O filmu koji je otvorio Human Rights Film Festival, novom naslovu Ire Sachsa koji inteligentno prikazuje manje vidljive oblike diskriminacije
Ljubav je čudna (Love is Strange), r. Ira Sachs, 2014.
- Ujko Bene, danas mladi ne koriste izraz “gay” za homoseksualce, nego u mnogo širem značenju.
- Da, sada “gay” označava sve što je glupo i odbojno.
Prethodni film američkog redatelja Ire Sachsa Keep the Lights On iz 2012. bio je neobično obična priča o ljubavnoj vezi između filmskog redatelja Erika i odvjetnika Paula. Dok značajan broj filmova o homoseksualnosti stavlja naglasak na društvenu diskriminaciju ili njene psihološke posljedice, u ovom smo filmu pratili razvoj i kraj ljubavnog odnosa koji je bio ponajviše određen intimnim nesuglasicama i osobnim strahovima, dobro poznatima svim gledateljima neovisno o njihovoj seksualnoj orijentaciji. Sachs je ovim filmom pokazao da gay odnos nije ujedno i queer, tj. da je očekivanje da će filmska priča o homoseksualnom paru biti neobična – tek stereotip. U ravnopravnoj društvenoj okolini, homoseksualne ljubavne priče jednako su (ne)obične i (ne)zanimljive kao heteroseksualne.
Međutim, kad je ta jednakost ostvarena? Jesu li zakonska ravnopravnost i društveno prihvaćanje jedini uvjeti za uklanjanje diskriminacije? Istina, takva se pitanja u kontekstu naše regije, nakon katastrofalne 2014. u kojoj smo svjedočili bizarnom referendumu obiteljaša u Hrvatskoj i kaotičnoj paradi ponosa u Beogradu, čine problemima Prvog svijeta. Zbog toga se na prvi pogled čini neobično što je za otvaranje ovogodišnjeg Human Rights Film Festivala odabran Sachsov film Ljubav je čudna stvar o starom homoseksualnom bračnom paru koji živi u liberalnom New Yorku. Međutim, Sachsov film relevantan je upravo zato što prikazuje razne manje vidljive društvene mehanizme koji stvaraju i reproduciraju čvrste i nepravedne društvene podjele, čak i na sekularnom i “tolerantnom” Zapadu.
“Neka žive u svoja četiri zida”
Sachsov film ne okoliša, nego odmah kreće od klasičnog happy enda. Nakon čak 39 godina veze, slikar Ben i glazbenik George napokon dolaze u priliku formalizirati svoju vezu i sklopiti brak. Održe malenu i veselu ceremoniju vjenčanja, uz bliske prijatelje i rodbinu, i čini se da su Ben i George ostvarili san: vole se, okruženi su ljudima koji ih vole, a društvo prihvaća njihov odnos.
Međutim, ubrzo nakon vjenčanja George gubi posao: naime, radio je kao voditelj zbora u katoličkoj školi. Iako svi djelatnici škole i roditelji članova zbora godinama znaju da je George gay, ravnatelj objašnjava Georgeu da zbog odnosa s biskupom ne smiju zadržati djelatnika koji je u braku s osobom istog spola. Zanimljivo je što film u spornoj sceni ne prikazuje ravnatelja kao licemjernog negativca, nego kao dobrodušnog karijeristu uklopljenog u sustav, koji zbog logike sustava nema drugu opciju nego Georgeu dati otkaz. Umjesto društvenog licemjerja, promatramo kontradikciju državnog sustava koji istovremeno zastupa sekularnost i protivi se diskriminaciji, a zanemaruje područja u kojima su homoseksualci inherentno neravnopravni. “Malena” kontradikcija odmah dramatično utječe na život glavnih likova koji, bez Georgeove plaće, ne mogu priuštiti stan u kojem žive, nego trebaju pronaći novi stan. Zbog toga sazivaju svoje drage prijatelje i rođake kako bi ih zamolili za privremeni smještaj.
U toj sceni nailazimo na prepoznatljivi, zastrašujući obrazac: prijatelji koji bez problema prihvaćaju njihovu seksualnu orijentaciju su s mnogo manjim entuzijazmom prihvatili mogućnost njihove prisutnosti u vlastitom stanu. Svi žive u malenim stanovima i utabanim rutinama koje ne prihvaćaju prisutnost “sa strane”. Poznati lažno tolerantni stav “nemam ništa protiv homića dok god su u svoja četiri zida” ovdje je poprimio egalitarniji, ali ekstremniji oblik: liberalni likovi toleriraju svaki spol, seksualnu orijentaciju, rasu ili vjeru – oni nemaju ništa protiv nikoga dok god se nalaze u svoja četiri zida. I tu je ograničenost koncepta “tolerancije”: u malenom zajedničkom stanu tolerancija nije moguća - mogući su tek kompromisi ili sukobi.
George živi kod prijatelja, mladih homića koji tulumare svaki dan. Ben živi kod nećaka, njegove žene i sina tinejdžera. Svi pate jer moraju živjeti zajedno; Ben i George pate jer ne mogu živjeti zajedno. Ovi prinudni oblici suživota uzrokovani su novim ekonomskim faktorima, ali opet valja podsjetiti – u pozadini ekonomskih poteškoća nalaze se i socijalni faktori, a to su sustavni i normalizirani oblici diskriminacije homoseksualaca i obezvrijeđenja rada u umjetnosti.
Otvara li se ormar izvana ili iznutra?
Osim priče o Benu i Georgeu, film propituje temu homoseksualnosti i kroz sporedni lik povučenog i ljutog tinejdžera Joeya. Roditelji, koji nemaju otvorenu komunikaciju sa sinom, bili su zabrinuti i prije, kada Joey nije imao nijednog prijatelja, ali tek počinju paničariti kada Joey uspostavi intenzivan prijateljski odnos sa sumnjivim dječakom Vladom. Iako se ne usude to reći naglas, implicitno osjetimo što ih muči: što ako nam je sin gej?
Joey definitivno tokom filma pokazuje simptome “zatvorenosti u ormar”: šutljiv je, živčan, nesiguran u sebe i nepovjerljiv prema drugima. Međutim, nije li to raspoloženje poznato praktički svakome tko je ikad bio tinejdžer? Nesigurnost u vlastiti identitet i nepovjerenje prema okolnom svijetu nužno prate sve mlađe ljude budući da je fizičko i psihičko formiranje dugotrajan i mukotrpni proces. Joeyjev primjer tako se nadovezuje na “epistemologiju ormara” teoretičarke Eve Kosofsky Sedgwick koja tvrdi da “zatvorenost u ormar” nije stanje karakteristično samo za homoseksualce, nego za sve koji ne uspijevaju sebi i drugima obznaniti i rasvijetliti vlastiti identitet (koji se, dakako, ne svodi samo na seksualnu orijentaciju). Na primjeru mladog Joeya vidimo i da odgovornost za “izlazak iz ormara” ne leži tek na onome tko se u ormaru nalazi – artikulacija vlastitog identiteta nije moguća bez slušatelja. U otuđenom odnosu s roditeljima ne postoji taj prostor za “izlazak”. Samo kroz otvoren razgovor s neobičnim rođakom Benom mladi Joey uspijeva progovoriti i deklarirati vlastiti identitet – i to ne zato što je Ben gay, nego zato što je prijateljski naklonjen i strpljiv slušatelj.
Kino kao prostor javne refleksije
Iz danog bi se možda dalo zaključiti da je Sachsov film izrazito oštri, kritički film o suvremenom zapadnom društvu koje održava podjele među ljudima i odgaja frustrirane građane svih orijentacija. Međutim, Sachs naposljetku ipak vraća fokus na lijepu stranu života, na neobičnu ljubav koja se održava unatoč svemu, na divnu vezu između Bena i Georgea te na njihov pozitivan odnos prema životu. Vizualno i zvučno lijepe dionice nisu stoga tek umetnute poetske figure, nego pokazatelji kako život vide jedan slikar i jedan glazbenik. U glavnim ulogama nalaze se John Lithgow i Alfredo Molina čiji majstorski nastupi daju ovim konvencionalnim likovima prepoznatljivi karakter i pozitivnu crtu. Valja izdvojiti i Darrena Burrowsa, poznatijeg kao Eda Chigliaka iz Života na sjeveru, koji ovdje glumi plemenitog, ali otuđenog oca familije. Burrows i danas ima naivan izraz lica i djetinji osmijeh pa je tako, čak i dvadeset godina nakon kraja kultne serije, teško “Eda” gledati u drugoj ulozi.
Na kraju filma postaje jasno zašto je Ljubav je čudna stvar otvorila Human Rights Film Festival u kinu Europa. S jedne strane, film je dovoljno konvencionalan i ugodan da bi zadovoljio širi ukus publike. S druge strane, film jasno otvara pitanja zaštite ljudskih prava u suvremenom društveno-ekonomsko-političkom sustavu, gdje se ravnopravnost ne odnosi tek na zakonske definicije i gdje tolerancija nije sinonim za prihvaćanje. Tako je film poslužio kao zgodan uvod u ovaj festival na kojem je, valja istaknuti, prikazan niz kvalitetnih filmova raznolike tematike iz raznih dijelova svijeta, i to besplatno. Premda Human Rights Film Festival (u organizaciji Multimedijalnog instituta i Udruženja za razvoj kulture URK) nije medijski eksponiran i premda nema čvrstu stilsku odrednicu, neprocjenjiv je u društvu u kojem o pravima treba razmišljati i govoriti – javno, a ne tek unutar svoja četiri zida