Trans-Gombrowicz Express

Obilježavanje književničkih obljetnica, smrti ili rođenja blaženih literata, rijetko je kada zahvalna novinarska tema. “Netko se rodio, ah, netko je umro, bla, bla, bla i točka.” Ipak, kada je riječ o Witoldu Gombrowiczu (1904.-1969.) i stogodišnjici njegova rođenja, stvari stoje malko drukčije; na žalost, mogli bismo reći. Narečeni je književnik, naime, jedan od najvažnijih i možda posljednjih velikana književnosti 20. stoljeća, koji je svoju “subverzivnu” literarnu djelatnost nekako provukao kroz cijelo stoljeće i time svome radu dao poseban štih.

Primjerena reakcija struke

Ovaj je “poljski Kafka”, kako su mu znali nespretno tepati u nedostatku boljih epiteta, u našim stranama temeljito prognan iz svih sfera šire književne komunikacije, i gotovo da je pao u potpuni zaborav. Osim užih polonističkih krugova, Gombrowicz je postao enigma, i teško bi ga na kviz-pitanju za milijun kuna razlikovali od branda poljske votke, ili nekog novog nogometaša. Razlog tomu je prije svega nedostatak prijevoda jer su zadnji prijevodi ovog poljskog genijalca davno nestali čak i s polica knjižnica. Osim nekih kraćih tekstova, sporadično razasutih po stručnim časopisima u rasponu od dvadesetak godina, na hrvatski su prevedena tri njegova najvažnija djela: roman Ferdydurke (Z. Malić, 1965.), kao i mini-romani Pornografija (S. Poštić, 1973.) i Kozmos (Z. Malić, 1973.).

Kao što smo rekli, i kao što je razvidno iz datiranja, te su knjige davno nestale iz opticaja i zapravo kao da ne postoje. Da stvar bude, oprostite na izrazu, gluplja, u Hrvatskoj je Gombrowicz imao svoga vjernog promotora, izvrsna poznavatelja njegova djela i doajena hrvatske polonistike, prevoditelja legendarnog romana Ferdydurke i kasnije većine drugih djela na hrvatski jezik – Zdravka Malića. I ne samo to. On je 1965. obranio doktorsku disertaciju s temom interpretacije Gombrowiczeva cjelokupnog opusa, koja je, evo, tek danas ugledala svjetlo dana. Bilo je stoga zanimljivo promotriti što će i kako, s jedne strane struka a s druge nakladnici učiniti s ovom obljetnicom, u tim krugovima shvaćenom stopostotnom gol-prilikom, mrtvom šansom u šesnaestercu.

Struka je, moglo bi se reći, primjereno odradila svoj posao, kao i ono malo nakladništva vezanoga uz stručne krugove. Tematskim brojem književnog časopisa Književna smotra (broj 132-133, 2004.), pod uredničkom palicom polonista Dalibora Blažine, upozoreni smo na obljetnicu, izviješteni o međunarodnim, prije svega poljskim reakcijama na Gombrowiczev opus, upoznati s važnošću Malićeva doprinosa istraživanja o Gombrowiczu, ali – i što je još važnije – i s bibliografijom prijevoda i radova o Gombrowiczu. Dakle, Blažina je uputio lijep centaršut u samo srce protivničkog šesnaesterca, gdje se međutim od svih pustih “agilnih” nakladničkih napadača našla samo Irena Lukšić, urednica biblioteke Književna smotra i objavila knjigu pred nama: Malićevu Gombrowiczianu. Time je u 2004. struka temeljito porazila nakladništvo s uvjerljivih 2 : 0.

Utemeljenje gombrovičologije

U međuvremenu, možemo se pozabaviti ljepšim stvarima negoli kao babe naricati nad niskim standardima hrvatskog nakladništva (kad čovjek bolje razmisli čini se da standarda uopće nema, ali to je već druga tema). Knjiga pred nama podijeljena je u dva dijela: onaj dulji sažeta je i za širi krug čitatelja priređena verzija one legendarne Malićeve disertacije o Gombrowiczu; drugi, kraći dio hrestomatija je ulomaka Malićevih prijevoda Gombrowicza na hrvatski.

Disertacija o Gombrowiczu u svoje je vrijeme bila senzacija u svijetu književnih povjesničara, pa i među samim Poljacima. S obzirom na to da je Gombrowicz u to vrijeme živio u emigraciji, a Poljskom je vladao izvjesni književni antimodernizam nesklon Gombrowiczevoj estetici, Malićeva je disertacija bila ravna ponovnom otkrivanju opusa jednoga gotovo zaboravljenog genija. Ona je istovremeno i prva cjelovita sinteza cjelokupnog Gombrowiczeva opusa, bez premca u tadašnjoj “gombrovičologiji” koju je Malić svojim djelom, zapravo utemeljio. Iz nje upoznajemo Gombrowicza ne samo kao romanopisca (Ferdydurke, Kozmos, Pornografija, Trans-Atlantik), nego i kao briljantnog esejista i putopisca (Dnevnici), modernističkog dramatičara (Vjenčanje, Iwona, kneginja od Burgunda), novelista (Bakakaj), feljtonista itd., dakle cjelovitog književnika preglednog ali dubokog uvida u stvarnost koju prelama kroz svoja djela. U svojoj je interpretaciji Malić bio na visini zadatka i imanentnim pristupom vratio je Gombrowicza svome djelu, njegovoj upravo literarnoj dimenziji, što do tada, živ čovjek ne bi vjerovao, nije bio slučaj.

Ipak, iz današnje post-postmoderne perspektive njegov “interpretacijski apsolutizam”, u kojem poput nekog teorijskog Levijatana, interpretacija pokušava progutati svoj predmet proučavanja, nije previše inspirativan. To međutim ne dovodi u pitanje informativnu vrijednost ovog nesvakidašnjeg književno-povijesnog poduhvata.

Predan rad Malićeve supruge

Drugi dio knjige koncepcijski je manje razumljiv. Riječ je o izboru od deset tekstova, uglavnom ulomaka Gombrowiczevih romana, dramskih djela, a cjeloviti su samo dvije kraće priče i esej o Danteu. Ako se time htjelo pokazati čega sve ima u Malićevoj, još neotkrivenoj polonističkoj prevoditeljskoj “škrinjici blaga”, onda se u tome uspjelo. Inače je teško pojmiti korisnost fragmenata od nekoliko stranica ili poglavlja iz romana i dnevnika, koji sami po sebi broje stotine stranica. Solidna bibliografija Malićevih radova o Gombrowiczu i njegovih cjelovitih prijevoda Gombrowiczevih djela na jednome mjestu u knjizi, kao što je to slučaj u Književnoj smotri, ovdje je izostala i to je prava šteta (usputna napomena o citiranim ulomcima u pogovoru nije, dakako, ista stvar).

Ovom prilikom treba posebno istaknuti predan rad Malićeve supruge, Dragice Malić, koja se manirom pravog urednika odlučno dala na posao i predala u javnost dobar dio polonističke baštine svoga supruga. I ovo izdanje daje naslutiti da toga ima još, samo da je Nakladnika! Sramotno je da prigodom ove obljetnice nitko od nakladnika nije došao na ideju da ponovo tiska, barem već prevedene Ferdydurke ili koji drugi roman, jer bi njihovo pojavljivanje imalo težinu otkrića nečega potpuno novog i nepoznatog. Je li utjeha to što je ove godine (u “produžecima” Gombrowiczeve godišnjice) ipak objavljen prijevod Pornografije (stari prijevod Slobodanke Poštić osuvremenila je Dragica Malić), a izdavač je isti/sličan – Hrvatsko filološko društvo i Disput? 3 : 0, ili ipak 2 : 1?