Uz premijeru predstave Crtač skupine BADco. i redatelja Gorana Sergeja Pristaša, uprizorenu u Studentskom centru
Razgovarajući u posljednjih godinu dana s mnogim ilustratorima i likovnim umjetnicima za djecu, koji su često i ilustratori za odrasle (teško je razdijeliti umjetnost u dobne skupine), naučila sam da je linija najosobniji potpis likovnog umjetnika. Linija može biti snažna, jedva vidljiva i titrava (osjetljiva, kako vele likovnjaci), vrlo oštra, nametljiva i debela, isprekidana, dinamična (u stalnom pokretu i promjeni smjera), može biti sklona neumjerenom ornamentiranju, umnažanju i ekscesnoj vrtnji ili sklona suzdržanosti i geometrijskoj pravilnosti. Njujorška MoMA u sezoni 2010/2011. godine ponudila je publici veoma hvaljeni sustav performansa i izložbi objedinjen pod nazivom On Line (crtanje u dvadesetom stoljeću), gdje je pristup linijama tematski podijeljen na „površinsku napetost“ (umjetnici koji pokušavaju linijom generirati neku vrstu kretanja), „produžene linije“ (one koje izlaze iz zadanih okvira i nepredvidljivo prodiru u neočekivane dimenzije susjednih prostora) te “stapanja” (gdje je najvažnije protumačiti prostorni odnos između linija, nego njihovu samostalnu napetost i zapetost). Gosti izvedbenog dijela manifestacije bili su jednako izvanserijski kao i sudionici crtalačkog izbora od tri stotine radova: Trisha Brown, Fabio Balducci, Anne Teresa de Keersmaeker, Ralph Lemon i Xaveir Le Roy. U navedenim On Line performansima, kao i u prikazanim filmovima te na izložbama, tragalo se upravo za transformacijama odnosa prema crti i crtanju tijekom 20. stoljeća, s posebnim naglaskom na liniju kao ostavljanje traga ili markiranje.
Zaustavljena i pokrenuta slika Predstava Crtač skupine BADcompany premijerno je izvedena ovog siječnja u prostoru kino-dvorane Studentskog centra; mjestu koje bi prema svim kriterijima raspodjele javnih dobara i planirane kulturne politike odavno trebalo pripasti skupini opsjednutoj vrstama i intenzitetima gledanja, odnosno kolektivu koji se upravo dekadama i bavi izvedbenim projektima i radionicama na razmeđi filma, razvijanja kompjutorskih softvera i suvremenog plesa. Ne samo da BADco. apsolutno zaslužuje stabilni javni prostor probi i izvedbi, podržan od gradske i državne uprave, nego je Crtač profesionalni argument u korist kvalitetnog autorskog programa u napuštenom starom kinu SC-a, u kojem inače gostuju jedino komercijalni mjuzikli vrlo niskih estetičkih standarda, daleko primjereniji Komedijinoj pozornici ili Lisinskom. Toliko o nasumičnoj, nepromišljenoj i često kvalitetu zatirućoj politici zagrebačkih javnih prostora (pa i kad su pod upravom Sveučilišta, kao Studetnski centar).
Vraćam se predstavi. Prostor pozornice i prostor kino-gledališta dijele izvođači (Pravdan Devlahović, Fuji Hoffmann, Ana Kreitmeyer, David Kummer, Olivia Riviere i Zrinka Užbinec), dramaturg (Goran Ferčec), koreografkinja (Nikolina Pristaš), redatelj (Goran Sergej Pristaš) te likovni umjetnik Siniša Ilić. Publika sjedi uz rubove pozornice, promatrajući s jedne strane gotovo prazno gledalište SC-a, dok joj je neposrednije ponuđeno kolebanje pogleda između koreografskog i kompjutorsko-crtački predloženog materijala kretanja samih plesača. Koreografski jezik čine ne samo “zaustavljene slike” plesačkih poza (najčešće polegnutog tijela, leđima oslonjenog na plohu, s obje noge i ruke podignute uvis, kao u slici pada), uz pomične okvire/ploče, čije guranje pozornicom mijenja ne samo sliku ili perspektivu na izvođača, nego i načine na koje tijela ove predstave “zamjenjuju” jedno drugoga, baveći se duracijom do točke kada u nekoj pozi postane previše bolno i kada izvođač (često udarcem u pod) doziva svoju “smjenu” ili zamjenu. U predstavi, osim prekaljenih članova skupine BADco., sudjeluju izvođački izbrušeni i lucidni studenti plesa Danske nacionalne škole za kazalište i suvremeni ples, virtuozno predani zadacima zaustavljanja i pokretanja određene scenske plohe pokretom.
Koreografija Crtača u mom je iskustvu gledanja možda najkompleksnija i najzaigranija dosad u radu spomenute skupine (iznimka je jedino predstava Poluinterpretacije ili kako objasniti suvremeni ples nemrtvom zecu). Kao koreografkinja, Nikolina Pristaš ponajprije izvrsno radi s preciznim fokusom i dinamikom pozornosti plesača, pri čemu se ne ustručava zahtijevati od njih gotovo akrobatske izdržaje tijela oslonjenog samo na rame s nogama podignutim uvis (bliske hip-hop kulturi), što nije vođeno prema spektaklu poze, nego prema njezinoj varljivoj, sipkoj, ruševnoj skulpturalnosti. Jedan od elemenata geste je i dramaturgija “zazora” izvođača od primicanja određenom mjestu, s obrambenim podizanjem ruku uvis i zaklanjanjem lica, što se nadovezuje na slike pada i predaje kao podloge čitave arhitekture kretanja. Razrađen je i način na koji papirnata podloga postaje oslonac doskoka plesača i muziciranja noge na njezinoj površini, kao što su i pokretne ploče ujedno korištene i kao scenski instrumenti, koje izvođači pokreću polaganim grebanjem ili prelaskom noktima (ponovno linije) po njihovoj površini. Vrlo brza trešnja dlanova i općenito fokus na ruke, kao alternativni um crtačkog (koliko i plesnog) umjetnika, također govore u prilog dramatizaciji “ekspresivne alatke”, koja u svakom procesu ostavljanja traga pokreće čitavo tijelo onoga tko je istovremeno olovka i ruka, kao u slavnom Escherovom crtežu.
Pravocrtnost programa i dubina zvuka Kao ljubiteljica žive izvedbe pristrano bilježim da mi je najmanje zanimljiv softverski element Crtača. Vrlo brzo postaje jasno da je korišteni software “prevođenja” zaustavljenog ili namjerno usporenog plesnog pokreta u crteže neka vrsta sofisticirane igračke za odrasle kakvu često susrećemo na štandovima informatičke opreme: staviš ruku pred kameru i istog trena dobiješ “crtež” njezinih finih linija. Što smo time postigli? Leonardo da Vinci u svojim je bilježnicama zapisao: “Umjetnost nikada nije dovršena; samo napuštena”. Pitanje je, međutim, koliko brzo gradimo i koliko brzo napuštamo neki crtež. Imamo li algoritam koji to radi umjesto nas? Što smo točno time postigli? Odrekli smo se najzahtjevnijeg dijela autorskog promišljanja linije. Zbog toga se akumulacija instantnih crteža na projekcijskoj podlozi nekadašnjeg kina SC-a uopće ne može mjeriti s kvalitetom ljudskog kretanja na sceni, kao ni s kvalitetom vrlo neobične glazbene podloge ove predstave. Prvi put otkad pratim rad BADco. glazbena je matrica okrenuta toplini korijenskog bluesa i jazza, iznimno ranjivim ljudskim glasovima, hrapavim i starim snimkama, koje pjevanje orkestriraju tek pratnjom drombulja i gitara. Žaleći se na emocionalnu zakočenost prethodne predstave skupine BADco. pod nazivom Manje zlo, kao i na niz predstava ove skupine koje su uporno izbjegavale priznati da konfiguracija mišljenja ima neposredne veze s konfiguracijom afekata, drago mi je da u Crtaču susrećemo jednu novu vrstu autorske hrabrosti, otvorenosti i izloženosti. Čak je i odluka da se podom pozornice “motaju” razni neobični alati od drveta i metala, čija je jedina funkcija nasumično premještanje i ponovno muziciranje na relaciji tijelo/objekt/podloga, važan korak prema deblokadi nemalog humornog i emocionalnog kapaciteta skupine BADco. (dosad prisutnog prvenstveno u izvedbama njezina člana Pravdana Devlahovića). S time u svezi bih rado parafrazirala Goethea (iz Die Wahlverwandtschaften): svaki čin gledanja vodi ne samo uočavanju, nego i refleksiji o onome što vidimo, kao što svaka refleksija ima svoju kombinatoriku, ali ako se želimo zaštititi od lažne apstraktnosti gledanja, onda ne smijemo zaboraviti da je gledanje prepuno emocija, toliko bogatih da nad njima često vlada ironija, veli Goethe, a ne banalno načelo ugode ili neugode.
Komemoracija i memoracija Dramaturg Goran Ferčec sudjeluje u predstavi kao komentator “smrti publike”, zatim i kritičar njezinih nepristojnih ispada “oplakivanja” mrtvog teatra. Sjedeći u kino-gledalištu velike i uglavnom prazne dvorane SC-a, Ferčec nam priopćava kako je, povodom smrti posljednjeg gledatelja, “neka žena u drugom redu plakala. Jecala. Poželjeli smo da umukne. Ipak, nismo joj to rekli. Napokon je sama umuknula”. Surovost ovog teksta vrlo je simptomatična. Suvremena pozornica tobože ne može podnijeti nikakav pathos, a istovremeno ga pasivno-agresivno zaziva i priziva. Treba joj apelativnost, ali mora biti uokviren što većom zalihošću cinizma. No čak i ta provala gorčine ima svoje mjesto u Crtaču. Citirat ću književnog teoretičara Hillisa Millera iz knjige Illustration (1992): “Ono što dovodiš pod svjetlo reflektora ujedno se sastoji i od onoga što skrivaš od svjetla. U svim ilustracijama, ideja je namjerno izostavljena, bolje rečeno gurnuta prema tamnim rubovima slike.” Ljudska lica, primjerice, počinju biti uistinu dramativna u Crtaču tek onda kada izvođači podižu ruke da ih sakriju. Događaji ove predstave nisu deklarativni. Naprotiv, oni računaju na rubnost, slučajnost i zakritost. I u tim su marginama uistinu bogati, na način o kome kazalište u kojemu je i previše toga “deklarirano” može samo sanjati. Štoviše, čitavu bih izvedbu Crtača, moje senzualno iskustvo boravka u njoj, usporedila s iskustvom ulaska u vrlo osobnu dionicu snoviđenja ili sna, čije se glazbene numere i pokreti ponavljaju i variraju točno u skladu s noćnom obradom režima gledanja spavača. Noću vidimo lateralno i mimo očiglednosti. Noću “crtamo” ono što ćemo se danju jedva usuditi činiti ili gledati u 3D animaciji. Zanimljivo je da i programska knjižica uz predstavu poziva na mističku židovsku knjigu, Zohar, ni manje ni više nego odlomak o činu vođenja ljubavi kao činu stvaranja slika (S tom slikom čovjek raste, s tom slikom prolazi kroz svijet), zatim i na Camusovog Stranca, posebice odlomak o tome da previše svjetla bode oči. Hoću reći da BADco. razvija sve ozbiljniju, sve nepripitomljeniju poetiku i politiku gledanja, u čijoj je originalnosti uistinu moguće razviti slike koje čiste naše zakrčene i banalnostima prekrcane vidne kanale, stvarajući vidno polje nekolonizirane, kritičke imaginacije. Za to su, osim redatelja Gorana Sergeja Pristaša i koreografkinje Nikoline Pristaš, zaslužni i autorski sve elokventniji plesači skupine BADco., u svakoj pojedinoj izvedbi zahtijevajući od sebe novi stupanj cizeliranosti i povjerenja u potragu za nepotrošenom gestom. Ne želim ih poimence izdvajati, tim više jer Crtač izvanredno uspješno asimilira i studentske goste iz Danske. Dovoljno je reći da tijela i zvukovi, a ne brzo hlapeće slike/crteži, nose i slojevito grade ovu predstavu, koliko god pri tom neumrla gledateljica uživala u njezinoj vizualnoj raskoši