Ulomak iz teksta američkog sociologa, preuzet iz najnovijeg broja časopisa Up & Underground koji izlazi uz 6. Subversive Festival
Pri proučavanju realističnih utopija u fokusu istraživanja same prakse su institucije koje na neki način utjelovljuju radikalnije emancipacijske alternative. Te se institucije u nekim slučajevima stvaraju u kontekstu političkih borbi, a u drugim se pojavljuju mirno, bez izravnih sukobljavanja. Ponekad postoji snažna napetost između njih i dominantnih institucija, dok u drugim slučajevima one zauzimaju neprijeteće niše u socioekonomskom ekosistemu. Prije izlaganja sistematične teorijske mape realističnih utopijskih alternativa kapitalizmu, korisno je kratko opisati nekoliko specifičnih primjera.
Participativno budžetiranje
Participativno budžetiranje predstavlja transformaciju načina na koji se kreiraju urbani budžeti. Umjesto da gradske budžete stvaraju tehnički stručnjaci u suradnji s političarima, u participativnom budžetiranju stvaraju ih obični građani koji se sastaju na javnim skupštinama i glasaju o namjenama za koje će gradski proračun biti upotrijebljen. Model participativnog budžetiranja u ranim je 1990-im godinama u gradu Porto Alegreu započela brazilska Radnička stranka. Diljem cijelog grada, sastajući se na razini gradskih četvrti, javne skupštine građana imale su ovlasti da raspravljaju o rashodovnim prioritetima, predlažu kakve projekte žele te zatim biraju delegate u gradsko proračunsko vijeće. Ono je na temelju ujedinjavanja i odvagivanja svih zahtjeva iz različitih dijelova grada donosilo koherentan gradski budžet. Ovaj osnovni model proširio se po mnogim drugim latinskoameričkim gradovima, ali i drugdje. Najrecentnije je primijenjen u nekim od gradskih okruga Chicaga i New Yorka. Rezultat je budžet koji puno bolje odražava demokratski ideal jednakog pristupa svih građana svrhovitom sudjelovanju u vršenju moći.
Wikipedija
Wikipedija je primjer nečega što nitko nije smatrao mogućim sve dok se to nije dogodilo. Više stotina tisuća ljudi diljem svijeta aktivno surađuje, a da za to ne prima naknadu, u pisanju i uređivanju najveće svjetske enciklopedije. U 2012. godini sadržavala je više od četiri milijuna enciklopedijskih natuknica na engleskom jeziku, a određeni oblik Wikipedije postojao je na više od sto jezika. Dostupna je bez naplate bilo kome u svijetu tko ima pristup internetu. Kvaliteta sadržaja, premda na nekim mjestima neujednačena, u cjelini je prilično visoka. Wikipedija je najpoznatiji primjer općenitijeg modela nehijerarhijske, suradničke ekonomske aktivnosti: ravnopravno (peer-to-peer) distribuirana proizvodnja s vlasničkim pravima otvorenog koda (open source).
Javne knjižnice.
“Svakome prema potrebama” dio je poznatog principa raspodjele koji se vezuje uz Karla Marxa. Odete u knjižnicu i posudite knjige koje trebate. A kad u knjižari odete do polica, pronađete knjigu koju trebate, otvorite je i vidite da je preskupa, vratit ćete je na mjesto. Javne knjižnice su temeljno antikapitalističke institucije koje raspodjeljuju resurse prema potrebama i dodjeljuju ih vodeći se listama čekanja. Neke knjižnice daju na posudbu i puno više od knjiga: glazbu, videa, umjetnička djela, čak i alate. Često pružaju javni prostor za sastanke i okupljanja. Povećavaju jednakost u pristupu materijalnim uvjetima neophodnima za prosperirajući život.
Solidarno financiranje
Sindikati i druge organizacije u civilnom društvu često upravljaju mirovinskim fondovima za svoje članove. To je, u osnovi, kolektivno upravljanje kapitalom koji može biti raspodijeljen prema različitim načelima. Zanimljiv primjer toga je Fond solidarnosti u Quebecu koji je radnički pokret razvio u 1980-ima. Svrha ovakvih fondova je upotreba investicija na takav način da se zaštite postojeća zaposlenja i stvore nova umjesto da se samo maksimiziraju sredstva koja idu u mirovine. Jedan od načina na koji Fond solidarnosti to postiže jest direktnim ulaganjem u male i srednje tvrtke, kroz ulaganje vlastitog kapitala i davanje zajmova. Ta su ulaganja uglavnom usmjerena na tvrtke koje su čvrsto ukorijenjene u regiji i zadovoljavaju različite kriterije društvene revizije. Fond solidarnosti također je uključen u upravljanje tim tvrtkama, često preko svojih predstavnika u njihovim upravnim odborima. Obično se ulaže u tvrtke koje imaju jaku sindikalnu organiziranost jer to pomaže pri rješavanju problema informiranja o ekonomskoj održivosti tvrtke i olakšava nadzor nad tvrtkom u pogledu njenog pridržavanja sa svim uvjetima koji su postavljeni pri ulaganju. Solidarno financiranje tako nadilazi uobičajeno društveno nadgledanje ulaganja zbog toga što je kroz njega moguće ostvariti puno aktivnije i izravnije uključivanje društva u postupak upotrebe kapitala na temelju društvenih prioriteta.
Zadruge u vlasništvu radnika
Vjerojatno najstariju viziju emancipacijske alternative kapitalizmu predstavljaju tvrtke koje posjeduju radnici. Kapitalizam je započeo razvlašćivanjem radnika od njihovih sredstava za proizvodnju, zapošljavajući ih zatim kao nadničare u kapitalističkim tvrtkama. Obrat u kojem tvrtke posjeduju radnici predstavlja najizravnije poništavanje tog razvlaštenja. No radničke su zadruge tijekom vremena i na različitim prostorima bile prilično marginalne unutar tržišne ekonomije, zauzimajući male niše umjesto da tvore temelj ekonomskog sustava. Jedna izrazita iznimka je zadružna korporacija Mondragon (Mondragón Cooperative Corporation) u baskijskoj pokrajini u Španjolskoj. To je konglomerat više od stotinu odvojenih radničkih zadruga koje proizvode širok raspon dobara i usluga, uključujući visokokvalitetne hladnjake, automobilske dijelove, bicikle, industrijske robote i još mnogo više. Zadruge u tom konglomeratu prebrodile su tešku španjolsku ekonomsku krizu mnogo bolje od konvencionalnih kapitalističkih tvrtki.
Vijeće za socijalnu ekonomiju u Quebecu
Izraz “socijalna ekonomija” odnosi se na raznolike ekonomske organizacije, često bazirane u lokalnim zajednicama, koje proizvode kako bi izravno udovoljile potrebama, a ne kako bi profitirale. Primjeri u Quebecu uključuju dječje vrtiće, centre za skrb o starijim osobama, centre za stručno usavršavanje te socijalno stanovanje. Quebec ima demokratski izabrano vijeće, Chantier de l’économie sociale, s predstavnicima iz svih sektora socijalne ekonomije. To vijeće organizira inicijative kojima je svrha ojačati socijalnu ekonomiju, posreduje između socijalne ekonomije i provincijske vlade te proširuje njenu ulogu u cjelokupnoj ekonomiji regije. Chantier ojačava demokratsko-egalitarne principe potičući ekonomsku aktivnost temeljenu na potrebama, razvijajući pritom nove oblike demokratskog predstavljanja i koordinacije za socijalnu ekonomiju.
Urbana poljoprivreda s komunalnim zemljišnim zakladama
U brojnim gradovima u Sjedinjenim Državama postoje inicijative lokalnih zajednica kojima je cilj razviti urbanu poljoprivredu. Neke od njih imaju poznati karakter zajedničkih vrtova s individualnim parcelama, no u nekim je gradovima znatan trud uložen u razvijanje urbanih farmi lokalnih zajednica koje ljudima pružaju posao i nude djelomično rješenje za problem nedostatka zdrave prehrane (“food desert”) u propalim područjima gradskih centara. Ključan problem za te inicijative predstavlja narav vlasničkih prava u pogledu urbane poljoprivrede i s njime povezan problem razvijanja tih projekata na način koji je odgovaran prema potrebama lokalnih zajednica. Prijedlog komunalne zemljišne zaklade za urbanu poljoprivredu jedan je od pristupa rješavanju tih problema.
Recipročna ekonomija u glazbi temeljena na internetu
Rečeno na stiliziran način, životi glazbenika svode se na dvije krajnosti: živote izgladnjelih umjetnika i slavnih zvijezda. Internet otvara potencijalni prostor između ovih dvaju ekstrema, koji glazbenicima može omogućiti da zarade dovoljno za standard života srednje klase. Ideja je da glazbenici izrade internetske stranice na kojima nude besplatno preuzimanje svoje glazbe i da pritom zamole ljude da plate koliko god žele. Tim mehanizmom glazbenici uspostavljaju direktnu vezu s fanovima utemeljenu na normama reciprociteta i suradnje umjesto na uobičajenoj komodificiranoj razmjeni.
Randomokracija (vladavina nasumično izabranih)
Općenito se smatra da demokratsko upravljanje uključuje ili izabrane parlamentarne predstavnike ili plenume s izravnom participacijom i odlučivanjem. No treći oblik čini predstavljanje bez izbora, putem skupština sastavljenih od nasumično odabranih pojedinaca. Tipičan primjer je porota. U drevnoj Ateni zakonodavstvo je obavljala skupština građana odabranih ždrijebom. Danas se ta procedura koristi za sastavljanje porota za javne politike. Takve porote sazivaju se za prosudbu različitih javnih politika u situacijama u kojima nepolitičari imaju veću sposobnost odvagivanja između alternativa na nepristran način koji je orijentiran prema zajednici. Moguće je također zamisliti dvodomni zakonodavni sustav u kojem bi jedan dom činili predstavnici izabrani na parlamentarnim izborima, a drugi bi bio građanska skupština nasumično odabranih predstavnika. Takve institucije omogućavaju da sposobnosti i ideje običnih građana budu uključene u demokratsko upravljanje geografski opsežnim područjima gdje direktna demokracija ne bi bila izvediva.
Bezuvjetni osnovni dohodak
Bezuvjetni osnovni dohodak je prijedlog da se svakom tko je zakoniti stanovnik neke zemlje dodijele primanja dostatna za život iznad granice siromaštva, a da se pritom ne zahtijeva obavljanje ikakvog rada ili postavljaju drugi uvjeti. Gotovo svi danas postojeći programi dohodovne potpore bili bi ukinuti. Zakon koji propisuje minimalnu plaću također bi bio ukinut i ne bi bilo razloga da se zabranjuje ugovore o niskim plaćama jer zadovoljenje osnovnih potreba ljudi više ne bi ovisilo o takvim plaćama. Bezuvjetni osnovni dohodak ljudima otvara velik raspon mogućnosti. On omogućuje da svaka mlada osoba može neplaćeno stažirati, a ne samo one koje imaju dovoljno imućne roditelje koji ih mogu uzdržavati. Radničke zadruge postale bi puno održivije jer osnovne potrebe radnika koji posjeduju zadrugu više ne bi ovisile o prihodu te zadruge. To također znači da bi radničke zadruge predstavljale manji kreditni rizik za banke, što bi zadrugama olakšalo dobivanje zajma. Uvođenje bezuvjetnog osnovnog dohotka na relativno velikodušnoj razini moglo bi predstavljati odlučujući pomak u smjeru egalitarnog principa po kojem bi svatko imao jednak pristup uvjetima za življenje prosperitetnog života.
Ovom popisu mogu se pridodati mnogi drugi primjeri. Kada ih se promatra zasebno, pogotovo kada su ostvareni u ograničenim i nepotpunim oblicima, oni ne predstavljaju značajne izazove prevlasti kapitalizma unutar ekonomije. Ali kada ih se uzme zajednički i proširi njihov opseg i domet, oni potencijalno tvore elemente puno šire alternative.