U Hrvatskoj ima 32,3 posto siromašnih ili socijalno isključenih. Ponetko od njih čak ima televizor u boji i može jesti piletinu svaki drugi dan
O “siromaštvu i socijalnoj isključenosti” u Europskoj uniji govorilo se desetljećima prije ekonomske krize. Barem se toliko dugo pokušavaju iznaći nedvosmisleni pokazatelji onoga što bi u kontekstu učinaka krize, ali i inače trebalo biti važno: broja ljudi koji su u životu prošli znatno gore u odnosu na ostatak društva i u odnosu na minimum životnih potreba oko kojeg se, valjda, danas možemo složiti. Može se dalje razgovarati o minimumu ispod kojeg je otežano “puno sudjelovanje u društvu”, što podrazumijeva koncept socijalne isključenosti, kao što se i o tom konceptu može razgovarati. Ipak, dobro je što se političari nisu sasvim složili oko načina klasificiranja ljudskih bića, ili su se barem složili s time da oni trebaju biti višedimenzionalni. U konačnici to znači veću inkluziju u kategoriju isključenih, koju je lakše podcijeniti nego precijeniti. Dakako, neke brojke još uvijek mogu iza važnog skrivati manje bitno i obrnuto. U Europskoj uniji taj rad, odnosno nerad u reprezentaciji činjenica može donijeti korist vladama zemalja koje su ekonomski lošije prošle, kao što je Hrvatska. U slučaju pokazatelja siromaštva, profitirati mogu donositelji javnih politika koji, ako već ne ovise izravno o pokazateljima siromaštva, ovise o njima u svojim opravdanjima ili pomanjkanju istih.
Obvezni okvir za formuliranje javnih politika s ciljem smanjivanja ukupne stope rizika od siromaštva ili socijalne isključenosti predstavlja strategija Europa 2020 u kojoj se Europska unija još 2010. godine obvezala smanjiti broj siromašnih ili socijalno isključenih za 20 milijuna, odnosno za 16 posto od 120 milijuna koliko ih je tada bilo. Vlada je prošle godine “ambiciozno” postavila cilj smanjenja broja siromašnih ili socijalno isključenih za 100 000 do 2020. godine, iako bi morala taj broj smanjiti za 250 000 kad bi se držala plana EU3. U novoj strategiji objavljenoj pretprošlog mjeseca Vlada je letvicu “kompromisno” podigla na 150 000 ljudi, možda uzevši upozorenja u obzir. Ipak, možemo zasad po strani ostaviti brojke navedene u strategijama koje premašuju političke cikluse. Mogućnost formuliranja mjera koje bi se u prevladavajućim horizontima razmišljanja o socijalnoj politici mogle barem primaći cilju u svakoj od zemalja članica između ostalog ovisi o parametrima u kojima je taj cilj izražen. To su upravo glavni pokazatelji siromaštva i socijalne isključenosti koje sve zemlje članice primjenjuju od 2003. da bi stope u njihovim zemljama bile usporedive.
APSOLUTNO NIJE RELATIVNO Gore naznačena osnovna dilema u mjerenju siromaštva je ona između relativnih i apsolutnih pokazatelja siromaštva. U bogatijim zemljama nekad je postojao konsenzus da je minimum životnih potreba tamo civilizacijski premoćno dostignut pa su relativni pokazatelji siromaštva važniji. Blagostanje čovjeka koji više ne umire od gladi trebalo bi se sada sastojati u odnosu spram blagostanja drugih ljudi. Svođenje sive ekonomije na historijski minimum, činjenica novčane privrede i nepostojan odnos između prihoda i potrošnje učinili su distribuciju prihoda (umjesto potrošnje) osnovom za određivanje “praga rizika od siromaštva”. On je u Europskoj uniji postavljen na 60 posto položajne srednje vrijednosti (medijana) distribucije ekvivalentnih raspoloživih dohodaka pojedinaca, izračunatih po kućanstvu. Pojednostavljeno, riječ je o 60 posto srednjeg dohotka iznad kojeg polovica populacije ima viši, a ispod kojeg druga polovica ima niži dohodak. Međutim, moguće je da se čitava raspodjela dohotka spusti na nižu razinu i tako ljudi čiji se prihodi realno nisu promijenili (ili su se smanjili) odjednom više nisu u riziku od siromaštva. To se u Hrvatskoj i u još nekoliko zemalja članica EU (Latvija, Estonija, UK) dogodilo 2012. godine kada je stopa rizika od siromaštva prividno smanjena4.
Iako se relativni prag rizika od siromaštva smatra najvažnijim pokazateljem, obvezna europska metodologija u ukupnu stopu rizika od siromaštva i socijalne isključenosti ubraja i druge pokazatelje, koje bismo prije mogli nazvati apsolutnima nego relativnima. Tzv. stopa teške materijalne deprivacije obuhvaća članove kućanstava koja zadovoljavaju najmanje četiri od devet sljedećih stavki: kasne s plaćanjem najamnine, računa za režije, stambenog kredita ili potrošačkoga kredita; ne mogu svim članovima priuštiti tjedan dana godišnjeg odmora izvan kuće; ne mogu imati obrok koji sadrži meso, piletinu, ribu ili vegetarijanski ekvivalent svaki drugi dan; ne mogu podmiriti neočekivani financijski trošak; ne mogu imati telefon, TV u boji, perilicu za rublje, automobil i adekvatno grijanje u najhladnijim mjesecima.
Zanimljivo, kad se spominje pojam relativnog praga rizika od siromaštva čiji se pokazatelj najčešće navodi, gotovo se uvijek naglašava da osobe s prihodima ispod tog praga ne žive nužno u materijalnoj oskudici. Mnogo se rjeđe spominje obrnut slučaj, otprije čest u Hrvatskoj, kao i u nekim siromašnijim članicama EU, ali odnedavno nešto češći i u Eurozoni: ljudi s prihodima iznad praga rizika od siromaštva koji su teško materijalno deprivirani. Dok je u Eurozoni udio takvih u populaciji 2012. godine iznosio oko 3,5 posto, u novim zemljama članicama (NMS 12) iznosio je 11,7 posto. U Hrvatskoj je onih koje se ne svrstava ispod praga rizika od siromaštva, a jesu teško materijalno deprivirani, nešto manje od 8 posto6, u odnosu na oko 16 posto materijalno depriviranih ukupno, i oko 21 posto ljudi “službeno” u riziku od siromaštva. No, zapravo je slično u Eurozoni i u Bugarskoj, bez obzira na dvostruko manju, odnosno trostruko veću stopu teško materijalno depriviranih. To znači da pokazatelj siromaštva kojim se uglavnom barata ovdje ne obuhvaća polovicu teško materijalno depriviranih, iako je u slučaju Eurozone ta polovica udjelom daleko manje problematična.
DEPRIVIRANI, NESIROMAŠNI, A NEŠTO SE I RADI Kao mjeru socijalne isključenosti, treći glavni pokazatelj koji formira ukupnu stopu, uzima se tzv. vrlo niski radni intenzitet u kućanstvu. Vrlo niski intenzitet rada odnosi se na kućanstva u kojima niti jedan član kućanstva ne radi ili radi vrlo malo, odnosno radno sposobni članovi rade 20 posto i manje od 20 posto ukupnog broja mjeseci u kojima su mogli raditi. Za razliku od ostala dva koja se više tiču apsolutnog i relativnog siromaštva, ovaj pokazatelj u okviru maglovitog i obuhvatnog koncepta socijalne isključenosti puno više odražava njegovu najčešću definiciju: “Nemogućnost punog sudjelovanja u društvu”. Dakle, rad se prvenstveno promatra kao vrijednost u socijalizacijskom smislu, a ne kao izravna brana od siromaštva u užem smislu. Naravno, ipak je i zbog potonje uloge ovdje. Što je intenzivniji rad u kućanstvu, osjetno je manja stopa rizika od siromaštva. Međutim, kombiniramo li sva tri pokazatelja siromaštva i socijalne isključenosti tako da bilježimo one koji nisu u riziku od siromaštva i ne žive u kućanstvima vrlo niskog radnog intenziteta, a jesu teško materijalno deprivirani, dobivamo 7,2 posto populacije Hrvatske u odnosu na 3,1 posto u eurozoni i gotovo 11 posto populacije novih zemalja članica u 2012. godini, veće postotke u odnosu na 2011. godinu. Dakle, razmjerno velik udio teško materijalno depriviranih nije “zaslužio” mjesto ispod praga rizika od siromaštva u raspodjeli dohotka niti živi u kućanstvima potpuno bez posla.
“EUROPSKI SOCIJALNI MODEL” Ukupna stopa rizika od siromaštva ili socijalne isključenosti s objedinjena sva tri pokazatelja iznosi 32,3 posto. To je kontingent ljudi koji bi ova i sve buduće vlade trebale ciljati. Međutim, “Strategija za borbu protiv siromaštva i socijalne isključenosti u Republici Hrvatskoj 2014.-2020.” kao prvi strateški prioritet navodi “osiguravanje uvjeta za uspješnu borbu”, pri čemu su prve pretpostavke cijelog pothvata gospodarski rast, pozitivna kretanja na tržištu rada i osiguravanje uvjeta za otvaranje novih radnih mjesta. Drugdje se navode činjenice pada udjela troškova za socijalnu zaštitu u BDP-u i čitav niz podataka o javnom dugu kao poruke o nepromjenjivosti stanja ili nužnoj promjeni nagore. Zbog tzv. fiskalnog konsolidiranja ulaganje u sustav gleda se kao puka ludost, iako je Hrvatska trenutno 18. u EU po svom sve manjem udjelu troškova za socijalnu zaštitu u BDP-u (8,6 posto manji prosjek) i iako je to zapravo jedini način postizanja i djelića zadanog cilja. Naime, tzv. socijalni transferi u Hrvatskoj dosad su bili velikim dijelom dobro usmjereni, bez obzira na invalidnine i “varalice”. I uz znatno manji udio BDP-a za socijalnu zaštitu u odnosu na prosjek EU, socijalni transferi u Hrvatskoj 2011. i 2012. godine snižavali su stopu rizika od siromaštva za nešto više od 25 posto, dok je prosjek u EU bio nešto iznad 27 posto. Ipak, u uvjetima povećanja siromaštva nužno je sa sve manje novca postizati sve bolje “rezultate” u sustavu iz kojeg godinama ispadaju tisuće ljudi, a osnovica izračuna naknada se nije mijenjala sve do privremene promjene i najave buduće odluke Vlade u novom Zakonu o socijalnoj skrbi koji je posebna priča. Npr., novcem kojeg nema, upravo taj zakon i napredujuće “provjeravanje” imovinskog stanja mjerama poput procjene mogućnosti prodaje nekretnine u kojoj se živi trebao bi postići rezultate, iako je stopa rizika od siromaštva za vlasnike stanova tek 0,01 posto manja od opće.
Europa 2020 je strategija koju su ipak pisali pobjednici, oni čiji su izgledi još toliko dobri da ih barem zasad ne uznemirava gotovo trećina siromašnih ili socijalno isključenih u populaciji. Nitko se tamo neće previše zabrinuti ni zbog te nesretne trećine ovdje. Tu strategiju sigurno nije diktirao neki “europski socijalni model” izmaštan u glavama njegovih kritičara. Pokazatelji siromaštva uzeti zajedno s preporučenim lijekovima pričaju o “Europi s više brzina” u tmurnom kontekstu i tako zapravo osnažuju uvid u očitu činjenicu da i na razmjerno malom geografskom prostoru živimo koliko različite diktirane ekonomije, toliko i različita diktirana siromaštva.