Prisjećanje na druženje s Elizabeth Costello
Vjerojatno nije potrebno posebice predstavljati australsku spisateljicu Elizabeth Costello (r. 1928). Posebice sada kada se o njoj puno piše i govori jer je odbila primiti Nobelovu nagradu. Nagađa se zašto je to učinila i novine su pune objašnjenja i komentara. Neki novinari i autori razloge pripisuju činjenici da je gđa Costello u visokim godinama zbog kojih se ne usudi putovati u Europu. Očito ne čitaju njezina djela. Tamo se nalazi odgovor.
Elizabeth Costello rođena je u Melbourneu, gdje i dan-danas živi. Od 1951. do 1963. boravila je u Engleskoj i Francuskoj. Cijeli život mnogo je putovala držeći predavanja o poeziji te sprezi etike i estetike. A bila je i poznata zbog svojega aktivizma za prava životinja. Dva puta se udavala i ima dvoje djece. Objavila je jedanaest romana, knjigu o životu ptica te jednu o novinarstvu.
Postala je svjetski poznatom četvrtim svojim romanom, The House on Eccles Street (1969.). U nas je preveden 1996. kao Kuća u ulici Eccles (prev. Marijana Dobrotić, Naklada Ključ, Zagreb). Costello u romanu prepričava Joyceov roman Uliks iz perspektive žene glavnoga lika, Marion (Molly) Bloom. U književnoj kritici taj je roman postao predmetom proučavanja tek kad su postmodernistički narativni postupci postali svojevrsna moda te kad se dala zaraziti feminističkim idejama. Meni se čini da Costello nije imala nakane napisati feministički roman, nego je naprosto željela prepričati Uliksa vlastitim glasom što ga je posudila Molly Bloom.
Srela sam je 4. listopada 1984. u Parizu, u ulici Nollet br. 18. Igrom slučaja. Tada nisam znala tko je ona: ni da je spisateljica ni da je toliko poznata. Boravila sam nekoliko mjeseci kod prijateljice Léone usavršavajući svoj francuski i tražeći vlastiti glas. Bila sam joj pričala o svojim razmišljanjima o nenasilju i našem, (ne)ljudskom odnosu prema životinjama. Jednoga dana mi je rekla da će pozvati na večeru australsku intelektualku koja se bavi pitanjima etičkoga vegetarijanstva te da mi je to prilika da svoja pitanja postavim pravoj osobi. Ukratko mi je rekla čime se žena bavi. Srećom, nisam imala vremena o tome promisliti jer bih se ustručavala s njom govoriti slobodno kao što jesam.
Meso
U to vrijeme, osamdesetih, u Zagrebu nije bilo puno vegetarijanaca, a još manje ljudi koji su ozbiljno razmišljali o vegetarijanstvu. Gdje god bih odbila jesti meso, naišla bih na ljude koji bi me dobronamjerno pokušavali nagovoriti da se okanim vegetarijanstva jer nije zdravo za osobu koja se još razvija, a na moje razloge smješkali su se kao da je riječ tek o mladenačkom idealizmu koji će me proći poput ospica ili gripe. Nekolicina ljudi koje sam upoznala bili su bivši hipiji, simpatizeri istočnih duhovnosti, uglavnom marginalci, samozvani filozofi i čudaci. Nije bilo ni vegetarijanskog restorana (ponegdje, doduše rijetko, bilo vegetarijanskih menua), a ni dućana tzv. zdrave hrane. A kad su se restorani i dućani počeli otvarati u devedesetima, nije se još dalo naslutiti da će njihove mušterije uskoro postati uglavnom ljudi koji naprosto prate određene trendove, a i imaju duboke džepove.
U Münchenu sam prvi puta vidjela skupinu ljudi koji su hodali gradom noseći transparente “Stop nasilju nad životinjama!”, “Prava životinja i ljudska prava su temeljno ista prava”, “I mi smo životinje”, “Tko jede životinje, mogao bi i ljude” i slično. Entuzijastički sam im se pridružila. Kako smo se kretali ulicama, bubnjali o bubnjeve i uzvikivali slogane s transparenata, tako nam se pridruživalo sve više promatrača. Zaustavili smo se na jednom manjem trgu (više se ne sjećam imena) i jedan mladić iz skupine je uzeo u ruke megafon i počeo govoriti. Primijetila sam da stojimo ispred neke mesnice tek kad je jedan sudionik uzeo kamen i bacio ga na izlog. Nitko ga nije spriječio ni negodovao. Staklo se raspršilo praskom, a gomila je počela uzvikivati nešto kao: “Dolje mesožderi! Dolje koljači životinja!”. Umiješala se i policija. Okružili su djevojke i mladiće s kamenjem u ruci i spriječili ih da nastave bacati. Nastao je kaos. Izvukla sam se iz gomile i krenula prema svom hotelu. Jako razočarana. Smisao vegetarijanstva za mene je bilo nenasilje, a upravo sam bila svjedokinjom da se u ime nenasilja nad životinjama čini nasilje nad ljudima.
Živite li s nekom životinjom?
Elizabeth Costello nas je posjetila poslije predavanja što ga je bila održala na Odsjeku za anglistiku na Sorboni. Tema joj bila Pjesnici i životinje. Došla je taksijem. Padala je kiša te je, kada sam otvorila vrata, protresla glavom da strese kapi s kose. Imala je sijedu, ravnu kosu podignutu s čela. Bila je odjevena u stari, plavi kišni baloner. Pomogla sam joj da ga skine. Ostala je u klasičnom, koliko se sjećam, sivom kostimu i bijeloj majici. Prvo što sam zamijetila bile su njezine velike, pomalo tužne plave oči.
Lice bez šminke djelovalo je hladno i strogo. Tek kad se nasmiješila, vidjela sam koliko je blaga i topla osoba. A nasmiješila se kasnije, kad sam je pitala:
– Živite li s nekom životinjom?
Odgovorila mi je negativno jer puno putuje, ali joj se svidjelo što je nisam pitala: “Imate li kakvu životinju?”
Léone se poslije večere diskretno povukla u kuhinju da mi da priliku da s Elizabeth razgovaram nasamo. Bila je umorna – iscrpile su je provokacije akademskih ljudi poslije predavanja – pa je nisam obasula pitanjima koja su nestrpljivo čekala u meni da budu postavljena. Pustila sam je da priča i ona mi je, zapravo, odgovarala na pitanja, a da ih nisam trebala ni izgovoriti. A za mnoga koja tada nisam ni znala pitati odgovore je anticipirala. Bolje rečeno, otvarala pitanja koja idu dalje i dublje.
Jedno sam odmah naučila od nje: da ne treba vjerovati onima koji se bučno zalažu za prava životinja nauštrb nekoga tko ne dijeli s njima isti svjetonazor. Iza takvog zalaganja najčešće se skriva ili kakva politička igra ili zapravo isto nasilje u ime drugih vrijednosti. Potom, valja biti oprezan i kad je riječi o različitim akcijama za spas ove ili one životinjske vrste jer nam često nisu znane zakulisne igre takvih akcija. A iza mnogih, i najdobronamjernijih, često stoji isti antropocentrizam koji je i doveo do situacije da smo odjednom svi zabrinuti zbog ekološke neravnoteže: antropocentrizam koji se zalaže za dobro drugih životinjskih vrsta da bi spasio našu vlastitu.
Što u tome ima loše? – upitala sam naivno.
Dok ne shvatimo da smo svi jedan veliki organizam, svako zalaganje za pojedinačne udove bit će uzaludno.
Pitala sam je zašto svoja predavanja o poeziji koristi da bi govorila o pravima životinja. Nije joj se svidjelo pitanje.
Ozbiljnost odgovornosti
– Ozbiljnost odgovornosti imperativ je koji sjedinjuje estetiku i etiku – odbrusila mi je ne želeći dalje tumačiti.
No, kad sam joj rekla da razumijem zašto to čini, opet su joj omekšale crte lica. Rekla sam:
– Racionalni argumenti ne mogu biti dostatni da nam budu vodičem u razmišljanju o pravima životinja jer su nas upravo oni doveli do zaključka o superiornosti ljudskih bića nad životnijima koje onda opravdava i nasilje nad njima.
– Točno – uzdahnula je – filozofija je nemoćna da nas povede u tom smjeru jer nam ona koči osjećaje. A samo nas suosjećanje može dovesti onkraj granica naše uobičajene imaginacije, u prostoru kojem možemo zamisliti sebe same u nekom drugom biću. Simpatetička imaginacija, kojoj se poezija i proza obraćaju više nego filozofija, trebala bi se proširiti na životinje. Književnost ima etičku svrhu. Središnja nakana poetskoga jest preobrazba imaginarnoga. Preko nje poetsko potresa slojeve primljenih ideja i retoričkih premisa argumentacije pa čak i kada se one čine očitima.
– Ne mislite da bi jednako tako sprega etike i estetike mogla funkcionirati i u području psihoanalize? – pitam.
– Naravno. Upravo stoga što čovjek ne štiti granice svoje etičke imaginacije kad su posrijedi životinje, može činiti što hoće s njima i izvući se čiste savjesti. Kadikad mi se čini da je ljudski odnos prema životinjama odlagalište našega psihološkog smeća. Dovoljno je prisjetiti se mnogobrojnih sustava mučenja i zločinačkog ubijanja životinja u bogatim zemljama ne bi li čovjek pribavio maksimalnu korist od životinja za vlastite prohtjeve; prisjetiti se uvjeta na farmama gdje se uzgajaju životinje za buduću ljudsku hranu, brutalnih postupaka u klaonicama te perfidnih i perverznih laboratorija za “proučavanje životinja” u medicinske svrhe ili pak, mučenja životinja ne bi li se iz njih iscijedio minimalan sastojak neke kreme za njegu i uljepšavanje ženske kože. Mnogi ljudi nisu sami okrutni prema životinjama, ali na okrutnost pristaju. A corpus delicti zločina skrivaju kako od pogleda javnosti tako i od vlastita. Međutim, obasjavanje vlastite Sjenke ne može ne uključiti i obasjavanje odlagališta smeća s kojih uzimamo hranu zajedno sa strahom i agonijom bića koja jedemo.
Elizabeth je nastavila sve gorljivije:
A moralne implikacije zalaganja za prava životinja dalekosežne su. O nasilju se posvuda govori jer je svuda prisutno i sve očitije, ali najčešće je riječ o nekakvom anonimnom nasilju. Suvremena kultura proizvodi strukturalnu hipokriziju nekoherentnog morala. Svi se (liberali, socijalisti, desničari, katolici) upinju prikazati “dobrima” nudeći organiziranje dobra života, ali lošim sredstvima. Postoji tijesan savez između mučitelja životinja i kapitalizma, tvrdi Peter Sloterdijk, a Gianni Vattimo kaže: "Životinje su naš Četvrti svijet koji se ne može više držati u zaboravu i smatrati područjem kolonizacije i bezuvjetnog izrabljivanja". Jedino ispravno promatranje nasilja jest promatranje sa stanovišta žrtve pa bio to čovjek, životinja ili biljka. A onaj tko je kadar mučiti i jedno jedino ne-ljudsko biće, bio bi jednako tako kadar mučiti i čovjeka. Naše dužnosti prema životinjama neizravne su dužnosti prema čovjeku – rekao je već Kant.
– Životinje su arhetip naših dubokih slojeva nesvjesnog i nagonskog. Odbacujući ih i odnoseći se prema njima okrutno, okrutni smo zapravo prema samima sebi – rekoh.
Svidjelo se to Elizabeth pa se nasmiješila i nakratko me zagrlila.
– To znači: budemo li doista potpuno i ozbiljno vršili svoje dužnosti prema čovjeku i prema sebi samima, držat ćemo prirodno i one prema životinjama i svim bićima te vice versa – čuli smo Léonin glas iz kuhinje. Potom je tiho ušla da nam posluži čaj i opet nestala u drugu sobu, odakle su se čuli zvukovi Bachovih Goldberg varijacija.
Kožne cipele
– Vidim da imate kožne cipele... – usudih se primijetiti.
– Stupanj bezočnosti – nasmije se Elizabeth.
Bilo mi je to simpatično... Znači, nije isključiva.
Jedan moj prijatelj, gorljivi vegetarijanac, sudi o ljudima na temelju toga jedu li ili ne jedu meso: onaj tko jede meso a priori je za njega loš čovjek – komentiram.
– Kritika koja isključuje preuzima logiku onoga što kritizira te samo produbljuje jaz polarizirana svijeta pripravna na nasilje. Osobno su mi draži mesožderi koji gorljivo brane svoje nutricionističke navike nego nadmeni vegetarijanci koji mesoždere, dakle, sve druge, smatraju neosviještenima i neprosvijetljenima.
– A religija? – pitam.
– Što s religijom? – razljuti se Elizabeth – Nije li nas upravo kršćanstvo dovelo do bezočne okrutnosti prema životinjama? Ljudska vladavina nad drugim životinjama kroz povijest zapadne civilizacije prihvaćala se kao “prirodna” činjenica. Čovjekov napor sav je u tome da se odvoji, bude različit od životinje. Pritom vladati sve manje znači brinuti, a sve više – posjedovati, zapovijedati i raspolagati, što je stav koji omogućuje sve one imperijalističke tiranije koje si ljudi dopuštaju nad životinjama opravdavajući se zadovoljavanjem vlastitih potreba za hranom i toplinom. Stav o našoj nadmoći toliko je duboko usađen u naše mišljenje da ga smatramo neupitnom istinom. Svoju apsolutnu brigu za čovjeka ne temelji li kršćanstvo na relativnoj nebrizi za sva ostala stvorenja? Ono je, na neki način, pokidalo ontološku vezu ljudi i životinja, što u krajnjoj izvedenici, kada se takva struktura mišljenja prevede na konkretne situacije, dopušta okrutnost prema životinjama.
– Zapadnjački drzak i ohol stav prema životinjama, međutim, nema korijene u biblijskoj tradiciji, nego u dvjema drugim: grčko-rimskoj kulturi i u – kršćanstvu – usudih se dodati.
– Kako to mislite? – pogleda me Elizabeth svojim plavim, prodornim pogledom – Nije li se prosvjećenije gledište o ljudskim odnosima prema životinjama javilo tek kada su mislioci počeli zauzimati stajališta neovisno o velikim autoritetima – Bibliji, Crkvi i znanosti?
– Da, ali mislim da su i Crkva i znanost u naše vrijeme pozvane preispitati vlastite tvrdnje. Ili, svakako, način na koji ih interpretiraju.
Hmm – Elizabeth zainteresirano podigne obrvu iznad desnog oka.
Sami ste večeras rekli da će, dok ne shvatimo da smo svi jedan veliki organizam, svako zalaganje za pojedinačne udove biti uzaludno. Za mene je to bit religije. Sama riječ religija iz latinskoga religare znači povezivanje...
– Vidim kuda smjerate... No, nije li takvo razmišljanje bliže budizmu nego kršćanstvu? – upita pomalo me zadirkujući.
Rajsko vegetarijanstvo
Nisam se dala smesti:
– Vladavina čovjeka nad životinjama u rajskom vrtu nije uključivala ubijanje životinja. Ni zbog hrane. Biblijski nam tekstovi sugeriraju da su se na početku ljudska, a i ne samo ljudska, nego i životinjska bića hranila isključivo biljkama i njihovim plodovima. Čovjek je vladao, ali je njegov “despotizam” bio dobrohotan. U stanju nevinosti čovjek je bio vegetarijanac. Postojala je ontološka povezanost čovjeka i životinje. Ona se potvrđuje u Noinoj arci, simbolu saveza svega stvorenja...
– Ljudi koji jedu meso neće, međutim, u biblijskim tekstovima naći ništa što će njihovo mesožderstvo dovesti u pitanje. A ni vegetarijanci ne mogu biblijske tekstove tumačiti sebi u prilog, tj. ne mogu se koristiti onim mjestima koja svjedoče o prvobitnom vegetarijanstvu kako bi opravdali svoj izbor, a još manje da bi nametnuli svoje vegetarijanstvo kao jedino biblijski legitimno – upadne mi u riječ te još doda:
– Neki kršćani-vegetarijanci, u gorljivoj želji da u biblijskim tekstovima nađu apsolutno opravdanje za svoj izbor, tumače pojedine odlomke isključivo u tom ključu, a za one koje ne mogu navesti sebi u prilog tvrde da su, samim time što su ih pisali i prevodili mesožderi, krivo zabilježeni ili prevedeni.
Meni se čini da je vegetarijanstvo pitanje duhovnosti, ne religioznosti... Ne možemo li zalaganje za ne-nasilje i ljubav kakva isključuje mogućnost nasilničkoga odnosa prema životinjama i prirodi uopće upisati u Isusov Govor na gori? – upitam stidljivo.
– Naravno, no nije li Isus prognao zle duhove u svinje i dopustio da se stropoštaju niz liticu? – jetko primijeti Elizabeth.
Ostadoh načas bez riječi, no Elizabeth odmah nastavi da me izbavi:
Znam na što mislite. Na duhovnost kakvom je živio, primjerice, Franjo Asiški. On je prihvaćao kozmičke elemente kao braću, sestre i majke, odnosno priznao da među nama postoji temeljno srodstvo: svi smo stvorenja jednoga Stvoritelja...
Došla je na moj teren pa sam se odmah nadovezala:
Franjin odnos prema stvorenjima svojevrsno je bogoslužje: ne traži u stvorenjima prepoznati znakove sakralnih simbola, nego su za njega, možemo reći, stvorenja – sakramenti, mjesta dodira s božanskim...
Léone je iznenada ušla k nama, noseći bocu vina i tri čaše:
– Cure, dosta je bilo filozofiranja. Danas je uostalom blagdan svetog Franje pa je vrijeme da to proslavimo, a ne da o tome brbljamo.
S tim se usuglasila i Léonina mačka. Odjednom je ustala, protegnula se sporo, dostojanstveno pa nam lijeno prišla. Očešala se o Elizabethinu, pa moju, pa njezinu nogu, a onda, hop, skočila u Léonino krilo i tu počela presti. Sve tri smo se nasmijale.
Elizabeth je rado pristala prespavati kod nas. Pred kraj razgovora sam je još pitala stigne li, uza sve svoje aktivnosti o kojima nam je pričala, pisati. Odgovorila mi je da već neko vrijeme radi na jednom romanu.
– O čemu, ako smijem pitati? – upitah.
Pogledala me i tihim glasom, kao za sebe, odgovorila:
– Pisci uvijek pišu jedan jedini tekst i uvijek je riječi o njima samima. Samo se igraju, istražuju mogućnosti artikulacije i glasova koji će ih izraziti.
– Jeste li mu već dali naslov?
– Jesam. Mislim da će se zvati “J. M.”, ali imena se uvijek mogu mijenjati – zagonetno se nasmiješila.
Zapravo se više ne sjećam točno svih pojedinih Elizabethinih riječi, ali mi se često javi koja njezina misao kad štogod čitam ili razmišljam. Uplete se u moj nutarnji dijalog, smiješi mi se, potvrđuje mi ili komentira, kritizira, nadopunjuje. Postaje mojim glasom. Ili kadikad moj postaje njezinim. Tako je i sa svim dobrim autorima. Čitajući ih čitamo sebe: otkrivamo i tražimo sebe. Sebe najbolje. Ili trajno nadilazeće sebstvo, koje, zapravo, nikad nismo ni izgubili. Samo ga valja prizvati.