Točka u kojoj se novac počinje nazivati strava

Pišući scenarij za svoj prvi film, Krvavo jednostavno, brat Ethan je radio kao honorarni daktilograf. A što je radio brat Joel? Sigurno je sanjario, nedvojbeno o novcu jer je zajedno s bratom godinama skupljao sredstva za početak snimanja. U tim njegovim tlapnjama o lovi koja se eto samo pojavi možda nije bilo kofera ili dobitnog loto listića, ali jest zrna soli. Posljednji film braće Coen Nema zemlje za starce pozabavio se upravo time – hrpom svježe otisnutih šuškavo-zelenih kako samo leže na tlu i čekaju da ih se ubere. Baš poput famozne Jabuke. Kako divno: rajske kušnje iz vrta zvanog Teksas.

Pokupiti lovu i pomisliti da se može zauvijek raskrstiti s trulom kamp prikolicom i razvaljenim čizmama u biti je ultimativna sirotinjska pljuvačka u lice sistema. Nema besplatnog ručka u zemlji neomaltuzijanskih unuka; pogotovo ne za one praznih želuca, a trulih zubi. S tim da sistem nisu samo dječaci i djevojčice sa značkama, nego i društvo koje trguje zabranjenim duginim bojama u različitim agregatnim stanjima i gramskim pakiranjima. Torba puna novca savršeni je pokretač radnje Coenovima. Svatko ju želi, jedan je posjeduje, drugi ju traži, a nečija bi trebala biti – savršen filmski model prekooceanske ustavne sintagme pursuit of hapiness.

Joel i Ethan Coen su nejednom pokazali kako znaju što znači i kako se radi dobar film. Sudeći prema recepciji publike, ali i kritike, još su jednom zabili home-run, gol i koš. Vrlo jednostavna priča o kovčegu prljavog novca u kontekstu promišljene, precizne i sigurne režije na trenutke daje fenomenalne rezultate. Jeza je mjestimično opipljivo stvarna, a ritam odlično podešen. Njihov zaštitni znak, izum zvan apsurd, također je naravno tu, no dan tek u tragovima. Ne guraju ga pod nos, samo nam dopuštaju da ga naslućujemo, a kad ga konačno vidimo u pokojem verbalnom ping pongu - nestane za tren i kao da nikada nije postojao. Stare li to Coeni? Gube li smisao za humor i okreću li se ozbiljnim temama? Počinju li ulaziti u one godine kad ih se prestaje zvati briljantnima, a počinje smatrati zrelima? Ma bit će da je samo riječ o temeljima na kojima su sagradili film.

Istoimeni roman iz 2005. Cromaca McCarthyja poslužio je Coenovima kao predložak za scenarij i ukoliko ćemo suditi po likovima riječ je o zanimljivoj nakupini slova. Glavni negativac, Bardemov Anton Chigurh, posložen je kao po špagi – perverzno nasilan i s onim što najviše plaši: vlastitom uvrnutom filozofijom. Nazovi-pozitivac je tako predivno luzerski koprcajući Llewelyn Moss u interpretaciji Josha Brolina, a nekakva neutralna kičma onemoćali, zahrđali i pregaženi šerif Ed kojeg je odigrao Tommy Lee Jones. U ovakvim se situacijama često nameće pitanje je li riječ o izvrsnim glumcima ili dobro napisanim scenama. Uzmemo li pored spomenutih i odlične sporedne uloge Woodyja Harrelsona i Kelly Macdonald čini se kako je odgovor u sredini: dobrih rečenica, zamisli i namjera ima i u domaćim nam televizijskim serijama pa opet nema nikakve koristi od toga.

Coenovska redateljsko-scenaristička-montažerska simbioza bila bi itekako okrnjena da nisu kao i inače pored sebe imali snimatelja Rogera Deakinsa. Njegove pastelne boje iz Ladykillersa i Tko je ovdje lud nalazimo i ovdje, ali u nekoj fargovitoj ispranoj i iscijeđenoj inačici. Uvodni polušminkerski kadrovi eksterijera kako film odmiče sve se češće sabijaju u klaustrofobične interijere. Što nas dublje autori uvlače u film to su kadrovi fokusiraniji i odgovarajuće sve intimniji i intimniji. Do mjere kad nas se skoro uvlači u otvorene rane dotad već propisno izbušenih protagonista.

Očajničko strastveni tango implikacija iz samog naslova filma naizgled ide pod ruku s njegovim sadržajem. Da, možda je Nema zemlje za starce portret nekakve današnje Amerike, ili je baš nešto posve suprotno, njen epitaf. Obje su interpretacije moguće, obje podjednako zastrašujuće. Poput torbe pune love nasred staze. Koncentrat straha.

No business like showbusiness

Ima li neprikladnijeg podnaslova za dio teksta koji bi se trebao pozabaviti Aleksandrom Sokurovim i njegovim prošle godine dovršenim igranofilmskim novitetom Aleksandra? Nipošto, mada će u cijeloj priči (po drugi put!) najgore proći sam Sokurov. Prvi put je preveslan u utorak 12. veljače, nešto poslije 20 sati u kinu Europa. Ove godine eto Human Rights Film Festival nije smatrao za shodnim nabaviti ispravne kopije filmova pa su tako puštani DVD-i i DivX-i s projektora. Iako nisu svi filmovi imali tu sudbinu, velika većina nažalost jest, a među njima i Sokurovljeva  Aleksandra.

Antiratna i antimilitaristička priča tako je te večeri dolazila u dva različita pakiranja. Ukoliko su scene snimane noću ili u polumraku bile su to zeleno-crne mrlje, a za osvijetljenih dnevnih kadrova bilo je to nešto sasvim suprotno. Mogli smo naime uživati u potrazi za točkom u kojoj se žuta boja počinje nazivati bijelom. Budući da je film između ostalog vizualna umjetnost, donositi bilo kakav sud o nečemu što se nije moglo gledati bilo bi posve nepošteno i deplasirano. Sreća u nesreći jest da redatelj Sokurov nije došao u Zagreb i nije nazočio svojoj hrvatskoj premijeri. No s druge strane… malo je vjerojatno da on uopće zna da mu je film igrao ovdje.

Inflacija filmskih festivala u Hrvatskoj odavno je ustanovljena. Postoje li neki festivali zbog publike ili samo zbog organizacijskog tima veliko je pitanje. Human Rights Film Festival ima svoju publiku, i to vrlo vjernu. Kako drugačije objasniti činjenicu da su gledatelji do posljednjeg dana dolazili u Europu unatoč (ne)kvaliteti projekcija? Upravo zbog toga ovakav je stav organizatora neprihvatljiv jer posjetitelji su zaslužili bolje i profesionalnije. Ono što je zanimljivo jest podatak o budžetu tog druženja uz filmove. Koliko su njegovi financijeri, grad Zagreb i Ministarstvo kulture, dali novca i nije jasno jer službenih informacija nedostaje. Neslužbene informacije kažu kako je budžet kojim se raspolagalo bio velik između 200 i 250 tisuća kuna. Ukoliko je ta brojka istinita onda je organizacija filmskog festivala poput ovog vrlo lukrativan posao. Možda i najzahvalniji mogući.

Umjesto kataloga opširnija programska knjižica, nekoliko stranih gostiju, većina projekcija bez titlova, grijanje kina na protokolarnoj razini i jedino čega nije nedostajalo jest: sprženih filmova i tehničkog diletantizma. I to sve na festivalu kojem su prve dvije riječi u nazivu human rights. Toliko tragično da ne može biti smiješno.

ZagrebDox

Loš festivalski okus u ustima sasvim će sigurno popraviti ZagrebDox, festival dokumentarnog filma kojem je ovogodišnje izdanje četvrto po redu. Iz godine u godinu sve opsežniji i zanimljiviji kao rijetko koji domaći filmski festival uspio je postići nešto što je na inozemnim festivalima nešto posve uobičajeno: uspio je postati mjesto na kojem se filmovi prikazuju, ali i mjesto na kojem se putem tzv. Pitching foruma uspješno sklapaju poslovi za buduće projekte.

ZagrebDox će biti na rasporedu od 25. veljače do 2. ožujka 2008. u Studentskom centru u Zagrebu i bit će prikazano više od 130 filmova u međunarodnoj i regionalnoj konkurenciji, te u popratnom programu koji već tradicionalno čini sekcija Kontroverzni Dox, a ove godine njoj su pridodane dvije tematski vrlo određene cjeline; Glazbeni Globus i Očevi i djeca. Ovogodišnja novina su i dva nova žirija, onaj filmske kritike i Amnesty Internationala.

Dio programa rezerviranog za retrospektive također je ispunjen. Moći ćemo pogledati retrospektivu japanskih dokumentaraca, ali i Akademije dramske umjetnosti. Autorske retrospektive dobit će Naomi Kawase, Marcel Lozinski i Petar Krelja.