Jerko Bakotin  

Tovariš, Mister i Drug

Dođu Amerikanci na Mjesec i s užasom shvate da se tu već nalazi poveća ekipa Sovjeta te da – još gore – kozmonauti upravo završavaju bojanje Mjeseca u crveno. Nema druge nego nazvati bazu – “Houston, we have a problem” – i ispričati što se događa. Međutim, NASA se uopće ne nervira. “Pustite ih da dovrše, i onda preko toga bijelim slovima napišite ‘Coca Cola’”, kažu dosjetljivi birokrati pa posada Apolla prione na posao. Uskoro, međutim, na Mjesec slijeću i Jugoslaveni, koji također ‘okrenu’ broj svoje centrale. Iz Željave im, pak, poruče: “To je sjajno. Vi samo na kraju dopišite ‘Puni Jugoslavija’”.

Stari vic uz dozu ironije precizno sažima suštinu ideološke, kulturne pa i geopolitičke situacije u kojoj se većinu svog postojanja nalazila tzv. “druga” Jugoslavija. Nakon 1948. u zemlji, doduše, nije vladala promoskovska ortodoksija, ali društvo je bilo snažno određeno vlastitom, heretičkom verzijom socijalizma, dok je istovremeno kao ne-članica “lagera” među svim socijalističkim državama bila daleko najotvorenija za zapadnu – što u prvom redu znači američku - popularnu i potrošačku kulturu, čiji su ultimativni simboli bili jeans, žvake te upravo Coca-Cola. Dobrim dijelom bila je to posljedica pažljivo njegovanih odnosa s državama “dekadentnog zapada”, čija je materijalna pomoć bila i te kako bitna. Književni kritičar Marin Franičević je 1948. još pisao o tome da “naša omladina (…) po svom herojstvu, požrtvovnosti, elanu i po svojoj svijesti prva iza omladine SSSR-a, ne može ni na umjetnost gledati očima dehumaniziranog izdanka razbojničke bugi-vugi civilizacije”, a šef Agitpropa Milovan Đilas godinu prije kategorično tvrdio da je “Amerika naš zakleti neprijatelj, kao i jazz, njezin proizvod”. Međutim, kako je Koča Popović u svojstvu načelnika generalštaba JNA uskoro s tadašnjim glavnim zapovjednikom NATO-a i budućim američkim predsjednikom Dwightom Eisenhowerom razgovarao o zajedničkoj obrani Jugoslavije od sovjetskog napada, logično je da je i u kulturnoj sferi pila okrenuta naopako pa Ervin Šinko, do tada domaći dobri vojnik socrealizma, 1951. uspoređuje Ždanova s Hitlerom te kuje pojam “nacističkog realizma”.

Perspektiva kulturalnih studija Cijepom zapadne pop-kulture na socijalističku podlogu nastala je, dakle, svojevrsna kulturna i društvena bastardnost u kojoj su građani SFRJ kao u stihovima pjesme Jeans generacija benda Neki to vole vruće istovremeno bili “tovariš, mister i drug”, a način na koji se ta pomalo šizofrena društvena stvarnost prelamala u hrvatskom romanu predmet je vrlo zanimljive knjige Maše Kolanović pod naslovom Udarnik! Buntovnik? Potrošač…, iz koje i potječu spomenuti citati. Zagrebačka kroatistica je, inače, do sada objavila knjigu pjesama Pijavice za usamljene, uvelike sastavljenu kolažiranjem novinskih naslova te hvaljeni roman naslovljen Sloboština Barbie. Njezina posljednja knjiga vrlo je utemeljena i opsežna studija -  čiji se sam popis literature proteže na impresivnih četrdesetak stranica! – koja na primjerima čak šezdesetak romana obrađuje, kao što jasno stoji u podnaslovu, dijaloški odnos popularne kulture i hrvatskog romana od socijalizma do tranzicije; drugim riječima, od 1945. do danas.

Metodološki govoreći, knjiga nastala na temelju doktorske disertacije polazi iz perspektive kulturalnih studija, što znači da u središtu zanimanja nipošto nije žanrovska ili tekstualna analiza. Posve suprotno, cilj je, citira Kolanović Richarda Johnsona, jednog od ključnih predstavnika discipline, “ukinuti središnji položaj ‘teksta’ kao predmeta proučavanja. ‘Tekst’ se više ne proučava radi njega samog, (…) već radi subjektivnih ili kulturalnih formi koje ostvaruje (…) Tekst je samo sredstvo u kulturalnim studijima, točnije, on je sirovina iz koje se mogu izdvojiti određene forme (npr. naracija, ideološka problematika, način obraćanja, položaj subjekta, itd.) (…) (O)snovni problem kulturalnih studija nije (…) tekst, već društveni život subjektivnih formi”. U tekstovima se, dakle, identificiraju kulturni uzorci čijim se istraživanjem može bar donekle dokučiti specifična struktura osjećaja, odnosno, kako je to definirao autor tih pojmova Raymond Williams, “struktura osjećaja jest kultura nekog razdoblja: to je osobita, živa rezultanta svih sastavnica općeg ustroja”. Izbor analiziranih romana, dosljedno rečenom, nije bio presudno uvjetovan njihovim eventualnim pozicioniranjem unutar hrvatskog književnog kanona, nego, navodi se, njihovom “dijaloškom uronjenošću u popularnu kulturu vremena koje ih okružuje” – od šablonske soc-realističke partizanske romanse Josipa Barkovića Sinovi slobode iz 1948. godine, preko paradigmatskih ostvarenja buntovničke proze u trapericama kao što su Čangi Alojza Majetića i romani Zvonimira Majdaka u šezdesetima, junakinja - potrošačica iz romana Irene Lukšić, Štefice Cvek Dubravke Ugrešić i melankoličnog odustajanja od pobune Gorana Tribusona u osamdesetim godinama te pankerskog Sjaja epohe Borivoja Radakovića na samom kraju dekadentnog socijalizma pa sve do romana koji problematiziraju potpuno novu, tranzicijsku i nacional-kapitalističku društvenu stvarnost, recimo oni Roberta Perišića, Ede Popovića, Ivana Vidića ili Vlade Bulića, da nabrojimo tek poznatije od obrađenih autora.

Odbijanje prosudbe “Odbijanje prosudbe”, ističe Kolanović,  “je li neki roman dovoljno dobar da uđe u analitičku optiku istraživanja ne mora nužno biti znak krize estetičkog uma koja je možda zahvatila suvremenu znanost o književnosti. Odbijanje prosudbe je li neki tekst ‘dobar’ ili ‘loš’ može biti dobrodošla spoznaja da postoje druga, znatno zanimljivija, pitanja koja se za neki tekst u povijesnoj perspektivi mogu postaviti”, odnosno, reći će na drugom mjestu “estetsko je moguće zanemariti, ali ne i političko”. U skladu sa snažnim utjecajem marksizma na kulturalne studije, naročito preko Gramscijevog koncepta kulturne hegemonije, autoričin je interes u svakoj fazi i tekstu promatranog razdoblja usredotočen na odnos romanesknih junaka i samog teksta prema dominantnoj društvenoj, kulturnoj i naročito rodnoj ideologiji, pri čemu je upravo zapadna popularna kultura u hrvatskom romanu proučavanog razdoblja često nositeljica otpora. Ili, kako je to postavio doajen kulturalnih studija Stuart Hall, “[p]opularna je kultura jedno od područja gdje se odvija borba za i protiv kulture moćnih: i u toj borbi postoji ulog koji može biti izgubljen ili udvostručen. Arena je to pristajanja i otpora. Dijelom je to mjesto gdje nastaje hegemonija, i gdje je ista već utvrđena.” Kultura, dakle, kao politička borba za značenje, ali Kolanović je svjesna da između pristajanja, prilagodbe i otpora postoji čitav spektar mogućih stajališta, a osim toga ne upada ni u zamku nekritičkog slavljenja simboličkih rituala otpora. Otpora koji se, istinabog, iz kontrakulturne znao prebaciti u političku sferu, ali je em često vrlo ograničenog dosega, em se njegovim nositeljima vrlo brzo dogodi aproprijacija u ime mainstreama; istinski radikalizam jednog trenutka je, dakle, modni šik već sljedećeg. 

Autorica tako navodi Majetićevog Čangija, koji je nakon početne zabrane ušao u kanon, dok je Bulićevo Putovanje u srce hrvatskog sna odmah po izlasku dobilo nagradu Jutarnjeg lista. Značenje kulturalnih simbola nije jednom za svagda zadano, nego zavisi o promjenjivoj konstelaciji društvenog, ekonomskog i političkog polja, onome što Hall naziva “stanju igre u kulturalnim odnosima”, zahvaljujući kojoj će nas “gotovo svaki utvrđeni inventar izdati”. Uostalom, ne mijenja se samo značenje, nego se nekad i tekstovi lickaju u skladu s novodobnim trendovima pa je izdanje Čangija izašlo 2004. u biblioteci Večernjeg lista temeljito kroatizirano.

Osnovna tipologija Zajedno s promjenama društvene konstelacije, mijenjao se i status zapadne pop kulture - od mrskog neprijatelja, preko žuđenog simbola pobune do iskaza pukog potrošačkog konformizma. Osnovna tipologija triju osnovnih tipova identiteta romanesknih junaka, navedena u naslovu, simbolički je podcrtana činjenicom da uz socrealističkog “udarnika” kao imperativnu vrijednost radničke avangarde stoji uskličnik, uz “buntovnika” - čija je pobuna u najmanju ruku dvojbene vrijednosti – upitnik, a uz neupitnog “potrošača”, “operativca po šoping centrima” - uznemirujuće tri točkice; ipak, naglašava utješno autorica, “taj slijed nije poželjno podrazumijevati kao evolucijski tijek”.

Osim same književne prakse, Kolanović je opsežno iscrtala i susjedno, intelektualno polje; gotovo čitava prva polovica knjige problematizira odnos jugoslavenskih intelektualaca prema popularnoj kulturi. Naime, autorica ističe da “povijest popularne kulture uvijek mora biti i povijest intelektualnog pozicioniranja prema popularnome”, što znači i povijest uspostavljanja granica između visokog i niskog, odnosno pitanja – tko ima ovlaštenje da određenim kulturnim djelima izda “vizu” za ulazak u polje visoke kulture, a drugima, pak, pripiše optužujuću etiketu bezvrijednog smeća? Na taj se način prividno zanemarena estetika vraća u raspravu, ali isključivo na meta-razini, kao problematizacija veze navodne ili stvarne estetske kvalitete i moći kojom određena društvena skupina uspostavlja kriterije te kvalitete. Zanimljivo je pratiti vrludanja intelektualaca, koji su u socijalizmu bili vrst režimskih svećenika zaduženih za čistoću idejne i kulturne društvene sfere, u njihovom baktanju s problemom popularne kulture nije bilo nimalo lako: po habitusu skloni elitističkom poimanju kulture, jeans, žvakaće gume i roto-romane shvaćali su kao zlu i kobnu prijetnju razvitku duha socijalističkog čovjeka, stvaratelja boljeg društva budućnosti; s druge strane, na zadatku služenja narodnim masama bilo je teško braniti elitnu poziciju, jer je to značilo regresiju na građansko, snobističko, drugim riječima – klasno shvaćanje kulture. 

Naizgled paradoksalno, ortodoksni socijalistički intelektualci po stavovima su bili najbliži zapadnim konzervativcima; ipak, i tu ima iznenađenja, poput Stipe Šuvara koji je emancipatorski tvrdio da “masovna kultura nije sama po sebi zla”, nego “njeni učinci ovise o načinima njene upotrebe”. Pošteđeno nije ostalo ni akademsko polje, koje je zahvaljujući bogatoj recepciji frankfurtske teoretske škole književne i ine proizvode pop-kulture spremno etiketiralo kao “banalne”, “nevrijedne”, “shematizirane” i “trivijalne”; u najbolju ruku radilo se o surogatu autentične kulture. No ipak, upravo je “akademski intelektualac” Aleksandar Flaker napisao Prozu u trapericama, ključno teoretsko djelo čiji je model - naravno, modificiran - u ovoj knjizi eksplicitno preuzet. Najprogresivniji su bili tzv. bohemski intelektualci nevezani za institucije, poput razigranog Veselka Tenžera ili Igora Mandića, koji je posve opravdano dobrom popularnom kulturom proglasio “onu koja ima vrijednost otpora”; no ni njihovi stavovi nisu bili neambivaletni. Iščitavanjem velikog broja tekstova u magazinima kao što je Polet ili razni stručni časopisi te prateći polemike i prijepore oko pop-kulture autorica je rekonstruirala duh značajnog dijela društvenog života čitavih epoha, situirajući ih uvijek u domaći i svjetski kontekst pojave Beatlesa, Muhammada Alija, Jamesa Deana, Monthyja Pythona, minice i vespe ili Srebrnih strijela, Novih fosila, magazina Start i fiće, donoseći usput brojne zabavne priloge poput izlaganja Inoslava Beškera koji je 1970. zgranut antikomunističkim medijskim sadržajima. Pri tome sama Kolanović čvrsto zastupa stav da je bilo kakav elitizam u kulturi duboko antisocijalistički i antiemancipatorni, što demonstrira i namjernim odabirom termina “popularna” namjesto pejorativnih “zabavna” ili “masovna” kultura te zastupajući mogućnost političke vrijednosti dokolice, zabave i užitka.

Udarnik! Buntovnik? Potrošač… je važna knjiga, nezaobilazna za bilo kakvo buduće istraživanje na polju odnosa domaće književnosti i popularne kulture, intelektualne povijesti i svakodnevnog života, ali i mnogo više od toga: na njenim stranicama neprestano se ukrštavaju – ali i relativiziraju – opreke Istoka i Zapada, medija i ideologije, otpora i konformizma, reklama i stvarnosti, rudara iz Raše i junaka reality showa. Veliki dio problema kojima se djelo bavi, poput uporne reprodukcije rodnih stereotipova i u navodno subverzivnim djelima, u ovom je tekstu jedva dotaknut; zapravo, o samim romanima i njihovim konkretnim čitanjima nismo rekli ništa, ali zato knjigu u ruke pa na čitanje! Kolanović se eventualno može zamjeriti pedantan, pomalo “štreberski” pristup, ali s obzirom na teoretski pristup te širinu obrađenog korpusa tekstova teško da je moglo biti drugačije. Sve u svemu, autorica za svoj zaista iscrpan i stahanovljevski poduhvat zaslužuje iskrene komplimente.