Tona smeća po glavi stanovnika

Faruk Šehić, Transsarajevo; Durieux, Zagreb, 2006.

Izraelski pjesnik Yehuda Amihaj, jedan od vjerojatno najvećih pjesnika prošloga stoljeća, piše: “Ja sam siromašan prorok, kao siromašno dijete koje ima samo/dvije boje. Slikam svoj život u ratu/i ljubavi, u buci i tišini.” A u Crnoj kokoši, kratkoj priči iz zbirke Pod pritiskom Šehić piše: “K und K ubice, krmače i kasetne bombe, sipale su iz carstva Božjeg u nepredvidivim vremenskim periodima. Svaki čovjek bio je Nostradamus ili Tiresija Tebanac, svi su proricali drugima, niko nije mogao da pomogne sebi”. Naizgled suprotne po značenju, te su rečenice sestre blizanke: i Amihaj odmah na početku svoje proročke moći opisuje kao zapravo jadne. Obojica su pjesnici-ratnici (Amihaj je ratovao u Izraelu, Šehić u BiH), i obojica su na određeni način žigosani tim ratovanjem. Šehić na jednom mjestu kaže: “O, vi, koji ste preživjeli rat, ostavite svaku nadu da ćete iz njega ikada izići”.

Prodor na drugu stranu

Transsarajevo je zbirka pjesama izbušena gelerima, strahovima, noćnim morama i pomirenjem s telurškim porijeklom svega, osim gadova - đubrad nekako nastaje sama iz sebe, bez kontakta sa sakralnim zemljanim porijeklom svijeta. Već motom Czeslawa Milosza, u kojemu se kao jedina relevantna poezija apostrofira samo ona koja ima izbaviteljski cilj, vidljivo je Šehićevo nastojanje da uz poderanost platna svijeta, na kojemu se odvija ta besmislena projekcija, vidi u tim zjapećim rupama ujedno i šansu, vrata kroz koja bi možda mogao prodrijeti u bolje postojanje. Jer, “što je poezija koja ne izbavlja narode ni ljude? Pratilja službenih laži”.

Unatoč Šehićevu nastojanju za prodorom na drugu stranu, u čišće, časnije življenje, on je svjestan kako bi stvarnost koju vidi, da je umjesto u pjesmu složi u novinsku formu, ispunila “crnu kroniku”. Paralelno sa slikama iz tog nečasnog rata, tog, kako sam zapisuje, “dozlaboga lošeg rata”, iz njegovih stihova isparavaju se ljubavne i obične životne uspomene – samo što one kod Šehića znaju zazvučati i kao puka priviđenja raja koja samo pojačavaju patnju u jednom infernalnom svijetu. Bivše djevojke, njihova kosa, miris, kontrapunktirani su već u stihovima sljedeće pjesme bizarnim slikama u kojima jedan suborac u vedro bunarske vode istresa konzervu ribe s povrćem: povrće se učas transformira u vodeno bilje a ribe počnu mrdati perajama. Sve je “blago” pomjereno. Kao što je pisao u knjizi priča Pod pritiskom, ovdje je riječ o ljudima kojima je posjet psihijatru nešto kao samurajima održavanje ratničkog bushido kodeksa.

Transsarajevo je pomno slagan scenarij biografija svih kojima se u ime neke od službenih laži proteklih desetljeće i pol život survao na glavu; nije to bila betonska ploča koja je drobila lubanje prethodnoj generaciji, nego je ovaj puta na glave padala hrpetina smeća, bila je to tona smeća po glavi stanovnika. Jedan od njegovih junaka iz zbirke priča pita se zašto se ponovo ne zarati pa da ovaj puta pogine. Sve bi mi mogli, stiže mu odmah odgovor, samo kada bi ratovi duže trajali. A ispod tih naslaga očito se teško diše. No Šehić se uklanja ironiji, izmiče se – u njemu, unatoč turobnosti koja odzvanja velikom većinom teksta, ima snage i za prepoznati svjetlo, bilo u drugima, bilo jednostavno vani, u prirodi, a bogme i za pokazati srednji prst našim uobičajenim svjetlonoscima.

Ugledati se na biljke

 Sporedni junak Transsarajeva je bilje. Kao u Issinom stihu: “Hodamo nad paklom/gledajući cvijeće”. U dekontaminaciji trebamo se ugledati na ovu lisnatu, rascvjetanu subraću. Ne samo zato što “otadžbina cvjeta iz vojničkih kostiju” nego i jer biljka živi bez dekorativne emocionalne pompe znane nam iz ljudskog ili životinjskog života. U odnosu na tu gomilu besmislene dreke, “svaka vlat trave ima dušu Mahatme Gandhija”. Postoji, dakle, i druga vrsta bespomoćnosti!

Kad već spomenusmo stih u kojemu se zazivlje “vlat trave”, Šahićevi tamni stihovi imaju nešto od vitmanovskog štiha, od atmosfere koju su baštinili neki pjesnici: redovito se radilo o ljudima koji su na svojim dušama osjetili prljave šape svijeta. Takvi stihovi ne nastaju u laboratoriju, niti s vama dijele vašu adolescentsku potrebu za savršenstvom. Charles Simic je, pišući o Czeslawu Miloszu, napisao kako bi njegova ocjena većine pjesništva dvadesetog stoljeća, da ju je krenuo pregnantno izraziti, bila dohvaćena rečenicom: “Pisali su kao da povijest nije imala nikakve veze s njima”. Šehiću ne pada na pamet upuštati se u hermetičko slaganje slika, u destiliranje jezika, on je oslonjen na stvarnost čije je posljedice iskusio u razgradnji svoga mentalnog polja, njegovi stihovi nisu samo napisani, nego su prije utetovirani, baš kako je tražio Paul Celan. Nastali su onog trenutka u kojemu je pjesnik naslutio strukturu zla koja ga je opsjedala, pa je onda o njegovu djelovanju odlučio ostaviti svjedočanstvo ispisano po svojoj koži. I, unatoč oporim tonovima, njegovi stihovi zapravo slave ostatke života u sebi i drugome, one krhotine što još nisu ubijene. Zamislite kožu na kojoj piše: “Toliko je asketizma u biljaka/za razliku od životinja/koje su plačljive i previše podsjećaju na ljude”. U Šehićevu deziluzioniranom svijetu “Krist je unosna konfekcijska lutka”, a za sama sebe piše kako “volio bih biti vitki prozračni kolos/ušetati u žitno polje/pazeći da ne zgazim koju stabljiku pšenice... osluškivao bih žamor insekata u travnatom/metropolisu”.

 Faruk Šehić rođen je 1970. u Bihaću, objavio je Pjesme u nastajanju, Hit depo i Pod pritiskom. Transsarajevom je svoju otprije znanu strogost u izrazu uspio podići na gotovo molitvenu razinu. Obično ga se opisuje kao predvodnika pregažene generacije, ali, vjerujte, usporedite li tu zbirku s većinom u nas tiskanih knjiga, prije ćete imati osjećaj da su pregaženi oni koji su gazili. Knjiga neobičnog vitalizma, neobičnog mira i neobične navezanosti na biofilski osjećaj života. Iako ovo nije estetska kategorija: tama iz Transsarajeva osnažiti će vaš osjećaj za svjetlo, a od pisane riječi, od, zapravo riječi općenito, nemoguće je dobiti više.