S konstantnim kresanjem “onima gore što ih ide”, konstantna je i još jedna konstanta: puk se slatko nasmije, dometne poneku zluradost, i vraća se svojim pučkim poslima roštiljanja i zarade u fušu
Revolucionarni potencijal seljačkih i radničkih masa česta je tema poniženih i uvrijeđenih, te raznih mutivoda, ne toliko poniženih prišipetlji "seljačkim i radničkim masama", željnih vlasti ili barem rušenja iste. Revolucionarni potencijal trebao bi, po formuli po kojoj kvantiteta rađa kvalitetu, buknuti u ostvarenje s povećanjem količine socijalnog pritiska i od omiljene teme postati praksa, no iz nekih nedokučivih razloga stvar se "kao pod obavezno" izjalovi, pa od revolucije ne bude ništa, ili pak nepovratno zglajza u nešto potpuno reakcionarno. Objašnjenja potom bude različitih, no ni jedno nikad ne govori, valjda je to teoretičarima revolucionarnih potencijala nekakav tabu, o tome da revolucije ne podiže i njima ne upravlja baš najbistriji soj na ovoj planeti. Krunski dokaz tomu je da od svih koje u revoluciji izgube, najbolje ljude likvidiraju sami.
Pučki tribuni U novije vrijeme tema revolucionarnog potencijala česta je i na društvenim mrežama. Kako i ne bi, društvene mreže odličan su revolucionarni alat, sva arapska proljeća i posljedična krvoprolića zakuhana su tako.
Ali revolucionarni žar u Hrvata tradicionalno je nizak pa slične mrežne inicijative nisu polučile veći učinak... nešto ljudi se skupilo na Jelačić placu prije šest ili sedam godina kad je bilo "Stegnite vi remen, bando lopovska", nešto se šetalo “peripatetički“ sve dok stvar nisu preuzeli novomarksistički ezoteričari dirdema čiji je potencijal pronašao realizaciju u čudnoj, okultnoj i pomalo apstraktnoj pojavi Plenuma.
Drugim riječima, moguće valjano objašnjenje izostanaka revolucije bilo bi razumijevanje kako ničeg sličnog nema bez angažmana profesionalaca, treniranih izazivača nereda. Revolucije, dakle, koštaju, i ako ih netko financira, mora od njih biti i nekog profita. Revolucije se, općenito, slabo razlikuju od ratova, pa tako i po tome: od rata mora biti neke koristi (za nekoga!). To nam govori koliko smo interesantni na mapi svijeta. Također, odbijanjem revolucionarnog impulsa politički Hrvati možda samo pokazuju da su manje naivni nego se obično čini, odnosno, da im je instinkt preživljavanja zdrav i jak.
A tako se obično čini radi vjerovanja kako je “narodu dosta“, kako “spava“, i kad se jednom probudi jao parazitima na vlasti... Naivno je to pučko vjerovanje koje dijele, i koje stoga izražavaju i svi takozvani pučki tribuni, ljudi i žene određene "karizme" koji su stekli svojevrsnu popularnost. Tako čitani kolumnisti uvijek kažu "točno ono što svi misle", vickasti voditelj Dnevnika “baš pogodi u sridu“ svojom dosjetkom, i tako to ide još od Marice Hrdalo i Jake Šrafcigera koji bi u brk skresali "drugovima gore" sve njihove negativnosti. Ta tradicija "hrabrog" kresanja u brk političarima održala se do danas, uz demokratizacijske dodatke: s jedne strane vulgarnost i psovke i izljeve bijesa i mržnje te ljudske gluposti općenito, kroz kanal publike i komentatora – i s druge neinstitucionaliziranih blogera i građana kojima je demokratizacija medija putem mreže omogućila nesputano izražavanje. Na toj konstantnoj liniji od Čkalje do blogera Kruleta (koji je, na stranu sad sve, duhovit čovjek) s konstantnim kresanjem “onima gore što ih ide”, konstantna je i još jedna konstanta: puk se slatko nasmije, dometne poneku zluradost, i vraća se svojim pučkim poslima roštiljanja i zarade u fušu.
Ta narodska inertnost posebno iritira pučke tribune jer uvijek iznova moraju pozivati na mobilizaciju.
Toplovodna revolucija Kako već rekosmo, revolucije su ozbiljan posao, traže profesionalni kadar, solidan kapital i moćnu organizaciju i naivno je očekivati da ih mogu pokrenuti amateri s mreže, samo zato što ih nekoliko tisuća ljudi smatra duhovitima. Njihova se, pak, politička i svaka druga naivnost očituje u reakcijama na pojedine fenomene, pogotovo za vrijeme i oko izbora. Mladi je Pernar sa svojim Živim zidom zakuhao lijepih PR problema bankarima i ostalim parazitima sprječavajući uistinu degutantne deložacije, no kad je njegova stranka slabo, bolje reći nikako prošla na izborima za europarlament, živoziđani su se našli uvrijeđenima, budući da su dio iste stranke, i prvom prilikom su odbili ženu koja je tražila njihovu pomoć samo zato što je članica HDZ-a. Po prvi put pomoć je uvjetovana, u ovom slučaju time da dotična istupi iz svoje stranke. To nije ni najmanje naivan postupak, ali govori o općoj naivnosti čitavog takvog "revolucionarnog" pristupa društvenoj zbilji.
Slično je i s knjigom o novcu koju distribuiraju, brošuri u kojoj se "analizira" pojam novca, naivno i iskreno vjerovanje kako je situacija općenito loša zato jer se nitko, u proteklim tisućljećima i unazad sto generacija Homo sapiensa, nije dosjetio što je zapravo na stvari i kako je "rješenje jednostavno". Zar ti (zapravo simpatični) mladi ljudi zaista vjeruju kako se nitko ranije nije sjetio nečeg sličnog?
Natruhe debelo zakašnjele adolescencije prisutne su i kod psovača iz estetsko-izražajnih razloga Drito Konja, također simpatičnog i duhovitog dečka, blogera koji je doživio epifaniju očiglednog. Za razliku od uobičajenih obožavatelja piva i roštilja koji slična prosvjetljenja otprate iz života mahnuvši pored nosa kao što se tjera muha, on je pao uslijed toga u mesijanski zanos i postao žrtva istoimenog kompleksa. Poput Mojsija je okupio pleme i uputio se put poplava. Tovari se u gepek, vozi se pomoć, psuju se oni koji ne žele ili ne mogu. Silna organizacija, koordinacija, nebrojeni radni sati, potrošeni impulsi, vrijeme, novac... Pitanje je koliko je ekonomski i humanitarno učinkovito privatnim kolima voziti tri paketa špeceraja tristo kilometara u Maglaj kako bi se izmamio dječji osmjeh umazan čokoladom, ali hajde... glavno da je gušt i ono, onaj osjećaj, ono, kuiš, filing... Topla voda pomoći bližnjemu je otkrivena! Pritom, dakako, konstanta: psovačina države i institucija i "njih gore" jer "ništa nije organizirano, pojma nitko nema, sve se krade" i takodalje daimpičkamaterina. Još im je izmakao ispod radara deda iz bosanske kasabe koji je izgubio šćap...
Rekao bi čovjek da sluša četrnaestogodišnjeg prištavca s reklame za mobitel tarifu, a ne (drito) konjinu od trideset i kusur.
Beskonačna naivnost I tako opet moramo ponovo i ponovo slušati te naivne vječno iste stare pjesmice koje svaki naraštaj opet otkrije kao toplu vodu nesposobnih predaka, nesposobnih da zagriju taj kotao do kraja, do točke ključanja kad će sve lijepo odletjeti k vragu. Lijepo je dosjetiti se nečega, divno je kad se upali lampica, ali bilo bi uputno i razumno raspitati se odmah potom i informirati se – nije li se netko već tome dosjetio? Začudo, i ne baš ohrabrujuće, obično jest! Ali i u tome ima ljepote i nekog izazova, tako se napreduje i napokon dođe do neke originalne zamisli.
Revolucionarni potencijal rasut je u toj beskonačnoj naivnosti potencijalnih vođa, u manjku artikulacije i nikakvoj samodisciplini. Postoji nešto zaboravljeno, i danas zvuči smiješno, a zvalo se "rad na sebi". Bruce Lee je snimio samo tri filma, bio nevjerojatno karizmatičan lik, ali je prije toga trideset godina (valjda od pelena) trenirao u hramu Šaolin, sjedio u žeravici, čučao na stupu i primao udarce bambusom po glavi... samo zato da bi samog sebe doveo do savršene kontrole izraza... .
Ali, ljudi bi umjesto intelektualnog i duhovnog rada na sebi htjeli instant revoluciju. Pa im se dopadaju i takvi potencijalni vođe.
Jer: psovati nekome mater i/ili boga radi ćevapa manje u lepinji može biti izraz pravedne ljutnje prevarenog, ali i znak ozbiljnog pomanjkanja samopoštovanja dotičnog psovača.
Manjak samopoštovanja i znanja (ne samo manjak vokabulara), zapravo umanjuje efikasnost za bilo kakvo djelovanje, pa i humano i humanitarno koje je trenutno u điru, a o umanjenju potencijala za voditi revolucije, kao da je to voditi pesa u šetnju, nećemo ni govoriti. Jer to se nikad neće dogoditi. Nikad lajanjem, ni na mjesec, ni na karavane, ni na vladare. Vođom se postaje tek nakon povlačenja u Šaolin, ili neki drugi hram, ili u pustinju na četrdeset dana. Naši pučki pastimater revolucionari, bojim se, teško da mogu izdržati i četrdeset minuta sami sa sobom, makar na WC-u. I to bez novina.