Hrvatska fotografija od 1990. do 2013. godine
Već godinama pokušavam animirati adekvatne institucije (i osobe) da organiziraju okrugli stol o hrvatskoj fotografiji. Unatoč javnim pozivima u mojim brojnim intervjuima, člancima, predavanjima i ostalim provokacijama, stručnjaci iz oficijelnog sustava jednostavno ne žele javni i otvoreni razgovor o toj temi, jednako kao ni mediji, a naročito HTV koja sad ima idealnu priliku da to napravi na Trećem programu. Moja je procjena da je kontinuirano odbijanje isključivo rezultat obrane vlastitih pozicija i time, na bilo koji način, sprečavanje dovođenja u pitanje njihovih autoriteta.
U ovom tekstu dotakao sam se vrlo konkretno samo nekih neuralgičnih točaka (nažalost, dugogodišnjih) važnih za razumijevanje problema hrvatske fotografije u zadnja dva desetljeća.
Izložba Hrvatska fotografija od 1950 do danas (Zagreb, 1992.) Uloga je ove izložbe prvenstveno animatorska, jer je fotografiju, kao izrazito živ medij, teško prosuđivati bez vremenske distance, pogotovo u nas, gdje ni osnovno prezentiranje, a kamo li vrednovanje, nije obavljeno u vremenu nastanka radova.
Ovo je rečenica Davora Matičevića iz kataloga izložbe Hrvatska fotografija od 1950. do danas otvorene krajem 1992. godine u (tadašnjem) MSU na Katarininom trgu. Lijepo bih vas molio da više puta pročitate ovu rečenicu jer je (među ostalim) vrlo karakteristična za valorizaciju fotografije slijedećih 20 godina tj. do danas. Dakle, ne može se dobro valorizirati neka fotografije kasnije jer nije valorizirana prije, a za dobru valorizaciju treba vremenska distanca?
Ta neuspješna izložba (koliko god me optužili za subjektivnost i koliko god da su taj katalog i izložbu neki nedavno hvalili u medijima) itekako je utjecala na našu fotografiju sljedeća dva desetljeća. U katalogu izložbe objavljeni su radovi 181 fotografa na 200 stranica! U popisu autora je npr. i arhitekt Igor Emili. Jasna je nemoć autora da u tom trenutku (ali niti ikada kasnije!) naprave pravu i oštru selekciju fotografa (i da zauzmu stav). Kao glavni dio koncepta, suprotstavljene su 2 grupe: Od fotografije prema umjetnosti (valjda fotografi na umjetničkom nivou?) i Od umjetnosti prema fotografiji (valjda umjetnici koji koriste i fotografiju, iako ima i čistih fotografa?). Različiti umjetnici koji koriste i fotografiju u svom stvaralaštvu, time su nezasluženo uvršteni u bazičnu povijest suvremene hrvatske fotografije. U SAD-u je primjerice izašlo puno knjiga o američkoj fotografiji, ali u osnovnim pregledima fotografije (fotografa) nisu bila uključena djela npr. Andy Warhola (recimo Robert Doty, Photography in America).
Samim time, MSU-ov katalog i izbor NE predstavlja esencijalnu bazu hrvatskih fotografa 1950.-1990. godine, već jedan sasvim poseban autorski (?) pogled (unatoč više autora) na hrvatsku fotografiju. Uostalom, preporučam da danas, s 20 godina povijesne distance pogledate katalog (te naročito posebno odabrana imena) i prosudite sami. Ja još čekam pravi izbor.
Hrvatski foto savez Na temelju spomenutih dokumenata(...) Izvršni odbor Hrvatske zajednice tehničke kulture na sjednici održanoj 19. listopada 2012. donio je Odluku o raspodjeli sredstava namijenjenih za javne potrebe Republike Hrvatske u tehničkoj kulturi za 2013. i dodijelio Hrvatskom foto savezu 978.640,00 kuna.
Ovo je odgovor Ministarstva obrazovanja na moje pitanje o iznosu financiranja Hrvatskoga foto saveza u 2013. godini. Dakle (okruglo) milijun kuna košta nešto što je u 70-godišnjoj povijesti imalo funkcije koje danas (i već dugo) – nema i ne može imati. U ono socijalističko doba, Foto savez je imao funkciju propagiranja fotografije (kao dio tehničke kulture i obrazovanja mladih), a prvenstveno iz banalnog razloga što su fotoaparati bili skupi pa je to bio način da se u centrima tehničke kulture pioniri i omladina uče o fotografiji. Danas, kada svatko ima (i) mobitel kojim snima, takva promocija je ne samo nepotrebna već i kontraproduktivna, jer smo danas doslovno sa svih strana opsjednuti foto-amaterizmom i inflacijom foto-natječaja. Može vam zazvučati paradoksalno, ali danas (zbog tehnološke dostupnosti) amatersku fotografiju treba destimulirati, a treba stimulirati profesionalnu umjetničku. O izložbama koje su se od 1995. do ove godine održavale u Umjetničkom paviljonu pod pokroviteljstvom HFS-a ne bih previše govorio, tek da je to jedna (dva desetljeća duga) revija kunsthistoričarsko/autorskih (skoro svake godine drugi autor nekog novog originalnog koncepta) i dizajnerskih (npr. 2009. godine katalog amaterskih radova s najskupljim koricama ikad) nepotrebnih prenemaganja.
Pa je tako s tim godišnjim budžetima bilo lako realizirati npr.:
U organizaciji Fotokluba Zagreb, u utorak 14. rujna 2010. godine, u prostorijama Fotokluba Zagreb, Ilica 29/3, s početkom u 20 sati, prof. Ivica Nikolac, predsjednik Hrvatskog foto saveza, održat će predavanje pod naslovom: Utisci sa 30. kongresa FIAP- međunarodne federacije fotografske umjetnosti. Ulaz je slobodan. Predavanje je o FIAP-u, toj velikoj fotografskoj obitelji i o njegovom 30. Kongresu i živopisnoj zemlji domaćinu – Vijetnamu. (...) Naš predavač, gospodin Ivica Nikolac, službeni je predstavnik Hrvatskoga foto-saveza, i kao takav bio je do sada četiri puta izaslanik na kongresima FIAP i to: 2002. godine na 26. kongresu u Švicarskoj; 2006. godine na 28. kongresu u gradu Chengdu u provinciji Sičuan u Kini; 2008. godine na 29. kongresu u mjestu Zilina u Slovačkoj i, ove, 2010. godine, na 30. kongresu FIAP u Hanoju u Vijetnamu.
Zato pitam: čemu služi Hrvatski fotosavez i zašto je dobio veliki milijun kuna prošle godine, zašto I.N. ide u Kinu i koja je korist svega toga za hrvatsku fotografiju? Što znači FIAP ikome danas, a da ne govorimo o značaju Francuskog ili Talijanskog foto saveza?
Je li tako Pero? ili Je li kunst pisati o fotografiji? Prije dvije godine, u okvirima Dana Arhiva Toše Dabca (temu ATD-a obrađujem posebno kasnije u tekstu) bio sam na predavanju o hrvatskoj fotografiji sedamdesetih godina, u kojem je (mlađa) povjesničarka umjetnosti počela objašnjavati kako su nastali neki radovi. Zastavši u obrazloženju (tehnički potpuno nemuštom), priupitala je prisutnog Peru Dabca (čije je radove upravo objašnjavala): Je li tako Pero? Na to je Pero iskreno odgovorio “ne” i objasnio kako je zapravo nastao taj rad.
Siguran sam da mlada kolegica niti nakon tog objašnjenja, a niti dan danas ne razumije kako je to stvarno nastalo. Nije lako onom tko nikad nije radio u tamnoj komori (i stvarao fotograme) ući u tehničku bit procesa. No, zašto je u toj neizrecivoj želji za originalnim tezama počela prilagođavati stvarnost tezi, a da ne razumije osnovno (npr. i kako je rad nastao) – ne znam. Koju godinu prije, na istoj manifestaciji priupitao sam slovenskog povjesničara umjetnosti Branu Koviča da (pred svima) potvrdi da kritičar mora poznavati tehniku fotografije da bi pisao o njoj, a on je to jasno i glasno – potvrdio!
No kako u ovoj malenoj zemlji (malenom tržištu) kao što je Hrvatska spriječiti tu raširenu pojavu all-round povjesničara umjetnosti koji suvereno pišu (i) o slikarstvu, (i)o arhitekturi, (i) o fotografiji…? Ne poznam niti jednog liječnika-specijalistu koji je oftalmolog-ortoped. No, poznam puno takvih adekvatnih u – povijesti umjetnosti.
Monografije u Hrvatskoj Pogledajte malo (foto)monografska izdanja u Hrvatskoj u zadnjih 20 godina. Kakvih sve izdanja ima i kakva su ogromna sredstva potrošena, a kako je bijedan fotografsko-likovni nivo tih izdanja. Najdugovječniji ministar samostalne Hrvatske uspostavio je sustav u kojem zaposleni u državnim firmama fušarili što tekstualno, što fotografski (s državnom opremom?) u dobro plaćenim izdanjima financijski itekako dobro potpomognutim od strane istog Ministarstva kulture i njihovih neovisnih komisija (čije su se odluke lako mijenjale).
Vrhunac svega bile su debele knjige i grandiozne izložbe samog Ministarstva kulture RH (stajale su tako lijepo, do nedavno, kao ponuda na web stranici istog Ministarstva) nastale na potpuno nejasan (a zapravo jasan) način. Da li se možda ministarstvo javljalo samo sebi na natječaj za financiranje tih izložbi kao što su to morali svi obični smrtnici? Dakako da su, u tom paralelnom službeno nepostojećem sustavu, kreativnost i znanje neovisnih i neumreženih pojedinaca, godinama ignorirani nauštrb podobnih.
Sve to dovelo je i do toga da su nas tih zadnjih godina u inozemstvu prezentirale (uglavnom) fotoamaterske izložbe, ali i to je tema koja zaslužuje posebni razgovor.
Photo days ili Tko ne voli doći (besplatno) u Rovinj? Dragi svi (i povjesničari umjetnosti, na prvom mjestu), da li biste voljeli doći nekoliko dana u Rovinj i uživati u gostoprimstvu prekrasnog hotela i grada, a dati malo stručne osobne vjerodostojnosti zauzvrat? Tako bi moglo (karikirano) glasiti pitanje kojim već sedmi put manifestacija Photodays Rovinj nudi zašećerenu vodicu svima (organizatorima, žiriju, sudionicima, medijima, publici).
Od samog početka shvatio sam ideju organizatora Astoria d.o.o., izdavača bivšeg glamour časopisa Livingstone, poznatog (i) po tome da je godinama iskazivao deseterostruko uvećanu nakladu od njegove stvarne. Želeći prvenstveno glamuroznost (i upustivši se u nešto za što nije nimalo stručan), miksajući nekritički amatersku i profesionalnu fotografiju, mijenjajući koncepte, pokazao je da mu je vjerodostojnost fotografije zadnja rupa na svirali. Za ovu, 2014. godinu (u tko zna kojoj promjeni koncepta) predstavit će nam regiju (Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Hrvatska/ žiri Marina Viculin, Iva Prosoli, Mladen Lucić/, Makedonija, Slovenija i Srbija?) te Italiju.
Dakako da nije sve što se tamo dogodilo loše, no kako od samog početka nedostaje jasan (i razvojni ) koncept, već je sve to bazirano na staklenim nogama improvizacije od godine do godine. Tako nikad nisam uspio dobiti odgovor na pitanje kako to da je na Photo Daysima 2009 za Fotografa godine u Hrvatskoj proglašen L.B., fotoamater koji je radio u zračnoj bazi UN-a u Afganistanu i imao priliku iz aviona snimati čudesno (same po sebi ) lijepe pejzaže Afganistana? Usput, zašto je istovremeno nemoguće zamisliti da bi recimo u Hrvatskoj za Slikara godine mogao biti proglašen slikar-amater zbog svojih prekrasnih veduta Velebita, koje nastaju dok profesionalno opslužuje meteorološku stanicu na Zavižanu?
Serijal Fotografija u Hrvatskoj (HTV) Serijal Fotografija u Hrvatskoj na Hrvatskoj televiziji, gotovo svakodnevno nas (po n-toj reprizi) podsjeća na blago hrvatske fotografije. Već više od 10 godina (devedesetak emisija) autoricu emisije nitko ne pita za njene kriterije i načine odabira autora koje predstavlja u svojim emisijama. To je valjda njeno diskreciono pravo (kao da je to njena TV stanica!). Zato je i moguće da su snimljene (i) emisije o fotografima Svenu Medvešeku, Josipu Diminiću ili Mirku Zrinščaku, osobno meni jako dragim ljudima, ali (i) umjetnicima iz nekog drugog područja. No pozicija autorice emisije je očito neupitna , a mi plaćajmo šutke pretplatu i dalje.
Suvremena hrvatska fotografija, web stranica1 Vrlo je interesantna web stranica zvučnog (i neskromnog) imena www.croatian-photography.com (postavljena pod financijskim pokroviteljstvom Ministarstva Kulture RH) koja predstavlja glasilo/ idejni stav/program (?!) grupe autora pod vodstvom Ane Opalić. Kad sam, ubrzo nakon uspostavljanja te web stranice, početkom rujna 2010. godine, e-mailom priupitao tko je u uredništvu, dobio sam sljedeći odgovor:
“Bok Damire,
ja sam urednica sajta (Ana Opalić) a Gabrijela Ivanov tehnička koordinatorica.
Za sve fotografe predstavljene na sajtu se konzultiram sa svima koji su već on-line.
Sajt je u izradi i nadopunjavati će se kontinuirano.
Pozdrav,
Ana Opalić”
Vrlo interesantno, pomislio sam. Dakle, u početku bješe 1 (jedna) osoba (A.O.), koja je za to očito dobila legimitet ministarstva kulture (čitaj: financijsku podršku) i koja je inteligentno zaposjela naziv Suvremena hrvatska fotografija (lijepo piše na uvodnoj stranici) i koju je slijedećih godina nadopunila sa svojim istomišljenicima – autorima i povjesničarima umjetnosti (danas ih ima preko dvadeset). Svi ostali koji nisu na toj stranici nisu (samo)izabrani, očigledno ne spadaju u suvremenu hrvatsku fotografiju. Tko im je kriv?
Arhiv Tošo Dabac (ATD) Kad upišete u internetsku tražilicu ime Tošo Dabac, nakon neizbježne Wikipedije na prvom mjestu, kao drugi rezultat dobit ćete podatak Tošo Dabac Archive i www.tosodabac.com, pa tek onda (kao tek treći podatak) Arhiv Tošo Dabac – Muzej suvremene umjetnosti Zagreb, www.msu.hr/?/hr/20/ kao dio web stranice MSU Zagreb. Ovo je možda i najbolja ilustracija doslovne neznalačke i nestručne gungule na hrvatskoj fotografskoj sceni. Tošo Dabac, najveće hrvatsko fotografsko ime, pospremljen u Arhiv Tošo Dabac (ATD) pod stručnom i organizacijskom ingerencijom MSU (u kojem se udomio nakon godina neizvjesnosti u Ilici), bagatelizira se na tužan i nadasve nepotreban način.
Na toj (drugoj po važnosti) web stranici, na dnu njene uvodne stranice, maksimalno tošodabčevski vizualno (i sadržajno) brendiranim izgledom, stoje logotipi ATD, BLUR magazina i (pomalo fantomske?) udruge F.U.C. Kao što na toj stranici, koja je u međuvremenu pogubila malo funkcionalnosti (ne otvaraju se pojedini dijelovi sadržaja koji čine BIOGRAFIJA, ARHIV TOŠO DABAC, ZGB ART GALERIJA, BLUR specijalni broj, FOTO GALERIJA) dalje piše:
“Članovi fotografske udruge CREATUS (F.U.C.*): Robert Gojević – predsjednik F.U.C.*-a i glavni urednik Blur magazinea
Mare Milin – dopredsjednica F.U.C.*-a, hrvatska fotografkinja i kolumnistica Blur magazinea
Želimir Košćević – vlasnik jedine specijalizirane fotografske galerije u Hrvatskoj (galerija Lang u Samoboru) te suradnik na knjigama i predgovorima o Toši Dabcu.
Petar Dabac – nećak i nasljednik djela Toše Dabca, renomirani hrvatski fotograf
Marina Benažić – voditeljica Arhiva Tošo Dabac koji djeluje pod Muzejom suvremene umjetnosti u Zagreb.
U toj začudnoj zmešariji imena i funkcija, osnovno je pitanje otkud osobi Robertu Gojeviću (predsjedniku?) pravo da koristi ime, motive i sve ostalo od Toše Dapca odnosno da na bilo koji način službeno predstavlja Tošinu ostavštinu? With a little help from his friends? No, ako se danas struka ovako odnosi prema nasljeđu najvećeg hrvatskog fotografa, što tek mogu očekivati ostali?”
O djelatnosti ATD-a i njihovih Dana ATD-a volio bih konkretnije drugom prilikom. Ovdje samo prilažem 2 stranice iz časopisa iz 1958. godine (inače punog Tošinih fotografija),kao jedne od stotina tema iz ostavštine T.D. potpuno nepoznatih javnosti. A zasigurno bolje od prošlogodišnjeg izbora teme plesa na 5. danima fotografije ATD-a?
Šutnja (ni)je zlato ili umjesto zaključka Moja glavna teza o najboljoj ilustraciji stvarne pozicije hrvatskih fotografa u kontekstu europskih i svjetskih fotografa, može se vrlo jednostavno ilustrirati banalnom usporedbom s hrvatskim dizajnerima. Zašto su hrvatski dizajneri ostvarili sjajne međunarodne rezultate, a naših fotografa nema nigdje? Naprosto zato što dizajneri već godinama šalju direktno (bez ikakvih posrednika!) svoje radove na svjetske natječaje, na kojima uz maksimalno objektivne kriterije i - dobivaju puno nagrada. Istovremeno, naši fotografi nemaju sličnih prilika, jer nema adekvatnih natječaja (oni koji postoje su amaterskog-otvorenog karaktera na koje stižu milijuni fotografija). Zato su fotografi nažalost prepušteni maksimalno subjektivnim procjenama ljudi (i) institucija koje fotografe biraju po svom u različite selekcije, za izložbe i knjige i - bez ikakve odgovornosti za svoje procjene! Pri tom, sasvim lakonski, ne smatraju da su društveno odgovorni (bar) obrazložiti svoje stavove. Jedna od najnekorektnijih, a nažalost vrlo učestalih pojava, status je selektora-autora koji u svoje izbore (izložbe, selekcije), uz kolege koje izaberu, stavljaju i – sebe samog? Sramotno!
Ta slika hrvatske fotografije u kojoj naše inozemne izložbe organiziramo mi sami, stavljanje autora-lieblinga u stalne postave muzeja i galerija, otkrivanje novih imena (izvlačenje imena poput zeca iz šešira), napumpavanje slabašnih autorskih biografija, (...) polako se razotkriva u svojoj neuspješnosti! Izložba naših fotografa na Biennalu u Veneciji naša je izložba, a ne međunarodni uspjeh! Međunarodni će uspjeh biti tek kad ta međunarodna scena prihvati i pohvali takve izložbe, a do tada će vrijednost naših fotografa i dalje proporcionalno opadati s kvadratom udaljenosti od granica Hrvatske (a često i od praga institucije koja ih nekritički podržava) .
U doba kad je hrvatska fotografija doslovno na koljenima zbog baby booma novokomponiranih fotografa stasalih na neviđenom tehnološkom napretku fotografske tehnike, kad su cijene profesionalnog rada manje nego ikad, kad državne i paradržavne (npr. ULUPUH) institucije zamućuju vodu do kraja i netransparentno troše (još uvijek) značajna sredstva, kada stručno neznanje (samo?) proizvodi i koristi nejasne kriterije, kad se može očekivati raspad sustava samostalnih umjetnika (u kojem je ionako socijalna komponenta nadvladala umjetničku), kad ….
Do kad tako? I, do kad šutjeti?
Poziv Moj poziv organizatorima okruglog stola i dalje je otvoren. Višegodišnje ignoriranje moje javno bačene rukavice fotografskoj javnosti, govori najviše o onima koji nemaju hrabrosti ući u taj javni dijalog.
Pa ipak, ima li netko hrabrosti organizirati ga?
Tekstovi uz ilustrativne fotografije:
Pogledajte odnos debljina dviju izdanih bazičnih knjiga o hrvatskoj fotografiji u zadnjih dvadeset godina: Fotografija u Hrvatskoj 1848-1951 i Hrvatska fotografija od 1950 do danas i malo razmislite o toj činjenici.
Reprodukcija stranica 40-41 iz časopisa Jugoslavija 1958. (koji je cijeli bio posvećen temi Jadrana) s fotografijama Toše Dapca.