21.4.2005.

Marko Grdešić  

Tramvajem do raja

Samoubojstvo Elliota Smitha, koje je iznenadilo svijet prije više od godinu dana, danas se čini kao prirodna posljedica njegova rada i autorskog pečata. Pogotovo slušajući postumno izdani From a Basement on a Hill, koji je za objavljivanje priredila njegova obitelj i djevojka, Smithova posljednja odluka čini se nužna i logična. Taj je album očito prepun i “težih” aranžmana i stihova koji aludiraju na ozbiljne probleme s kojima se njihov autor borio i od kojih je na kraju izgubio bitku. Smithovi prijatelji tvrdili su pak da je u danima prije samoubojstva Smith bio vrlo sretan, zadovoljan i samopouzdan, tj. sve ono što nije bio inače. Čini se da je bila riječ ili o raspoloženju koje nije potrajalo ili o postignutome miru nakon donesene odluke. Na kraju je Smith odustao i okončao svoj život, i to na vrlo brutalan način – ubodom noža u prsa.

Iako obožavateljima neće značiti mnogo, ovo je istodobno njegov njegov istodobno najambiciozniji, najeksperimentalniji i najmelodičniji album. Smith je uvijek bio stručan u kombiniranju svojih punk i folk strana, konstruirajući pjesme koliko krhke toliko i nevjerojatno razarajuće. Sjajan za gitarom, kao i u produkciji, Smith je u viziji svoje glazbe bio krajnje dosljedan i efektan, uvijek majstorski pogađajući one emocije koje je najteže pogoditi, ali koje najtrajnije zadržavaju pozornost te stvaraju neraskidivu vezanost sa slušateljem. I doista, tako predanom skupinom obožavatelja mogli su se pohvaliti samo Kurt Cobain i Jeff Buckley. Smrt svakog od autora samo je zapečatila sudbinu tih ljudi – ostaju trajno vezani uz te autore na iznimno težak i ozbiljan način.

Podsjetnik na bezgranični talent

Takav je bio i Smith, iako je bio još i dodatno nesiguran u svoj fizički izgled (za Cobaina i Buckelyja bi se ipak moglo reći da su bili “zgodni” na ovaj ili onaj način). Sklon psihičkim problemima, kao i teškim drogama, Smith je od početka svoje sjajne glazbene karijere u privatnom životu bio na silaznoj putanji. Čini se da je posljednjih tjedan dana života ponovno obnovio svoje probleme s heroinom, a referenci za to na ovome je albumu više nego dovoljno.

From a Basement on a Hill počinje sjajnom Coast to Coast, pjesmom kakvu Badly Drawn Boy već dugo nije u stanju napisati, živom i brzom pjesmom u kojoj ima možda najmanje izravnih referenci na samoubojstvo ili drogu pa je jedna od rijetkih pjesama s tog albuma koju je lako slušati. Već druga pjesma, Let’s Get Lost mnogo je teža, jer se u njoj Smith koristi mnogo izravnijom produkcijom – samo svojim glasom i gitarom. Utoliko su opisi njegovih problema tim teži, premda je melodija neodoljivo pristupačna i lijepa. Činjenica da je Smithov krhki i tanki glas tu u sjajnoj formi samo dodatno otežava situaciju. Takvih je pjesama na albumu još nekoliko, primjerice A Fond Farewell, Twilight ili Memory Lane. U svakoj od njih mogu se naći izravni ili neizravni pozivi u pomoć poput “This is not my life, it’s just a fond farewell to a friend who couldn’t get things right”, ili pak “Give me one good reason not to do it”. Smith je i prije znao prikazivati svoje probleme vrlo vjerno, ali na tom se albumu nije štedio ni najmanje.

U zaključku – ovo je tekstualno najsablasniji, a glazbeno najambiciozniji i najbolji album u Smithovoj karijeri. From a Basement on a Hill ostaje podsjetnik na jednog čovjeka, njegove misli i sjajan, bezgraničan talent. Obožavatelji će biti zahvalni na tom albumu, koji se doista doima kao da ga je dovršio sâm Smith, a svi se moramo nadati da njegovo naslijeđe, za razliku od Cobainova ili Buckleyjeva, neće biti povodom za sudska natezanja s jedne ili profitiranje s druge strane.

Akustična trubadurska glazba

Jens Lekman švedski je kantautor koji je nedavnim albumom When I Said I Wanted To Be Your Dog dosegnuo, za švedske razmjere, zavidnu razinu slave, a usto mu je album dobio pozitivne, pa i hvalospjevne recenzije u međunarodnoj glazbenoj javnosti koja govori engleskim jezikom, kojim i sam Lekman pjeva. Ovaj album sastavljen je od pjesama koje je pisao u duljem razdoblju, od 2000. do 2004. godine. Tako je taj album svojevrstan best of za ionako mladog autora (22?godišnjaka).

When I Said Wanted To Be Your Dog prava je poslastice za sve one koji jednako uživaju u akustičnoj trubadurskoj glazbi koliko i u ciničnim i duhovitim stihovima kakve Lekman redovito isporučuje. Sam Lekman u svojoj glazbi ne taji da se oslanja na britansku glazbenu tradiciju, pogotovo na ravnotežu melodioznosti i cinizma koju su pogodili takvi sastavi poput Belle and Sebastian ili pak Smithsi. Album počinje sjajnom Tram #7 to Heaven, koja će hrvatske slušaoce automatski podsjetiti na Manceovu pjesmu Dva. U obje pjesme glavnu ulogu ima tramvaj – u Lekmanovoj varijanti tramvaj ide do raja, a u Manceovoj do neba (preko Žitnjaka). Je li riječ o nekoj preokupaciji koja je zajednička svim kantautorima? Kakav god da je odgovor na to pitanje, ostaje činjenica da Lekman koketira s tipom duhovitosti koja opasno prijeti da mu oduzme pravu mogućnost da se u njegovim pjesmama uživa na ozbiljan, predan i emocionalan način. Primjerice, u Psychogirl Lekman pjeva o djevojci (treba reći da najčešće pjeva upravo o ženskom spolu, i čini se da je kronično bez sreće) koja mu se sviđa ali, nažalost, pokaže se da je luda. Tako stihovi kažu “They all fall for me psychogirls, they are drawn to me, mysteriously”, da bi naposlijetku toj djevojci poručio da ga se kloni: “But stop following me psychogirl, I have enough problems to deal with on my own”.

Vječni optimist

I drugdje je Lekman ubojito duhovit, toliko da ometa slušatelju emocionalno vezanje za inače vrlo lijepe melodije i njegov ugodan i dubok glas (a i pjeva na dobrom engleskom!). U Do You Remember The Riots In Gothenburg? pjeva o demonstracijama, ali ne zbog toga što ima neku političku poruku koju smatra važnom, nego zbog toga što je tamo spoznao da mu je veza s djevojkom očito pri kraju. Od bijesa Lekman se hoće uključiti u nasilje i palež, ali, nažalost, nema upaljač da zapali nešto. Takve životne ironije stalno prate nesretnog Lekmana. Treba ipak reći da mu se sreća ponekad i osmijehne. Primjerice, u sjajnom finišu albuma, A Higher Power, Lekman pjeva o tome kako je i gdje pronašao duhovnost: “In church on sunday making out in front of the preacher. You had a black shirt on with a big picture of Nietzsche. When we had done our thing for a full christian hour, I had made up my mind that there must be a higher power”. Ovaj je stih upravo sjajan, iako bi nesumnjivo navukao na sebe bijes kojeg svećenika bez smisla za humor. A treba imati na umu da je ovaj čovjek popularan u Švedskoj barem onoliko koliko je kakav Tedi Spalato ili Gibonni u Hrvatskoj, iako ga je teško zamisliti kao UN-ova veleposlanika za bilo što.

Najbolja pjesma albuma i pravi hit je You Are The Light, u kojoj Lekman nakon ekstatičnih trubača priča priču o tome kako je završio u zatvoru jer je na Mercedesu oca jedne djevojke (u koju je, naravno, zaljubljen) nešto našarao. Svoj jedini poziv iz zatvora iskoristio je kako bi na radiju posvetio pjesmu, ponovno, njoj. I takav je Lekman, vječni optimist i borac za ono što smatra da je najvažnije. Pa makar i to najvažnije ne zna predobro opisati (refren pjesme You Are The Light, naime, glasi: “You are the light by which I travel into this and that”). “Ovo ili ono” za Lekmana je ljubav neke ženske osobe, a ako je suditi prema neuspjesima koje opisuje u ovim pjesmama, moramo mu poželjeti više sreće u budućnosti – pod uvjetom da nas nastavi opskrbljivati ovako sjajnim pop pjesmama.