otišla sama, u napeto vrijeme godine 1934., ostavivši kod kuće trogodišnjeg sina. Uspjela se vratiti, no osim diktiranih fraza u kasnijim službenim životopisima, o tom putu nije ostavila pisanog traga, a ulazak u partiju odgodila je sve do 1942. godine. Put u Rusiju nije bitno utjecao na njezinu proznu produkciju. Godine 1940. objavila je djelomično autobiografski roman o odrastanju djevojke Saše Koren, koji je posve sličan njezinim ranijim pričama iz građanskog života: Saša je osjetljiva za socijalna pitanja, ali zapravo naivna, kolebljiva i ideološki nedorečena. Radi se o socijalnom, ne socijalističkom realizmu koji, osobito kad se bavi građanskim temama, socijalne ideje često svodi na opću humanost, te izbjegava zaoštravanje političkih pitanja. Nasuprot prozi, politički su spisi Milene Mohorič – od onih s kraja dvadesetih do posljednjeg, pisanog već pod sumnjičavom paskom u kasnu jesen 1948. – idejno posve čvrsti. U skladu je s njima i autoričino javno djelovanje: za vrijeme talijanske okupacije Ljubljane Mohorič je aktivna kao ilegalka, biva uhapšena, zatočena u logorima na Rabu i Viscu, poslije kapitulacije Italije prelazi na oslobođeni teritorij, dobiva visoke funkcije u partizanskoj upravi, a poslije rata uključuje se u novo društvo s očitom namjerom da nastavi svoju ulogu spisateljice i javne intelektualke. Sve do javnog i osobnog loma godine 1948.

Lado Kralj je, dakle, poduzeo pothvat da ispripovijeda životopis spisateljice koji je bio tragično određen njezinim čvrstim političkim uvjerenjima. No pri tome – paradoksalno – za temelj svoje pripovijesti nije uzeo njezine političke članke, nego upravo roman o Saši, u kojem je junakinja neodlučna i pomalo naivna. Omlet se predstavlja kao nastavak romana o Saši, premda pripovijeda život njegove autorice (koja ovdje, slijedom skepse spram mogućnosti pripovijedanja o povijesti, nosi drugo ime – Helena Murkovič). Učinak takva Kraljeva postupka jest da je zastupnica čvrstih ideja (Milena Mohorič) prikazana kao naivna djevojčica (Saša Koren). Štoviše, dok je roman o Saši roman o odrastanju, Kraljev Omlet ide u obrnutom pravcu, jer je njegova junakinja Helena na početku mlada i borbena polemičarka, a tijekom priče, osobito tijekom opisa boravka u Moskvi, postaje sve naivnija i infantilnija, kao kakva poslušna i ostarjela djevojčica. Helena je naivna jer, za razliku od pripovjedača, ne zna kamo će je odvesti njezina politička zanesenost. Zbog tog neznanja, iz perspektive onog koji o njoj pripovijeda, a i nas koji priču čitamo, ona zapravo ispada smiješna.

Autorsko trbuhozborstvo Humor je u romanu upućen svim likovima koje nosi bilo kakav zanos, bilo za književnošću ili za politikom. S podsmijehom je prikazan podjednako Srečko Kosovel, kao i komunistički ilegalci u okupiranoj Ljubljani. Efekt smiješnoga izaziva jezik likova i pripovjedača koji je, uz pokoji šarmantni arhaizam, napadno kolokvijalan. Humor polučuje i ravnodušna distanca u odnosu na sve velike političke ideje, koje se kao citati provlače kroz roman i pojavljuju tamo gdje ih ne bismo očekivali; Helenin otac, na primjer, koji na stolu drži Marxa, uzvikuje "Rad oslobađa", a isto kaže i boljševička poručnica u Moskvi opravdavajući gulage. I evidentna nevjerodostojnost nekih likova i situacija, u kontrastu s naizgled pomnim slaganjem dokumentiranih činjenica i izvora, vjerojatno želi čitatelja najprije zbuniti, zatim i nasmijati: navedimo tek djevojku Doroteju, Hrvaticu s kojom se Helena upoznaje u Moskvi, a koja joj kaže: "Znaš, ja radim u Trstu, na mjesnom komitetu Komunističke partije Italije, tamo gore u ulici Madonnina. Malo tipkam, malo stenografiram, rasporedim poštu, skuham kavu, takve stvari. Ljetos je opet došao poziv iz Moskve i nitko nije htio ići. Sekretar je rekao da netko mora, ostavili bi strašno loš dojam kad nitko ne bi išao, pa odi ti, Doroteja, kad si već bila i imaš praksu. Znaš i sama, Helena, što znači ekonomska kriza, ne nađeš posao tek tako, nisam imala što razmišljati. Ne možeš šefu reći ne. I tako sam otišla." Sve što je navela Doroteja, naravno, posve je nemoguće; u Italiji u doba fašizma, kad je partija zakonom zabranjena i djeluje u ilegali, nije moglo postojati nikakvo sjedište partijskog komiteta na stalnoj adresi, u kojem bi još k tome netko radio tek tako, za plaću (kao da smo u Jugoslaviji u osamdesetima); u Moskvu se 1934. nije išlo bez čvrste motivacije, a i sama adresa koju navodi pisac pravi je mamac za tragače za uljezima među povijesnim podacima, jer je tršćansko sjedište KPI u ulici Madonnina postojalo, ali mnogo prije, i mnogo poslije – u vrijeme fašizma svakako ne. Uostalom, Dorotejinu monologu slijedi posve anakron komentar Helene, očito prosvijetljene pripovjedačevim skeptičnim umom: "A znaš zašto sam išla ja? Da na licu mjesta vidim plodove povijesnog preokreta. Činim li ti se patetična?" I Dorotejin je odgovor na Helenino pitanje dostojan beskrajne ravnodušnosti današnje Erasmus generacije: "Ma ne, uopće ne, svatko živi na svoj način. Svatko na svoj način."

Jedina poruka koja se iz takvog naprasnog prodora suvremenosti u prošlost može iščitati jest ta, da se priča o ljudima koji su se tijekom 20. stoljeća zanosili velikim idejama i za njih stradali, danas naprosto ne može ispričati. Idejni kontekst iz kojeg proizlazi takav autorov stav je dakako ozračje kraja povijesti i kraja velikih priča, pogotovo priča o progresu. Radi se o shvaćanju prema kojem je svijet u kojem živimo najbolji mogući i u kojem se u zadanim okolnostima svatko snalazi kako najbolje može – svatko na svoj način, kako reče Doroteja. Ono je znamenje milenijske generacije i tekuće modernosti, doba bez kolektivne borbe i bez zajedničkog cilja. Slutnja te naše današnje skepse s vremena na vrijeme prostruji Kraljevim likovima kao glas razuma. Na primjer, prilikom posjeta etnografskom muzeju u Berlinu, Helena sluša kako su se Maori, kad je ponestalo hrane, ukrcali na brodove i zaplovili u nepoznato, a smjer je određivao poglavica držeći se za vlastiti spolni organ. Helena s divljenjem i iskrenom zavišću, gotovo čežnjom, pomisli: "Eh, tko tako napreduje, držeći se za svoja muda, živi u paralelnom svijetu i fućka mu se i za kapitalizam i za komunizam." No njezin strogi komunistički nad-ja odmah intervenira i ušutka taj trbuhozborački autorov glas, pokazujući kako je jaz između njezine vjere i naše skepse dubok, da ne može biti dublji.

Iz tako ispričane priče o Mileni Mohorič potpuno je ispala spomenuta rasprava o ženskom pitanju koja je bila središnjom temom njezina esejističkog opusa. Tome se ne treba čuditi; sukob između socijalističke i liberalne borbe za ženska prava iz današnje je perspektive, iz koje je roman deklarativno pisan, potpuno nevidljiv. Tko bi danas i mogao pomisliti da se nekoć borba za prava radnica vodila u antifeminističkom ključu? Tko bi u današnjem ženskom pokretu mogao jasno razdvojiti njegovo socijalističko od njegovog liberalnog nasljeđa? I, nimalo nevažno pitanje: je li to dobro ili loše za društvo i ljudska prava danas?

Zamagljivanje nasljeđa U nedavno objavljenoj studiji u ljubljanskom časopisu Borec (br. 706-708) slovenska teoretičarka Liliana Burcar tvrdi da je to loše. Drugi val feminizma u Jugoslaviji je započeo, a tranzicijski procesi su dovršili neku vrstu priključenja socijalističkog nasljeđa u liberalni feminizam uvezen sa Zapada. Socijalističko je nasljeđe u ženskom pokretu zamagljeno, sterilizirano, učinjeno bezopasnim za današnju neoliberalnu ravnotežu. Novoj feminističkoj ljevici Burcar predbacuje reformistički odnos prema kapitalizmu kojim zatire svoje socijalističko nasljeđe, dekorativno ga zaodjevajući u žaljenje za AFŽ-om. U svojoj je kritici Burcar na metu uzela prije svega hrvatsku antifašističku scenu (osobito serijsku publikaciju Nepokoreni grad), optuživši ju za pomodni antifašizam što je neosjetno kooptiran u neoliberalno okružje.

Boljim će se poznavateljima hrvatske marksističko-feminističke scene ove optužbe učiniti pretjeranima, ako ne i nepravednima; boljim pak poznavateljima slovenske scene moglo bi se učiniti da je prava meta kritike Liliane Burcar tendencija slovenskih feministkinja i povjesničarki k pretjeranom veličanju građanske prošlosti kao glavnog okrilja borbe za ženska prava, pri čemu se predratne feministkinje rado prikazuju kao žrtve kasnije socijalističke antiburžoaske histerije. Šira bi pak meta njezine kritike mogla biti i uopće tendencija slovenske lijeve kulturne scene da s vječnim osjećajem grižnje savjesti svoje preispitivanje socijalističkih grijeha olako dovede u suglasje s desničarskim oplakivanjem žrtava komunizma – oplakivanjem koje je sasvim blizu likovanju nad propašću komunizma, odnosno, kako bi u svom romanu Naslijepo rekao Claudio Magris, "magarećem njakanju nad umirućim lavom". Takvo je oplakivanje, na primjer, jedan veliki lik iz povijesti slovenskog ženskog pokreta poput Angele Vode, u slabašnom, ali vrlo popularnom doku-fikcionalnom filmskom uratku učinilo nemoćnom i politički upotrebljivom žrtvom. Upravo jedna od autorica filma o Angeli Vode, Alenka Puhar, piše i pogovor zbirci kratkih priča Milene Mohorič koju je 2010. uredio Lado Kralj, prikazujući Milenu Mohorič kao liberalnu feministkinju koju je na nesreću disciplinirao komunizam.

Bez obzira na tu neizrečenu, no čini se prisutnu metu kritike, zanimljiva je opservacija Liliane Burcar da je upravo spomenuta današnja transformacija ženskog pokreta dopustila da se žene od aktivnih društvenih sudionica iz socijalizma, u postsocijalističkom dobu ponovno pretvore u osobe kojima treba pomoć u vidu različitih paradržavnih i civilnih potpora, odnosno u društvenu skupinu koja je predmet paternalističke zaštite, a ne poštovanja. U svojoj se argumentaciji Burcar temelji na teorijskoj i političkoj građi (ponajprije na tekstovima Vide Tomšič) kojoj bi za cjelovitiju (i sjenovitiju) sliku o ženi u ranom socijalizmu valjalo dodati mnoštvo dosad skupljenih i proučenih svjedočenja, sjećanja, memoara i intervjua. No unatoč tome, ne možemo odoljeti a da u današnjoj društvenoj skrbi za žene, koja bi trebala kompenzirati njihova izgubljena prava, ne prepoznamo upravo onaj put infantiliziranja kojim prolazi junakinja Kraljeva romana.

Premda je Kralj to duhovno kržljanje prikazao kao put junakinjina usuglašavanja s komunističkim jednoglasjem, i ujedno kao put u ludilo, njegov pogled iz suvremenosti nenamjerno otkriva da se zapravo radi o putu kojim danas prolaze žene u postsocijalizmu. Pri tome je jasno da takav pogled hotice ili nehotice previđa one suvremene društvene pojave (solidarnosti, transverzalnog i transnacionalnog povezivanja, masovnih zahtjeva za društvenom pravednošću) koje su autoru tog romana mogle biti mjesto susreta s našim zanesenim pretkinjama i precima, i uvida u začuđujuću aktualnost njihovih ciljeva.