Tople i zarazne pjesme

Strateški smješten na sam kraj kalendarske godine, prosinac je mjesec koji vas često može ozbiljno drmnuti, neovisno o tome jeste li skloniji melankoličnim snatrenjima ili ste osoba koja čvrsto stoji na zemlji. Spajajući u sebi uvijek primamljivo obećanje spokoja i smirivanja Božića i neodoljivu mogućnost novih početaka u novoj godini s neizbježnim svođenjem računa proteklog razdoblja koje nas uvijek ostavi nekako natmurenima, prosinac je zapravo istodobno sažetak i najava, odustajanje i nada, početak i kraj, što je širina koju taj varljivi mjesec podnosi mnogo bolje nego većina nas koji ga svake godine iznova proživljavamo.

Iako će vas njihove priče pronađene u tajnim katalozima neispričanih osobnih i društvenih povijesti ipak prije nagnati na pažljivo slušanje nego na promišljanja netom skiciranih tema, sve poznatiji indie rokeri The Decemberists u svojoj glazbi s lakoćom postižu upravo tu golemu količinu osjećaja i misli koju nepogrešivo prizivaju svojim efektnim imenom. Od svojeg pojavljivanja 2003. snimili su dva albuma i dva EP izdanja, a već treći album u tako kratkom roku potvrđuje maštovitošću i originalnošću materijala probuđenu pretpostavku kako je riječ o iznimno vrijednom i plodnom bendu čiji članovi, a poglavito vođa, autor i pjevač Colin Meloy, nemaju vremena za odmor jer ih ideje neprestance opsjedaju. Najnoviji dokaz u prilog toj tezi jest svježa najava o proširivanju novog albuma s pet novih pjesama koje će obogatiti najavljeno luksuzno vinilno izdanje.

Unatoč naslovu albuma koji najavljuje još jedno vašarsko putovanje različitim glazbenim krajolicima, Picaresque je ipak dosad najfokusiraniji album The Decemberists, koji uz iznimku maratonske The Mariner’s Revenge Song ovaj put zaobilazi prepoznatljivu teatralnost benda, a naglasak potpuno stavlja na sadržaj pjesama. Te tople i zarazne pjesme najtočnije je žanrovski opisati složenicom folk-pop, koja s druge strane ipak najprije asocira na potpuno drukčije zvukove od onih koji The Infanta, The Engine Driver ili Of Angels And Angles grade u tako velebne tvrđave dobre glazbe. Umjesto očekivane jednostavnosti folkom presvučenih pop pjesama, The Decemberists se ne boje u svoje skladbe ugraditi odjeke svega što su ikada slušali, a premda su kao indie djeca devedesetih sigurno imali jako široku glazbenu lektiru oni taj posao rade istodobno razigrano i maštovito, ali i s mjerom koja je kod majstorskih svirača rijetko prisutna. Čut će se tako i nešto mističnosti ranih R.E.M., nesputane zvukovne arheologije kasnog Toma Waitsa, samouvjerene šarmantnosti kojom su preduhitrili ovogodišnje indie favorite The Arcade Fire te elastičnosti pop simfonija Belle & Sebastian, a u najboljoj pjesmi albuma We Both Go Down Together Meloy će tinejdžerskom melodramom podsjetiti na najuvjerljivijeg Morrisseyja, čije je pjesme i obradio na nedavnom samostalnom EP-u.

Osim s prvotnom karnevalesknom lucidnošću, odani fanovi benda morat će se oprostiti i s Rachel Blumberg koja se planira u cijelosti posvetiti svojem bendu Norfolk And Western, koji je na proljeće nastupio i u Zagrebu kao predgrupa M. Wardu. Ostali slušatelji, jednostavno željni odlične glazbe, upravo bi na Picaresque mogli potražiti najprikladniji ulaz u fascinantan svijet The Decemberists.