10.3.2005.

Joško Žanić  

Tolstoj, taoizam i apsurd

U svojim Drugim istraživanjima, J. L. Borges na jednom mjestu piše o Kafki i njegovim pretečama. Svoj esej zaključuje ovako: Ako se ne varam, ti raznovrsni primjeri koje sam nabrojio nalik su na Kafku; ako se ne varam, oni nisu svi slični međusobno. Ova druga činjenica vrlo je važna. U svakom je pojedinom od tih tekstova idiosinkrazija, više ili manje, kafkinska, ali da Kafka nije pisao, ne bismo je opazili; bolje reći: ona ne bi ni postojala (...).

Čitajući nedavno, s mnogo godina zakašnjenja, Tolstojev Rat i mir (priznajem, kupio sam ga uz Jutarnji), dok me snijeg što vani sipi u duhu prenosi u prostranstva Rusije, a na televiziji ide Sašina ekipa, došao sam do jednog neobičnog, pomalo borgesovskog otkrića. Spreman sam, naime, tvrditi ovo: u Tolstojevu se klasičnom, realističkom romanu vremena i prostora, tome puko “iščitljivom” tekstu, zatvorenome na označenom, isprepliću elementi taoističkog nauka i kafkijanskog apsurda, uz naznake dekonstrukcije.

Sloboda volje

Ovo moje “otkriće” unekoliko se razlikuje od onoga što je Borges imao na umu; ipak, mislim da mi ne bi zamjerio. Prvo, od spomenutih elemenata samo neki kronološki prethode Tolstojevu djelu (taoizam), dok mu drugi slijede (Kafka, dekonstrukcija). No, u posljednjem odlomku svoga eseja o Kafki Borges kaže i ovo: Njegovo djelo preinačuje naš pojam o prošlosti, kao što će preinačiti i budućnost. To, dakle, što je intertekst koji imam na umu kronološki postavljen između tekstova koje povezuje i osvjetljava, umjesto da im slijedi, nije bitno – kao poveznica, on je čekao da bude aktualiziran. To znači: zbog Kafke mi drukčije čitamo Tolstoja, zbog Tolstoja Lao-Cea, ali zbog Lao-Cea opet Kafku i Tolstoja itd. Drugo, sam Tolstoj bio je upoznat s taoističkom filozofijom, štoviše bio je njezin ljubitelj, i moguće je, ili čak vjerojatno, da ju je svjesno unosio u roman; Kafkina djela pak nije mogao poznavati, jer su izašla mahom nakon njegove smrti. To također nije bitno, jer će ovdje biti riječi o strukturalnim sličnostima, a ne o genezi (u tom smislu nisu relevantni ni bilo kakvi nezavisni, “stvarni” izvori Tolstojevih ideja – za to usp. Flaker, Ruski klasici XIX. stoljeća i dr.).

General Kutuzov, vrhovni zapovjednik ruske vojske u ratu protiv Napoleona (iz toga vremena potječe sintagma domovinski rat), taj meni najsimpatičniji i najzagonetniji lik Rata i mira, jest topos na kojem se niti taoizma, apsurda ? la Kafka i dekonstrukcije zapliću i isprepliću. No, počnimo od početka.

Ne mislim na prepričavanje sadržaja. Riječ je o ovome: kako bi se razumjela strukturna uloga Kutuzova u modelu svijeta što ga nudi Rat i mir te način na koji povezuje one niti, potrebno je prvo ukratko eksplicirati u romanu iznesena Tolstojeva shvaćanja o čovjeku i povijesti. Njima pak onto-logički prethodi problematika slobode i nužnosti u ljudskome djelovanju.

Pitanje o slobodi volje, koje je, kako kaže Lav Nikolajevič, oduvijek zanimalo najveće umove čovječanstva i koje oduvijek postoji u svemu svome golemom značaju, razrješava on quasi-kantovski. Naime, Kant je naizgled nerješivo proturječje slobode i nužnosti pomirio pretpostavljajući dva poretka stvari kojih je subjekt istodobno član, te je stoga unutar jednoga slobodan, a unutar drugoga u potpunosti podređen kauzalnom determinizmu. Dok je Kantovo rješenje ontološko, Tolstojevo je više epistemološko: mi slobodu razumijemo prema zakonima nužnosti, kaže on, dok njezina bit ostaje izvanrazumska, metafizička.

Sad čovjek i povijest – dakle: povijesna znanost uvijek može istraživati samo zakonitost, nužnost, tvrdi Tolstoj, jer pod pretpostavkom slobode ništa ne bi bilo objašnjivo. Čovjek je stoga u potpunosti predodređen, ili ne bismo mogli steći nikakav pojam o logici događaja. Kako bismo pak dobili potpunu nužnost, sloboda se mora beskonačno ograničiti – povijest barata infinitezimalnim veličinama. Ni uzroci ni ciljevi povijesnog gibanja neće nam pak nikad biti poznati, tvrdi Tolstoj, nego samo zakonitosti.

Tolstoj ovakvim shvaćanjem ulazi u višestruku opoziciju prema Grand Masteru Hegelu, najpoznatijem i najvećem filozofu povijesti (njegovi pogledi na tu problematiku izneseni su ponajprije u posthumno izdanoj Filozofiji povijesti, ali i u Filozofiji prava te Enciklopediji).  G. M. Hegel, s kojim, kao što je poznato, završavaju Povijest, Filozofija, Umjetnost je već mrtva, itd. (to je specifičan oblik paranoje), shvaćao je svjetsku povijest kao izlaganje duha u vremenu, kao proces samoproizvodnje i samospoznaje duha kao slobodnog odnosno kao napredovanje u svijesti o slobodi.

Opozicije između filozofa-pripovjedača Hegela i pisca-filozofa Tolstoja ove su: kao prvo, Tolstoj je, kako je naznačeno gore, skeptik i agnostik, dok je, naravno, Hegelu sve jasno: on zna koji su uzroci povijesnog procesa, kao i koje su njegove svrhe (uostalom, sva se bitna povijest već dogodila) – odgovor na oboje je dolazak Duha do samoga sebe u slobodi. Dok Tolstoj objašnjava povijest beskonačno malim veličinama, Hegel je objašnjava beskonačno velikom: duhom. Za Tolstoja, pojam kojim filozofijsko razmatranje povijesti barata je nužnost; za Hegela, sloboda (ona pak u sebi sadržava beskonačnu nužnost da sebe dovede do svijesti i time do zbilje). Naposljetku, velika razlika postoji i u shvaćanju uloge velikih povijesnih ličnosti, vođa. Za Hegela oni su polusvjesni nositelji volje svjetskog duha, dakle aktivni pokretači; za Tolstoja, pak, oni su, jer ih drukčije ne može sagledati kao predodređene, samo pasivni odraz prilika.

Kako bi dokazao ovo posljednje svoje shvaćanje, inače višestruko eksplicirano u djelu, Tolstoj ga, moram reći prilično tvrdoglavo, opetovano oprimjeruje na razini pripovjedačke mimeze. I na tom mjestu, rekao bih, ulaze u igru apsurd i dekonstrukcija.

Tolstoj, naime, uvijek iznova dekonstruira shvaćanja povjesničara kako povijesnim zbivanjem upravljaju odluke vođa (jer tada bi oni morali biti slobodni, misli Tolstoj). On uvijek iznova pokazuje kako se stvari događaju, mase kreću, bitke odvijaju potpuno nezavisno od onoga što narede vođe. Ruski general Bagration, čini se, izdaje nekakve zapovijedi: no, bolje pogledavši, on samo potvrđuje ono što se već samo događa. Napoleon također izdaje zapovijedi: no, informacije na temelju koje ih izdaje pogrešne su u trenutku kad ih dobiva (jer se situacija na terenu promijenila), te su njegove zapovijedi ili već izvršene ili se uopće ne mogu izvršiti. Na taj način dekonstruira se (imanentno, kako i dolikuje) hijerarhijska opozicija vođa-podređeni, uništava se ideja kontrole, gubi se pouzdano značenje performativa zapovijedi. A nije li taj prikaz položaja pojedinca u sredini koja se ravna po nekom nepoznatom, naoko alogičnom mehanizmu nad kojim on nema nikakve kontrole vrlo nalik na Kafkine svjetove, čak i mnogo više od primjera s kojim počine Borges, naime Zenonova paradoksa?

Ne čini ništa, a ništa ne ostaje neučinjeno

Sad, naposljetku, dolazimo do starog Kutuzova. Ponajprije, u vođenju rata i strategiji spaljene zemlje, on se, svjesno ili nesvjesno, ravna prema dalekoistočnom, na taoizmu utemeljnom, klasiku ratne strategije, Sun-tzuovom Umijeću ratovanja (služio sam se engleskim, Clearyjevim prijevodom, Shambhala, Boston & London, 1988.; postoji i domaći). Taj klasični priručnik o dominaciji nad sukobom (ne samo ratnim; izučavaju ga i političari i menadžeri), uči nas, na temelju taostičke filozofije, kako pobijediti bez borbe, naime kako slomiti protivnika izbjegavajući izravnu konfrontaciju, pobijediti prije nego što je bitka uopće počela. Uči nas prilagodljivosti, izmicanju, tjeranju protivnika da se ponaša po našim pravilima, smirenom i neostrašćenom djelovanju. Također, sugerira da podređenima ništa ne treba objašnjavati, već izdavati samo konkretne naredbe. Sve te tehnike karakteristične su za Tolstojeva Kutuzova u odnosu na Napoleona, koji odlazi iz Rusije s uništenom vojskom, a da nikad nije bio vojno poražen.

No, taj primijenjeni taoizam samo je prvi sloj. Kutuzov, naime, shvaćajući onaj apsurd i iluzornost kontrole nad zbivanjima, ponaša se na dlaku kao taostički mudrac, kako ga prikazuje klasično djelo taoističke filozofije, datirano obično u peto stoljeće pr. Kr., Tao-te-ching (opet sam rabio engleski prijevod, The Modern Library, New York, 1993., a postoji i domaći). Taj mudrac, shvaćajući Tao (Put), koji je početak deset tisuća stvari, majka neba i zemlje, u njegovoj bezobličnosti, bezimenosti i praznini (utjecaj na zen budizam), živi u nepomućenosti, savitljiv i mek, naizgled uvijek u pozadini i neaktivan. On prakticira wu-wei (ne-djelovanje): on ne čini ništa, a ništa ne ostaje neučinjeno; on nema određeno mišljenje i stav, već uzima mišljenje i stav običnih ljudi kao svoje; on izvršava svoje zadatke i obavlja svoje poslove, a obični ljudi kažu: sve se to zbilo samo od sebe. Sve je to naš stari general Kutuzov. On ne čini, manje-više ništa; zapovijedi koje izdaje sastoje se u tome da sasluša druge, te ovo potvrdi a ono odbaci; on pobjeđuje Napoleona bez odlučne bitke (njegovo se djelovanje često sastoji u tome da pokuša spriječiti rusku vojsku da uđe u bitku). On laže, jer mu nije do nepotrebne rasprave. Njemu je jedinome tijek stvari i njihova neizbježnost  jasna, dok drugi stvaraju genijalne planove koji su svi jednako promašeni. Shvativši i prevladavši kafkijanski apsurd, nemogućnost da se nad stvarima provodi svoja volja, on im samo pomaže da dođu do svoga neizbježnog završetka, i tada odlazi.

Tolstoj i Hegel nalaze se i na ovoj točci na vrlo različitim pozicijama: nasuprot Hegelovim veličanstvenim svjetsko-historijskim individuama (među kojima je i Napoleon), stoji u Tolstoja taj, kako su ga zvali, lažljivac i oklijevalo, pasionirani čitač romana dok bi trebalo planirati rat, stari taoistički mudrac Kutuzov.