Spomen-park Dotrščina mjesto je najvećeg zločina u modernoj povijesti Zagreba i jedno od najvećih stratišta Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj. Redatelj Jadran Boban, povjesničar po obrazovanju i autor dokumentarnog filma “Duhovi Zagreba”, govori o Dotrščini na temelju istraživanja za budući dokumentarni film koji će problematizirati događaje iz prošlosti ali i sadašnjosti toga zagrebačkog lokaliteta kao mjesta izbrisanog iz kolektivne memorije.
Kakav je bio profil ljudi ubijanih na Dotrščini?
Na Dotrščini su pogubljeni ljudi koji su suđeni na prijekim sudovima, vojnim i civilnim, a pogubljeni su i oni koji nisu uopće bili suđeni, niti im je krivnja po bilo kojoj osnovi dokazivana, kao taoci, iz odmazde. Takvo kolektivno kažnjavanje nije bilo proizvoljno. U zakonodavstvu NDH postojala je Zakonska odredba kojom su bile propisane odmazde, grupna ubijanja talaca u slučaju kad počinitelji diverzija nisu uhvaćeni, što je bila direktna povreda IV. haške konvencije iz 1907. godine. Kolektivno ubijanje talaca radi odmazde bilo je izdvojeno kao posebna točka optužnice i na suđenjima u Nurnbergu. Velik broj pogubljenih bio je ipak suđen, uglavnom za djela protiv države, suradnje s Narodno-oslobodilačkim pokretom, špijunaže, davanja novčane pomoći NOP-u, bacanja letaka, sve do banalnih stvari. Kazneni zakoni NDH i Zakonska odredba o zaštiti naroda i države omogućavali su smrtnu kaznu za vrlo širok raspon djela, pa se tako mogla izgubiti i za vrijeđanje poglavnika, države, ustaškog pokreta, širenje uznemirujućih vijesti i kojekakve druge verbalne “ispade”.
Likvidacije na Dotrščini ili Rakovom potoku nisu se skrivale, za razliku od mnogih masovnih stratišta širom NDH, gdje se ubijalo bez ikakvih sudova, skriveno, u tišini, u jednoj sirovoj derivaciji nacističke Nacht und Nebel doktrine. Egzekucije taoca i osuđenih na smrt u Zagrebu su često oglašavane u novinama ili plakatima postavljanim po gradu, kao upozorenje i prijetnja. Od 1943. su osuđenike već i javno vješali na bandere po gradu.
Izgleda da je prvi na Dotrščini strijeljan Dušan Zelembaba, kuhar u hotelu Esplanada, u svibnju 1941. godine. Nedugo zatim ubijena su četiri mladića uhvaćena kako dijele letke. Već u kolovozu 1941. ovdje je ubijena velika grupa Židova i komunista, građana Zagreba, njih oko dvije stotine, kao odmazda za napad pripadnika SKOJ-a na ustašku jedinicu kraj Botaničkog vrta, kada je ranjeno 28 ustaša. Ta egzekucija je bila naveliko oglašena plakatima, na kojima stoji da su pogubljeni “komunisti i židovi, intelektualni začetnici zločina”. Tako je, recimo, jedna od “intelektualnih začetnica” bila i 15 godišnja učenica Vera Gross. Postoji u Državnom arhivu svjedočenje grobara koji je prisustvovao strijeljanju, i koji je pokapao žrtve, nije to lako čitati.
Četiri su godine dovođeni ljudi u Dotrščinu, pojedinačno ili u grupama. Pred sam kraj rata, 1945. godine, ubijena je jedna grupa srpskih seljaka iz Baranje i okolice Vinkovaca. Bilo je ovdje i zarobljenih partizana, iako ne puno, kao i zatvorenika koji su dovođeni u Zagreb iz drugih krajeva zemlje. No, dobar dio žrtva su bili građani Zagreba, koji većinom nisu bili komunisti, niti su svi bili simpatizeri komunizma. Ali, definitivno su bili antifašisti, preciznije, protivnici ustaškog režima. I kad sam već kod toga da spominjem nacionalnost žrtava, većina su bili Hrvati.
Evo, kad samo nasumice pročitam neka osobna imena ubijenih, Alfred, Aron, Milutin, Ankica, Josip, Ivan, Stanka, August, Emina, Lavoslav, Franjo, Salih, već i zvuk izgovorenog kazuje mnogo. Tu je bilo profesora, novinara, inženjera, studenata, učenika, ali i domaćica, seljaka, željezničara, obrtnika, konobara. I umalo pa još djece, jer Vera Gross nije bila jedina petnaestogodišnjakinja među žrtvama. Gotovo je to skica tadašnjeg Zagreba.
Na Dotrščini je pogubljen i veći broj domobranskih časnika kojima je suđeno za suradnju ili pomaganje NOP-u. Recimo, samo u četiri procesa vođena 1944. godine, kod samo jednog od nekoliko sudaca Ratnog suda u Zagrebu, osuđeno je 109 domobranskih vojnika i časnika, čak i onih viših, s činom pukovnika. Suđeni su za suradnju s partizanima, i više od polovine njih su do kraja rata ubijeni, što na Dotrščini, što u Lepoglavi, ili Jasenovcu.
Pokopani su u šumi i ljudi koji su pogubljeni negdje drugdje, zatim oni koji su umrli od “srčane kljenuti” po zatvorima - tako je to obično bilo navođeno u izvještajima zatvorskih liječnika. Obitelji su na razne načine saznavali gdje su ubijeni pokopani, od grobara, stražara, rijetkih svjedoka, pa su često premještali pokojnike na druga groblja. Može se zamisliti koliko je moralo biti mučno, iskapati u šumi tijela najmilijih.
Sam naziv šume, Dotrščina, nije se spominjao u tadašnjoj zagrebačkoj javnosti. Ljudi su znali da je stratiše negdje u blizini parka Maksimir, tako su i govorili – “Odpeljan u Maksimir”. Kako je zlokobno znao zazvučati taj Maksimir, može se pročitati i u sjećanjima povjesničara književnosti Antuna Barca, ili arhitekta Milovana Kovačevića. Maksimir i Rakov potok, to su bila dva toponima koja su u značila sigurnu smrt.
Kako su utvrđene žrtve Dotrščine, odnosno o kakvim procjenama broja žrtava možemo govoriti?
Godine 1980. započet je ozbiljan arhivski projekt utvrđivanja sudbina žrtava stanovnika Zagreba u Drugom svjetskom ratu. Istina, to se istraživanje bavilo isključivo žrtvama “fašizma i fašističkog terora”. Došlo se do broja od 18.627 matičnih listova poginulih, ali taj posao nikad nije završen. Već i za ubijene zagrebačke Židove utvrđeno je kako nisu svi na tom popisu. U istraživanju je korištena sva dostupna arhivska građa, dokumenti sudova i redarstva NDH, novinski oglasi i izjave svjedoka. Nažalost, projekt je prekinut 1985. godine, nije nikad završen i za dobar dio poginulih nije utvrđeno mjesto smrti, niti svi podaci verificirani i sistematski obrađeni. Uglavnom, za 637 žrtava bilo je moguće sa sigurnošću utvrditi, imenom i prezimenom, da su ubijene na Dotrščini. Dosta podataka o ubijenima davali su nakon rata grobari koji su bili angažirani na pokapanju žrtava, mitničari s maksimirske i markuševačke mitnice, i seljaci iz okolice. Svi su oni svjedočili o mnogo većem broju ljudi koji su dovođeni na Dotrščinu, ali većinu imena i precizan broj nije bilo moguće utvrditi.
Jedna manja ekshumacija napravljena je još 1946. godine, kada je pronađeno 316 žrtava iz više grobnica i pojedinačnih grobova uz Štefanovečku cestu. Komisija koja je tada vodila ekshumaciju ustanovila je da se skupine grobova i grobnica nalaze na još tri veća područja u šumi, da je padina prema Štefanovečkoj cesti posuta pojedinačnim grobovima, ali se od ekshumacija na tim lokacijama odustalo, jer žrtve uglavnom nije bilo moguće identificirati. I od tih tristotinjak ekshumiranih žrtava samo je za manji broj ustanovljen identitet.
Raditi kalkulacije ili zaključke na osnovu svega ovog, to bi bilo neodgovorno, i nije na meni da radim procjene. Neargumentirani martiriji na ovim našim prostorima odviše su puta bili preludij zla. Ipak, opravdano se može pretpostaviti da je žrtava bilo dosta više od brojki koje su ovdje spomenute.
LAŽNE ULOGE
Za Augusta Cesarca smatra se da je ubijen na Dotrščini, no taj podatak je ipak upitan?
Da, nikad nije sa sigurnošću utvrđeno gdje je i kako Cesarec ubijen i pokopan, ali je vjerojatno ubijen 17. srpnja 1941. godine, kad su u Dotrščini strijeljani bjegunci iz Kerestinca, koji su bili zatvoreni u zatvoru u ulici Franje Račkog.
Cesarec je bio interniran u Kerestincu s velikom grupom ljevičara i komunista, većim brojem lijevo orijentiranih intelektualaca, a što je tragično, sam se prijavio policiji nakon što je čuo da ga traže.
Dana 9. srpnja 1941. devetorica zatvorenika, dr. Božidar Adžija, Ognjen Prica, Otokar Keršovani, dr. Ivo Kun, Zvonimir Richtman, Ivan Korski, Viktor Rosenzweig, Sigismund Kraus, Simo Crnogorac i Alfred Bergman odvedeni su iz Kerestinca i strijeljani na Dotrščini. Strijeljani su kao odmazda za ubojstvo policijskog agenta Tiljka u Zagrebu. Njihovo ubojstvo uvjerilo je ostale zatvorenike da nemaju druge, nego pokušati pobjeći. U noći 13. na 14. srpnja 1941., osamdesetak zatvorenika je savladalo stražu i pobjeglo, ali nisu bili prihvaćeni od grupa određenih izvana da im pomognu. Kako i zašto se to dogodilo, to je već jedna opširnija tema. Uglavnom, samo su dvanaestorica uspjela pobjeći. August Cesarec je uhvaćen.
Cesarec je, izgleda, kao poznata javna osoba i pisac, bio vrijedan nekima u ustaškom vodstvu, te su ga htjeli prisiliti na javno pokajanje. To će postati ubrzo jasno. Nedugo nakon njegove smrti pojavio se nekrolog u sarajevskom Katoličkom tjedniku, gdje je opisano navodno Cesarčevo obraćenje i ispovijed svećeniku neposredno prije nego će biti strijeljan. Miroslav Krleža, Cesarčev vrlo blizak prijatelj, bio je ogorčen tom laži, i zapisao je u svoj dnevnik “Nije im bilo dovoljno da su ga ubili, nego su uznastojali da ga dotuku posmrtno po drugi put!”.
Postojala su dvojica svjedoka koji su nakon rata tvrdili da su Cesarca vidjeli u zatvoru u ulici Račkog, dan-dva nakon strijeljanja zatočenika u Dotrščini, a jedan od njih je tvrdio da ga je u zatvoru i ubio policijski isljednik, Cerovski. Moguće je da su Cesarca željeli uplašiti pogubljenjem drugova i još jednom prisiliti na pokajanje. No, na koncu nije važno gdje je skončao, u Dotrščini ili zatvoru. Ubijen je.
Šezdesetih je pak godina otkriven natpis u jednoj od podrumskih ćelija bivšeg zatvora u ulici Franje Račkog, onaj znameniti oproštajni natpis 44 osuđenika na smrt, ispisan olovkom, koji završava uzvikom “Živjela sovjetska Hrvatska”, a koji je kasnije poslužio Franji Tuđmanu, i mnogima drugima kao argument u tvrdnji da su hrvatski komunisti bili za Hrvatsku državu, onu koja isključuje Jugoslaviju. Niti ovdje nije Cesarčeva priča završena, nedavno se opet pojavljuje, ovaj put kao lik u noveli, idealist na krivoj strani, ali ipak “naš”, državotvorni Hrvat.
Cesarec “posmrtno”, kako kaže Krleža, i dalje igra od drugih napisane uloge.
U Dotrščini je ubijena i Cesarčeva supruga, doktorica Marija Vinski.
Koja su saznanja o egzekucijama u poraću tj. nakon 8. svibnja 1945. ?
Bilo je likvidacija, bilo je osvete, prije svega, najviše prema pripadnicima ustaških postrojbi. Na ovom području, od Gračana do Granešine, iznad Dubrave, preko Maksimira i Dotrščine vođene su borbe do 11. svibnja, a sporadično i par dana kasnije. Dijelovi nekih ustaških jedinica, Poglavnikovog tjelesnog zdruga i njemačkih jedinica, povlačili su se prema Medvednici ovim pravcem, a ustaške su jedinice čak krenule u jednu manju protu-ofenzivu. Bilo je dosta žrtava na obje strane. Po mnogo čemu sudeći, vjerojatno je da su tamo zarobljeni ustaški i njemački vojnici streljani, kao što je vjerojatno i to da tih prvih 10, 15 dana nakon oslobođenja hapšeni skriveni ustaše, policijski agenti, suradnici režima, i često je bila dovoljna površna denuncijacija da nekoga uhapsi, nekoga i ubije. Sigurno je da su u tih par tjedana ljudi ubijeni bez suđenja, i vrlo je moguće da su ubijeni i neki potpuno nevini. Moguće je, naravno, da je netko ubijen i u samoj Dotrščini. Čuo sam, do sad, iz druge ruke, za jednog ustašu koji je, po pričanju, tamo ubijen. Inače, 1945. šuma na Dotrščini više nije postojala, posječena je 1944. godine.
Također, neki ljudi koji žive u okolici spominju logor za zatvorenike, na Fakultetskom dobru kraj Maksimira, i staru ciglanu u kojoj su zatvorenici radili. Čitao sam jedno svjedočanstvo, a mogu se i od ljudi u okolici čuti priče o ubijanju zarobljenika u tom logoru. Ne mogu tvrditi što je istina, ali je često slučaj kod takvih priča da gdje ima dima, bilo je i nekakve vatre.
U okolici Gračana postoje grobnice, uglavnom su službeno dokumentirane odmah 1945. godine, nakon prestanka borbi, neke se otkapaju i danas. Sad, o kolikim žrtvama je riječ i tko je sve ubijen, teško je govoriti. Da je netko želio, mogao je barem približno utvrditi dio činjenica u posljednjih 20 i nešto godina. Nije to nemoguće, dijelom je informacije i dalje moguće rekonstruirati. No, službena, državna Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih zločina nije se pretjerano bavila činjenicama, pa tako u Prijedlogu izvješća o radu kojeg je 1999. godine Saboru podnijela, stoji kako je na Dotrščini ubijeno 7.000 ljudi, i to isključivo u svibnju 1945. godine, od strane partizana. To je napisano bez ijednog dokaza, dapače, zaposlenici Komisije sasvim su sigurno imali uvid u dokumente, i morali su znati kako stoje stvari. To je ona ista komisija koja je u 7 godina rada uspjela utvrditi da su u Jasenovcu umrle i ubijene 2.238 osobe. Već i ovo dovodi u sumnju autentičnost rezultata tih istraživanja.
Zločina je sigurno bilo, ali, kad netko zločine počinjene u NDH pokušava relativizirati i sakriti ovime što se desilo u svibnju 1945., tada je riječ o zlonamjernom falsifikatu. I upravo radi toga, i ne samo radi toga, treba utvrditi točne činjenice. Jer, velika je bila greška ne dozvoliti poraženima da oplakuju svoje mrtve. Ne samo da nije ljudski ispravno prema onim koji također tuguju, već i radi onoga što potisnute traume i skrivena žalovanja ostavljaju generacijama koje ga nasljeđuju, kad metastaziraju u osjećaj nepravde kojemu nije važna istina, i u kojem je društvo podijeljeno isključivo na “naše” i “njihove”, jedne anđeoski ispravne, druge oličenje zla. To ne može završiti dobro. Mrtvi su na ovim prostorima kapital za buduće obračune, i tome nikad kraja.
SUSTAVNI ZLOČIN
Od devedesetih Dotrščina je potpuno nestala iz kolektivne memorije Zagreba, pa umjesto kulture sjećanja, možemo govoriti o svojevrsnoj kulturi zaborava. Treba li to mjesto biti npr. dijelom službenih protokola o obljetnicama?
Trebalo bi. U Dotrščinskoj šumi se nije desio incident, tamo se četiri godine dešavao sistematski zločin. Ali, mene više zanima kako znanje o Dotrščini učiniti dostupnim. Mogu li protokoli tome doprinijeli, ne znam. Komemoracije, vijenci, govori, ta službena nomenklatura dijelom je zaslužna što su ljudi koji žive u okolici Dotrščine uvijek izbjegavali spomen-park. Bilo im je odbojno, djelovalo kao naličje vlasti i sistema. Kad se vijenci postavljaju iz dišpeta, otpora, demonstracije, tad znaju privlačiti. Nije da takve komemoracije ne kriju oboljenja, ali to je već drugi par rukava.
Zanimljivo je koliko je Dotrščina iščezla iz kolektivne memorije. Prije svega, iščezla je iz dostupnih informacija, iz školskih udžbenika, nestala je iz javnog diskursa. Ne samo to, imam osjećaj da je i simbolički prazno mjesto – nema niti negativnih reakcija, pa da netko oštećuje spomenike ili grobnice. Istina, početkom devedesetih je bilo devastacije, u onoj organiziranoj orgiji uništavanja spomena na antifašizam. No, sada uglavnom na spomenike klinci rišu imena, urežu natpise kao “Matea & Zvone”, takve stvari.
Čak i stanovnici koji danas žive u blizini i okolici šume, na Žutom bregu, u Čretu ili Granešinskim Novakima govore o “partizanskom groblju” ili “partizanskim spomenicima”, jer ne znaju o čemu je riječ. Pretpostavljam da većina prolaznika nije ni svjesna da su u šumi zaista grobovi, kamoli da znaju što se u Dotrščini zaista dešavalo. Ima tome više razloga. Prije svega, okolica Dotrščine je bila slabo naseljena u vrijeme rata, ljudi su se u većem broju počeli naseljavati tek pedesetih godina. Jednostavno, malo tko je imao prenijeti informaciju iz prve ruke. Uređenjem šume u spomen-park 1960-ih godina Dotrščina je apstrahirana i prevedena u uopćeni simbol otpora fašizmu, bez traga konkretnim ljudima i njihovim sudbina. Uklonjena su obilježja s osobnim imenima, koja su postavile obitelji ubijenih, a grobnice su označene malim granitnim kockama. Nije to nužno loše, ne mislim da bi ovo trebalo biti mjesto nekog formaliziranog zagrobnog pijeteta, nelagode. Ni malo mi ne smeta što ljudi tamo beru gljive, šeću pse, ili na klupama vode ljubav. Življenje je, uostalom, najveća počast mrtvima. To je lijepa, smirena šuma, nimalo strašna. Ali, informacija o tome što se dogodilo na Dotrščini morala bi postojati u nekom obliku vidljiva u spomen-parku. Netko tko se danas tamo zatekne ne može saznati što se dešavalo u Dotrščini, one osnovne informacije, tko, kako i zašto, ne postoje. Da nije dokumenata u Hrvatskom državnom arhivu, ne znam bi li itko mogao u nekoj skoroj budućnosti rekonstruirati što se u Dotrščini dešavalo u Drugom svjetskom ratu.
Zato je to pitanje i za Grad, za gradske institucije. Što je memorija, i što je identitet jednog grada? Na službenim web stranicama grada Zagreba stoji da Dotrščina “ima značaj memorijalnog obilježja povijesnog događaja iz razdoblja antifašizma u II. svjetskom ratu”, to je sve. Već i ako je ovaj birokratski izraz nesmotreno upotrijebljen, posljedica je kamufliranje istine. Na koncu, zrinjevački španceraji, Ljerke Šram, automobili Ferdinanda Budickog, sve je to svijet koji nikad nije imao veze sa životom velike većine stanovnika grada, onih preko “štreke”, ili u Kožarskoj ulici. Tisuće je velikih i malih priča, tragova, znakova, pukotina u tijelu grada, koje ga učinile onakvim kakav jest. Mislim da ih je vrijedno održavati na životu.
Usput, sin Ferdinanda Budickog umro je kao zatočenik u ustaškom logoru Stara Gradiška, od tifusa.
Vrijedilo bi dobro razmisliti kako oblikovati i na koje načine učiniti memoriju Dotrščine prisutnom i vidljivom. Zagreb se mijenja, stanovništvo cirkulira, ljudi se doseljavaju. Nema više kontinuiteta kolektivne memorije, tako da mi se ponekad čini da je lakše povući liniju od, recimo, Melkiora Tresića do Branimira Štulića, nego li kroz posljednjih dvadesetak godina. Besmisleno je apelirati na sentimente, ili neku tradiciju grada. Današnji Zagreb teško da ima puno veze sa ondašnjim, i to je sasvim normalno.
Znam se zapitati, u dešperaciji, kakav je smisao ponavljati i iskapati iznova ove činjenice, što ćemo sa spomenom na zločine? Uvriježeno je reći kako su spomeni na stratišta upozorenje za budućnost, “da se ne ponovi”. Govorilo se tako nakon Prvog svjetskog rata, govorilo se i nakon Auschwitza, i gdje smo sad - grobnice se i dalje zakapaju i otkapaju. Ali, siguran sam da u tom vrzinom kolu imaju ulogu i skrivanja povijesti - jednostavno je to George Orwell sročio kroz parolu “tko vlada prošlošću, vlada budućnošću”. Sve dok su krivotvorenja i neznanje moćna oruđa za buduće sukobe, postoji razlog zašto o Dotrščini treba govoriti. Mitovi ne stoje dobro s činjenicama.